Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Moje i njihovo Visoko su dva različita grada

altU poslijeratnom Visokom vladajuća garnitura je izgubljena u vremenu i prostoru, dezorijentisana i zbunjena stoji razapeta između patriotizma i koristoljublja, seosko-građanskog kompleksa niže vrijednosti i inatskog osvetoljublja, fakultetske diplome i vlastite nekulture, religijske dvoličnosti i ateističke gluposti. Kada pogledam iza sebe sa ove vremenske distance uočavam da mi je 20 najboljih godina prošlo u “šupljoj”. Rat, pa Kenan Jusufbašić, Faruk Salčinović i Munib Alibegović u dva navrata. Nema nekih posebnih naznaka da bi i u naredne četiri godine moglo biti nešto drugačije. Privatno i nije mi bilo loše, imao sam sreće za razliku od armije mojih vršnjaka koji su nakon rata ostali izgubljeni u vremenu i prostoru vjerujući u lažna obećanja pobrojanih i onih koji su činili visočku vlast posljednjih 20 godina. Visoko su pretvorili u običnu selendru bez perspektive i bilo kakve nade da bi sve to moglo biti drugačije. Na otvorenoj političkoj sceni je amaterski poltronizam i igra najboljih neprijatelja, umjesto adekvatnih rješenja izlaska iz ove usrane situacije nude nam se debilski medijski istupi u obliku olakšanja savjesti i priče “Allaha mi imamo ispravan nijet, ako lažemo ne makli se s ovog mjesta”. A mjesto na kojem jesu porezne obveznike u brutu koštaju 2.000 i preko 2.000 KM i jasno da lažu kako bi se što duže zadržali na pozicijama koje su uzjahali. Sve to vrijeđa inteligenciju svakoga ko voli Visoko i ko pamti bolje Visoko. Sistem funkcioniše na principu psihologije čopora i tako se nesvjesno svi ponašamo.

Baš kao i psi u svojoj srži, poslušni smo i podložni uticaju onih koji nama manipulišu i kao nagradu za poslušnost nam daju da glođemo neku kost. Imamo dobar sluh, izuzetan njuh i najvažniju osobinu – potrebu da budemo u čoporu. Čopor uvijek ima jednog vođu koji komanduje svima i koga svi poštuju i slušaju. U čoporu stvari funkcionišu po principu jasne hijerarhije. Prema njihovom viđenju stvari neko mora biti na mjestu vođe, u slučaju da vaš čopor bude napadnut od strane drugog. Jedostavno, isto kao i u životinjskom svijetu milosti nema i mnogo je lakše podviti rep i biti dijelom čopora nego imati vlastiti stav i braniti svoje mišljenje. U konačnici zbog toga današnje naše Visoko i jeste ovakvo kako jeste. Nekima je i dobro jer bolje ne pamte, a nekima je sam dolazak u Visoko, stranku, vijeće, izložbu, kod predsjednika stranke… bilo gdje ustvari i krajnja ambicija i domet jer su tada glavne lole kad se vrate tamo odakle su i došli.

altPostoje mirisi koji me vrate u neko bolje ili lošije vrijeme, od kojih srce brže zakuca, od kojih glas nehotice zatreperi. Postoje sjećanja na neka sretnija vremena koja se bez obzira na tadašnju surovu realnost, čine bolja i nadasve bezbrižnija. I za ratna vremena će mnogi reći da su bila bezbrižnija, optimističnija i sretnija nego sadašnjost. Neiskvarenost, iskrenost, skromnost, optimizam i neka neobjašnjiva bratska povezanost i bliskost sa tadašnjim prijateljima je vrhunsko zadovoljstvo i osjećaj koji sada nikako ne mogu dostići. Ono što čini čovjeka uzvišenim bićem je davno izgubilo svoju dušu u ovom okruženju. Kad se to dogodilo? Kad smo prestali biti velikodušni i iskreni jedni prema drugima? Kad smo se prestali radovati? Kad smo postali nezainteresovani za ono što nas se lično tiče? Odakle dođe ta letargija, depresija, pohlepa, licemjerje, cinizam i otimačina? Kad smo se pretvorili u društvo onih koji imaju samo kolektivnu svijest i savjest, dok se individualna ili zatomljuje, skriva, šuti ili bježi…? Zašto smo sebi dozvolili da sve humano, sretno i pametno iz nas neprimjetno ispari, da se izgubi u nepreglednoj masi bezličnih i beznačajnih glasača koji nesvjesno ali uporno produžavaju agoniju mog/našeg Visokog?

