Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Na kafi s rajom

turska kahvaBaš neki dan ja idem i kažem sebi, dobro je imati pravu raju. I u tom kontekstu, baš neki dan ja sjedim na kafi sa par ljudi, i to, Dragan Ćović-Prlić, Milorad Dodik-Karadžić, Bakir Izetbegović-Erdogan, Ivica Dačić-Bešlić, Barack Obama-Bush, Vlado Putin-Kagebejović, Tayip Erdogan-Brkić, a trebao je doći i Paolo Berluskoni-Bungabungić, ali još uvijek je u žalosti zbog smrti Moamera el Gadafija, njegovog starog jarana, kojeg je povalio zbog nekih para i nafte, ali šta ćeš, bolje Moamer nego Paolo.

I sjedimo mi tako, pričamo o aktualnim temama, pije se kafica, Mile naručuje pivu, predlaže da odemo negdje na meso, Bakir mu govori da nije meso za doručka, da nam se ne uvali, i predlaže da odemo negdje na uštipke sa sirom, ali tu se nekako već podijelismo na dvije grupe. Jedni bi na meso, a drugi bi na uštipke. Dragan nešto stalno tipka na svom tabletu, Ivica ga zeza kako se dopisuje sa švalerkom, Dragan se pravda jer on kao voli svoju ženu, a dopisuje se sa Božom, a Ivica kaže da nije znao da su njih dvojica u vezi, a Mile to čuvši odvali se smijat kao blesav, udari rukom po leđima Vladu, Vlado se ufleka kafom, Obama trznu trulex da ga obriše, a Erdogan kaže Bakiru, vidi levata Mileta što cirkus napravi. Ivici zazvoni telefon, melodija zvona telefona je od Halida Bešlića pjesma „Čuda da se dese“, zovu ga iz Ministarstva unutrašnjih poslova zbog gay parade, a Ivica kaže nema šanse taman nikad ne ušli u EU. Miletu se smije brk, a Barack odmahuje glavom jer ne može pojmiti da se ta drugačija ljudska prava ne dozvoljavaju.

Pitam ja Bakira kakva je situacija sa BH Telecomom, hoće li se prodati, jesu li Turci zainteresirani, Brko me pogleda u fazonu ono kao šta će nam BH Telecom, ima korisnika manje nego najmanja općina Istanbula, a Bakir kaže nema šanse, to mora ostati u rukama SDA, pardon države. Čujem neku priću između Vlade i Mileta, kako Mile trpa sve živo iz RS-a Vladi i Rusima, a kaže mu Vlado da ga popusti jer sad prolazi kroz težak period razvoda sa suprugom, a i ne konta što će mu RS kad je manja od njegovog posjeda u blizini Sochija. Tu se malo zakačiše njih dvojica ko je veći pravoslavac, pa su se onda obarali ruke, igrali tuta-mute, i takmičili ko će se bolje prekrstiti sa tri prsta a da četvrti se ne pomakne ni milimetra. Ivica je bio sudija, i valjao se od smijeha koliko se ova dvojica zainatiše odjednom.

Zovne mene Barack, pita me ima li šta za posao, rekoh ja kako znaš da ne radim, kaže on meni da CIA zna sve. Kažem da nema, teška situacija, treba mi fakultet, odnosno dva fakulteta, odnosno trebam imati u svom vlasništvu fakultet, biti predsjednik stranke, predsjednik države, da dobijem neki posao. Pita me Obama da li bi se vratio u Ameriku, rekoh ne bih nema šanse, jedino u svojstvu ambasadora BIH u New Yorku, Obama se nasmija kiselo, i narući kiselu vodu, sa mjehurićima. U tom prođe jedan lokani rom, a ja upitah Obamu je li mu šta dođe, a Obama se nasmija još kiselije.

