Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

(De)stimulisanje rađanja

trudnoca ilustracijaU posljednjih nekoliko godina stopa mortaliteta kod nas je u stalnom porastu u odnosu na stopu nataliteta. Taj problem je evidentan, a u svim normalnim državama bi bilo za očekivati da se počne nešto konkretno raditi da se stanje popravi, tj. država bi trebala ponuditi rješenja koja bi uticala na stimulisanje rađanja, a samim tim i na stimulisanje mladih na zasnivanje porodice. Naprotiv, naša država svojim rješenjima destimuliše rađanja. Naime, prava trudnice, iako ona deklarativno postoje, kao  i njen cjelokupan tretman od začeća pa do poroda, su na izuzetno niskom nivou.

Kao prvo mislim na standarde trećeg svijeta koji vladaju u našim domovima zdravlja i porodilištima, te jedan izuzetno površan, neprofesionalan i često rigidan pristup trudnicama od strane kompletnog medicinskog osoblja. Zatim na zakonska rješenja koja se odnose na žene- trudnice koje su u radnom odnosu i iz kojeg odlaze na trudničko bolovanje, odnosno porođajno odsustvo, te na žene koje se odluče na rađanje djece, a nisu u radnom odnosu.

Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom FBiH u članu 89. ženama priznaje određena prava kao što su: novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene-majke koja nije u radnom odnosu, jednokratna pomoć za opremu novorođenog djeteta, pomoć u prehrani djeteta do šest mjeseci i dodatna ishrana za majke-dojilje, posebni psihosocijalni tretman bračnih drugova koji žele djecu i trudnica itd. Međutim, njegova implementacija je upitna i često zavisi od stanja budžeta, odnosno da li u budžetu ima „dovoljno“ sredstava.

Također, prema sadašnjoj zakonskoj legislativi, koja reguliše ovu oblast, žena koja se odluči na porođaj, a nalazi se u radnom odnosu ima pravo na naknadu u iznosu od 80% posljednjih šest zarađenih plaća, govorim o ZDK, jer je član 93. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom FBiH, kojim je regulisano pravo na naknadu umjesto plaće, omogućio kantonima da ovu naknadu, odnosno procenat, uređuju po svom nahođenju, pa je ista različita od kantona do kantona.

Da stvar bude gora, naše kantonalne vlasti umjesto da se bore da se i ovaj procenat podigne na 100%, su odlučile da u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta ZDK za 2013. godinu donesu uputsvo kojim se od utvrđenog iznosa odbija dodatanih 10% uz obrazloženje da „u budžetu nema para“. Dakle, na ovaj način se u državi za čovjeka i državi socijalne pravde pobjeđuje beznađe i stimuliše rađanje.

Žalosno je da se država i naši vlastodršci ne libe da i na ovoj kategoriji štede, bez obzira na silna obećanja da ove ili slične kategorije stanovništva neće biti predmetom budžetskih ušteda. Štednja i mačehinski odnos prema ženama-trudnicma je uvertira za epidemiju bijele kuge koja nas već polahko uzima.

Zanimljivo je i to da niko od naših zastupnika u kantonalnoj skupštini uopće ne reaguje na ova egzistencijalna životna pitanja. Očito su našim zastupnicima draža neka populistička pitanja i teme umjesto onih koja život znače.

(Autor teksta: G.L)