altAli zar se može nešto više očekivati od tih glasača koji se prodaju za pet ćevapa i razmućen sok i koji glasaju sa svjesnom namjerom da materijaliziraju svoj glas kroz stranku za koju su glasali. Jedini ispravan način u interesu Visokog je usprotiviti se predvodnicima takvih parazita, tom političkom šljamu i bandi lopovskoj koja je kroz stranke i bezlično glasačko tijelo napravila gotovo pa savršen sistem krađe budžetskog novca i selektivnog uništavanja grada u kojem smo rođeni i u kojem smo odrastali. Njihovo lažno pozivanje na narod, vjeru, naciju i patriotizam je potrošena priča, taj polusvijet nam trenutno u Visokom bira i kreira sumorne noći i dane. U Visokom svakim danom sve jasnije nepravda postaje zakon i sasvim je prirodno da pobuna biva obaveza.

altPostoje tako ljudi koji spoznaju da je sve ono što nazivaju srećom, ljubavlju ili radošću samoobmana koja je zasnovana na pogrešnim pretpostavkama. Onda im postane strašno prazno u srcu, i jedino što ih još može razbuditi iz tog mrtvila jeste rizična igra sa svojom sudbinom, i sudbinom drugih. I tu dolazimo do suštine da se oni zajebavaju s nama i našim sudbinama, a Visoko i dalje selektivno, pa čak i nesvjesno još strašnije uništavaju, a da i ne znaju, jer kako će znati kad nemaju priliku ni da vide kako to današnje Visoko izgleda. Nisu stranački poslušnici prava slika Visokog, naprotiv, oni su upravo suprotno tome, njihova pohlepa, lični interes i licemjerstvo vođama čopora ne dozvoljavaju da vide stvarno Visoko i njegove prave stanovnike koji su jasna slika današnjih prilika.

 

Ne mogu ja i neću da se identificiram sa onima čiji je krajnji domet slikanje sa Šerifom Konjevićem. U naselju u kojem sam ja odrastao taj čin je bio krajnji oblik izraženog papanluka, pa raja bi me zajebavala do kraja života da sam napravio takvu grešku, grešku koja je danas sasvim normalna i priprodna pojava koju su sa sobom donijeli ti divlji koji istjeraše ove pitome, od kojih većina i dalje živi u Visokom, ali iz raznih strahova šuti i trpi držeći lađu kraju. Ustvari, moglo se jasno i naslutiti šta urbicidaši imaju namjeru uraditi i kakvu poruku žele da pošalju na jednom od predizbornih skupova iz centra grada kada je iz zvučnika Šaban Šaulić poručivao da “s namerom dođe u veliki grad”. Ta namjera nam je sad puno jasnija i slikovitija. Nije Visoko neki posebno veliki grad, naprotiv, ali je njihova “namera” jasna, oni je provode selektivno uz pomoć onih koji su prodali ovaj grad i njegove osobitosti glasajući za taj nedobronamjerni, destruktivni i negativni politički koncept pohlepe i potrebe za vlašću, vlašću kojoj ni ponos Visokog NK i RK Bosna ne znače ništa. Jadan je grad u kojem domari i portiri iz visočkih škola te prijeratni KV radnici obučare KTK osjete prostor da se osjećaju važnijim nego bi to u normalnim društvima i političkim okolnostima bilo normalno.

altNije bitno jesi li rođen u Visokom i gdje živiš, jedino je bitno da svoje neartikulisane, čobanske navike, primitivizam i druge oblike ponašanja ne doneseš sa sobom u veću sredinu u kojem želis živjeti i praviti političku karijeru. Potrebno je da, osim fizičkog preseljenja tijela, malo i duh prilagodiš urbanom ponašanju. A primitivaca, papaka i seljačina će uvijek biti u dovoljnim količinama i među onima koji se predstvaljaju kao nekakve generacije begovskih visočkih porodica, ustvari među takvima je i najviše onih koji su krivi za današnji izgled Visokog. Malo poniznosti prema ovom gradu i istine o sebi ne bi bilo zgoreg. Svako je od nas osoba za sebe koju ne određuje isključivo porijeklo, ima tu malo i vaspitanja iz kuće, škole, komšiluka, doživljenog i viđenog, a ima i od pročitanog.