Pogledam u pravcu Bakira i Tayipa, vidim oni nešto pričaju, nešto rukama gestikuliraju što odražava da im je priča ozbiljna pravo, i načulim uho u tom pravcu, da uhvatim dio te pričice. Pričaju njih dvojica o protestima, Bakir kaže da se kod nas protestvuje što političari ne rade svoj posao, i ugrožavaju život građana već dok su bebe, a Tayip kaže kako se kod njih opet protestvuje zato što političari rade svoj posao, a pojavile se odjednom neke budaletine kojima ništa ne valja. Kaže Brko kako su prvo protestovali protiv rekonstrukcije parka, pa onda odjednom pođoše protestvovati protiv svega živog, protiv njega, protiv zakona, i ne može to tako, kaže Brko imaju brate izbori, pa nek se izbore ako imaju za koga ko je bolji, a Bake se na to nadoveza kako je i on rekao da narod ne treba da izlazi na ulice, več na izbore, i da glasa opet za iste, i da im bude isto, jer promjene nisu baš poželjne u ovim teškim vremenima, da se vrući vode ne napijemo.

U tom naleti Inzko, svi ga iskuliraše, pitam ga gdje je pošao, kaže on da ode na sjednicu mirovnog vijeća da kaže kako nema namjeru ništa da poduzima od Bonskih ovlasti, jer želi da naši političari samo riješe svoje probleme, ali da on treba da bude ovdje, i da prima platu, jer nije lako biti visoki predstavnik u Bosni, teška je situacija, plaho se sekira za nas i tako. Kako Inzko zađe za čošak, svi se nekako simultano iskreveljiše na njegov račun.

Taman ja hoću da pitam Vladu što se razvede od žene, kad zvoni mi mobitel, ja se javih, kad ono Josipović iz Zagreba zove da pita gdje sam kontao na more, i preko kojeg prelaza idem, da nazove ljude da me puste i da me ne trkeljaju, a ja mu kažem da nemam pojma i hoću li ići, ne radi se, slab sam sa finansijskim sredstvima, a kaže on da se ne sekiram, ima vazda Neum, a ne zna moj Josipović da će sad Neum biti kao Visoko za vašar, kako Hrvatska obala zatvara granice za turiste koji nose kompletan špajz i frižider sa sobom na more, i da će Neum biti krcat kao nikad u svojoj historiji.

U po frke, valjda kako je hinjski prisluškivao moj telefonski razgovor, Čova mi reće kako nije sve crno to vezano za more u Hrvatskoj, kako ni oni koji imaju putovnice nisu izuzeti, jer će carina sve gledati, kažem mu ja da to nije nikakva utjeha, jer on svakako može otići na more gdje god hoće, a on kaže da mu srce preferira u lijepu njegovu, a ja ga zatjeram u lijepu njegovu, materinu. On se nasmija kiselo, toliko kiselo da je kisela voda kod Obame odmah izlapila. Pa Obama narući drugu, a Čovi zaprijeti da se ne smije kiselo u njegovom prisustvu.

Taman ja hoću da progovorim koju sa Bakirom, u vezi sa poslom u BH Telecomu, da vidim ima li kakve šanse da me ubaci tu negdje, kad zove Paolo, iz Milana, pita kako ide, kako je društvo, izvinjava se što nije mogao doći, teško mu zbog Gadafija, otišao stari jaro, još ga Paolo nehotice povali, ali eto kaže da će doći za Visočko ljeto, malo za vašar da se iščejfi fino bez neke pompe i paparaza. Poželio Paolo stare raje, i krezle na Ribarskom. Smiješno Paolu kako se Vlado razvodi, kaže reci Vladi da joj da pola para i nek razguli, tako je i on svojoj, ima kaže Paolo sada robe kao salate, a viagra svaki dan sve bolja i bolja, čudo od farmacije. I joše reće da će on platiti ceh, elektronski naravno. Bravo!

Dobar je Paolo, ali ja opet zamaha Baketa, pitam ga ima li kakve šanse za mene, kaže on da će vidjeti nešto, da me ima u vidu, jer nisam ja neko bezveze njemu. Pogledah u Tayipa, vidim on nabora nos prema očima, što znaći da nema ništa od toga, ali ja mislim da ako Bake ne može, onda stvarno ne znam. Šta ćeš, dok je nade biće i levata.

