Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Amnezija političkih partija

amnezijaSve političke partije u BiH koje su imale priliku da nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma  učestvuju  u vlasti bez obzira o kojem nivou vlasti se radi, boluju od zajedničke bolesti zvane amnezija. Naime, svaka od tih političkih partija prije dobivanja povjerenja od strane birača koje im omogućava da učestvuju u vlasti, a samim tim i da učestvuju u kreiraju društveno-politički ambijenta,  putem svojih političkih programa potencijalnim biračima nude i obećavaju  rješenja za sve probleme našeg društva.

Prvi znaci amnezije kod naših političkih partija i njihovog rukovodstva javljaju se neposredno nakon zauzimanja udobnih državnih fotelja. Upravo tada oni počinju da zaboravljaju svoje programe koje su prezentovali biračima, a za koje su bezuslovno  tvrdili da sadržavaju rješenja za sve probleme našeg društva, pa nas putem medija polahko počinju  upozoravati da je situacija izuzetno složena i teška, i  da se rješenja za prevazilaženje izuzetno teškog stanja  ne mogu očekivati odmah, odnosno preko noći. Preko noći, rješenja za ostvarivanjem svojih  egzistencijalnih pitanja mogu jedino očekivati najodaniji ljudi u političkim partijama, koji su se već dobrano uvukli svojim liderima pod kožu, tako da su im prirasli srcu, pa lideri nemaju srca da ih ostave na cjedilu i da iznevjere njihova očekivanja i povjerenje koje gaje prema njima. Uglavnom se radi o članovima uže porodice npr: braći, sestrama, sinovima, kćerkama, te bliskim prijateljima koji su već prerasli u braću, različitim finasijerima izbornih kampanja i drugim  lezihljebovićima koji su svesrdno uticali i pomagali u varanju naroda tokom predizbornih kampanja, očekujući zauzvrat  neku ličnu korist. Amnezija se povećava tokom trajanja mandata i postaje sve teža i teža. Do kraja mandata vlasti dobiju takvu  amneziju, da kad ih neko upozori na neispunjena obećanja, oni to kategorički odbijaju tvrdeći da to oni nisu nikada obećali, uz obrazloženje da su ozbiljni političari koji ne daju nerealna obećanja koja ne mogu ispuniti, naravno osim kad im trebaju glasovi, kada su svemogući poput „deda mraza“.

Podsjećanja radi,  jedni nam godinama govore o državi za čovjeka i da jedino s njima mi možemo naprijed, nudeći rješenja ključnih problema kao što su: ekonomija, vladavina  prava, socijalne  reforme, obrazovanja i zdravstva, kroz svojih pet pompezno najavljivanih  politika koje bi trebale riješiti navedene probleme.

Drugi opet kažu da narod zna da su baš oni snaga BiH, da su oni jedini, pravi i istinski zaštitnici Bošnjačkog naroda i države,  da  imaju odgovore na nepravdu koja je zahvatila naše društvo, siromaštvo, nepotizam, nezaposlenost,  ekonomiju, pitanja mladih, žena, zaštitu kulturno historijske baštine, da oni jedini imaju kadrove koji su „nekompromitovani, nekorumpirani, pošteni, obrazovani i jedini spremni da provedu reforme i izvedu ovu državu na zelenu granu“.

Jedni opet godinama govore o cijelovitoj BiH 100% i o  energetskim potencijalima koji će nas odvesti u vrh svjetske ekonomije, dok neki najnoviji po imenu i političkom stažu govore o pobjedi beznađa u koje nas je dovela politika onih prije njihovog nastajanja, koje su s vremena na vrijeme podržavali kroz svoja glasila u skladu sa interesima i potreba. Ovi novi su nam najavljivali masovne radove, velika gradilišta, masovno zapošljavanje, borbu protiv korupcije, biranje sposobnih, a ne podobnih i itd. Šta su nam oni donijeli od svega navedenog prosidite sami.

Mi danas od silnih programa, projekata, obečanja u državi za čovjeka nemamo nikakvih prava koja su nam garantovana našim Ustavom, Međunarodnim konvecijama i drugim propisima, za čiju se implementaciju svi svesrdno zalažu, te konstantno umjesto da idemo naprijed i pobjeđujemo beznađe,  tonemo u još veće beznađe.

U državi za čovjeka, narod zna, da nismo nikakva snaga, da hodamo po blatu umjesto asfaltu, da sa penzijom koju dobijemo  poslije 40 godina rada možemo živjeti  jedva jednu heftu, da su biroi za zapošljavanje puni, da nemamo novca za knjige, da smo žedni, gladni i bosi, da zdravstvo postoji samo za one koji mogu dobro platiti, da su naši borci dovedeni do prosjačkog štapa, da naša omladina ne razmišlja o porodici jer nema uslova da je osnuje, naša pamet se svakodnevno osipa odlazeći trbuhom za kruhom u države u kojima će se cijenti njihove sposobnosti i vještine.

Dakle partije se ne pridržavaju svojih obećanja, odnosno ne drže  ozbiljno do njih,  eklektički i „zavodljivo“ ih formulišu kako bi podilazili biračima i dobili izbore, dok s druge strane birači ne prave nikakve ozbiljne analize koje bi dale odgovor da li su ti programi realni i ostvarivi, te što je posebno bitno od koga ti programi dolaze, odnosno da li dolaze od onih partija i pojedinaca kojima smo dosad ukazivali povjerenje,  koje su naše vlasti iznevjerile u proteklim godinama.

Posebno su zabrinjavajući pokazatelji da mi  u svim segmentima društva više i ne stagniramo, već strmoglavo propadamo, a kraj provalije se ne nazire.

Ako mislimo zaustaviti ovaj trend konstanog propadanja moramo biti dosta aktivniji u društveno političkom angažmanu, te konačno početi koristiti sva demokratska sredstva koja nam stoje na raspolaganju, kako bi vlastodršce natjerali da krenu konačno zarađivati svoja enormno visoka primanja.

(Autor teksta: G.L)