Visoko danas funkcioniše u jednom obliku robovsko/kmetovsko/vazalskog uređenja te mazohističko/podaničkog odnosa spram nekadašnjeg okupatora, a dugotrajno robovanje i hrđava uprava mogu zbuniti i unakaziti shvatanje. Tada zdrav razum i prav sud oslabe i vremenom se potpuno izvitopere. U takvom gradu poremećenih odnosa narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete. Vladajuća politička manjima trenutno pokušava da ubjeđuje ekonomski obespravljenu većinu koja se bori za golu egzistenciju kako nam ide pravo dobro, s tim da ako pogledamo malo bolje, jasno možemo da vidimo da nam zaista dobro ide, ali nizbrdo. Potreba za vlašću raste i razvija se u čovjekovoj duši poput djeteta u majčinoj utrobi. U početku je slabašna, još nema nikakvog jasnog lika, samo pobuđuje strastvenu žudnju koja čovjeka goni da ustraje i ne odustaje. Ima strahovitu moć. Postupno prožima i opsjeda onoga ko je nosi, tako da on ne vidi ništa drugo i ni na što ne misli osim na to kako da je otjelovi, kako da donese na svijet taj čudesan plod. S takvom mišlju u sebi čovjek je uistinu nalik na luđaka – i ne pita je li ispravno ili nije, je li dobro ili je zlo, radi po nekoj nevidljivoj zapovijedi i zna samo da je sredstvo u vlasti nečeg što je jače od njega. I tada mu nije važno je li ta vlast nebo ili pakao! A takvi su nas doveli u situaciju da stvari oko sebe posmatramo iz forme “nižeg oblika života” i zaista iz te perspektive možemo gledati samo prema gore, pojednostavljeno rečeno dotakli smo dno, a ako postoji onda i dno dna.

Ne vraćam se više na moglo je bolje! Da je moglo, bilo bi! Ponekad su prava pitanja ona za koja odlučiš da ih nećeš postavljati. Mi smo sve ono što oni nisu, niti kada mogu biti, suštinska razlika među nama je odnos prema Visokom. Oni su gubitak koji bi za nas bio čisti dobitak. Jasno mi je da ugađanje stvara prijatelje, a istina mržnju, ali ja drugačije ne znam, tamo gdje sam ja odrastao to je jednostavno bilo nepisano pravilo ulice, kodeks ponašanja koji se poštovao nemjerljivo više nego licemjerstvo i politički kurvaluk u vijećničkim klupama. Takvim se ne izvinjavam niti osjećam potrebu za tim, nekim nepotrebnim društvenim pojavama jednostavno treba udariti u epicentar kompleksa, jer biti u Visokom podoban, po automatizmu znači ne bit’ slobodan.

 


altJa sam odlučio učiniti sve što je u ljudskoj moći da moje Visoko ne bude ovakvo kakvo je danas, želim bolje Visoko i spreman sam se boriti za njega bez obzira na posljedice. Stvarni razlog zašto je to tako nema materijalnu formu niti je neki jeftini žal za nekim vremenima u kojima je kao meni bilo bolje. Ustvari možda i nije bilo, ali tada to nisam znao, nisam kontao u čemu je fol, jednostavno me nije ni zanimalo. Sve ovo pišem iz perspektive čovjeka koji sve više živi i provodi vrijeme u Sarajevu, ali se stalno i iznova vraćam ovdje gdje prirodno i pripadam. Moja krajnja ambicija u borbi u čiju ispravnost ne sumnjam jer ne tražim ništa, niti očekujem bilo šta, za razliku od onih kojima su trebali vaši glasovi da bi ostvarili ličnu i materijalnu korist kroz politiku je nešto što opijeni vlašću ne razumiju. Pošto sam ja rano ostao bez oca, opsesivni motiv u svemu sto radim je Otac, a ja želim biti dobar otac svom djetetu, svi to želimo, a da bi bili dobri roditelji treba nam iskreno, pošteno, funkcionalno i jako Visoko kao preduvjet da odgajamo djecu u normalnim sredinama. Visoko to danas nije, a naša obaveza je da se borimo za njega. Ako ne zbog nas, onda zbog naše djece svakako, i u toj borbi nema opravdanja za kukavičluk.

Foto: Tarik Hodžić/Almin Tabak/Mensud Bečar/National Geographic/Slaven Ištuk/Nusret Smajović

http://www.youtube.com/watch?v=S65njNKU89E