Pitaju Vlado i Obama ko bi ih mogao trznuti do Sarajeva na aerodrom, kaže Mile da bi on rado, ali ga Sarajevo podsjeća isuviše na Teheran, a i on se slabo snalazi u većim gradovima, na što se Ivica nasmija i nadoveza kako uvijek kada Mile dođe u Beograd, mora poslati pratnju za njega, jer se usere od straha koliko ne zna po većim gradovima, Mile se kao malo ljutnu na Ivicu, ali ga Ivica samo pogleda ono pravo srpski iz Srbije, i ovaj se poklopi odmah. Kaže Čova da on ne ide u tom pravcu, ali ako nije problem on bi ih odvukao do Mostarskog raskrižja, pa nek onda uzmu taxi ili stopaju. Kaže Ivica da on ide na sijelo na Žutoj pa ne smije voziti jer je kontao malo više mahnuti, pa će spavati u Visokom, i vidim ja koliko je sati, da ću ih ja morati odvući, ali nejse, nije problem za pravu raju.

Kažem ja njima da ću ih ja odvući, kaže Obama nabaci peticu, a Vlado kaže da sam dobar drug. Rekoh im da samo sačekaju da odemo Bake, Tayo i ja na podne namaz, i odmah idemo za Sarajevo, oni kažu nema problema, oni poštuju to, ja kontam pravo poštuju što jest, jest. Pitam Tayu gdje ćemo na namaz, kaže on hajmo do Tabhane, brzo ćemo završiti, Bake se složi, meni ne bi pravo, ne valja žuriti sa namazom, ali šta ćeš, valja svakom ugoditi. Odemo mi na namaz, završimo, ja se vratim po Vladu i Obija, i da krenemo za Sarajevo. Pitam ostale šta su kontali, kaže Čovo da žuri na sastanak sa Božom, Ivica se opet odvali smijati. Kaže Mile da ide na bodenje volova u Laktaše, on to voli đaba je. Ivica će na Žutu, ponio je mp3 Halida Bešlića. Bake i Tayo odoše na uštipke u Avliju. Pozdravismo se i poselamismo, i ja krenuh za Sarajevo sa Vladom i Obijem.

Vozimo se mi lagano, pita mene Obama kakav sam sa Preventom, trebaju mu neke presvlake za predsjedničku limuzinu, ja mu kažem da ću mu provjeriti, znam neke ljude, a on meni kaže da ako mu to završi, da mi nikad to neće zaboraviti. Obzirom da američki predsjednici nisu skloni laganju, ja mu povjerovah bez trunke sumnje. Kaže Vlado da bi volio pečenice, ja mu kažem da ću DHLom poslati koliko i šta mu treba, nije problem, znam ljude iz prve ruke, nisu kenguri i konji u mesu.

Dovezosmo se mi na aerodrom, pozdravismo se, ode Obi za obečanu zemlju, a Vlado ode u majčicu Rusiju, ja im poželih sretan put, i da mi jave za ono, oni namigoše i uđoše u aerodrom.

Vračajući se za Visoko, kontam kako je dobro imati ovako dobru raju, uvijek ti je neko na raspolaganju da ti pomogne, nema šanse da nešto ne štima, jarani su tu da pomognu uvijek, odnosno, ne možeš ni doći do problema, jer prava raja to ne da, nema šanse, samo se brinemo jedni o drugima, i svima nam mora biti isto dobro.

Prava raja, nije samo za kafu, već za sve u životu, poput nekog braka, u dobru i u zlu, vazda si za jednog i jedan za sve, ruka pod ruku, srce uz srce, isto kuca. Kako je samo dobro imati dobru raju, ono da je „bir“ što se kaže, da smo svi kao jedan.

I sve se svelo na ovo jedan, svako od nas je većinom kao jedan, ostalo se nasamo. Muko moja pređi na drugog. To je naša aktualna i realna mudrost kojom baratamo.