Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Budućnost u bojama stranačke duge

altPalio sam posljednju cigaretu iz pakle dok sam promatrao kako se to plameno zlo na drugoj strani žarilo,  jedva čekajući da mojim plućima uskrati još koji dah na ovom svijetu. Pitam se, zašto mi ljudi uvijek vidimo zlo u vatri i plamenu, zašto uvijek vidimo taj njegov zloćudni oblik koji se na krilima vatre, tog univerzalno predstavljenog šejtana, obraća onim ljudićima čija se svaka, pa i najmanja strast začas izmiješa sa najmanjom prilikom za nju? No, nema li to zlo, tako prepredeno i dovoljno pametno da se uvuče među nas neki dobroćudni oblik kojim se služi da zavara naša opskudna čula? Promatram posljednjih dana prodaju ljudskosti na političkoj sceni među takozvanim “političarima koji rade dobro za narod”, dok taj isti narod ‘zna’, samo što su nam posljednje godine mnogo sušne pa nam pamet baš nešto i ne rađa, pa je najlakše zavući se u neki budžak svoje nesreće i pametovati dok izgovara ono značajno ‘jah’ što pomiješano sa dimom para zrak oko njih. Pitam se zašto nam je bila potrebna evolucija duga dvije hiljade godina da bismo postali ono isto što smo bili na ovaj datum prije dvije hiljade godina – životinje bez skrupula i osjećaja, životinje koje rade i žive radi moranja, radi borbe za egzistenciju, radi one želje da sakupljačkom tehnikom tuđeg rada, nauštrb nečijeg talenta, postanemo bolji od drugih da bismo to drugima mogli predbacivati?

Previše su se ljudi zavukli u čahure svog jada i jeda dok im pamet ne dozvoljava da postanu bolji, da rade svoj posao na najbolji mogući način samo zato da bi uradili dobro i pomogli i sebi i drugima, nego svi pomalo zavirujemo u tuđu nesreću, u tuđi budžak da bismo pronašli razlog za ogovaranje, čisto iz svoje dosade koja je nastala iz ono što smo postigli do sad pa ne znamo postići ništa više. Ne znam koliko naša javnost poznaje činjenicu da su naši mladi košarkaši postigli veliki trijumf ovog vikenda, iako svi govore o lošim stvarima u košarkaškom klubu iz Visokog, ili koliko poznaju mlade talente koji nešto rade od svog života iako svi kude ‘nezainteresovanu’ omladinu koja se drogira i ne zna šta će od sebe. Svi politički subjekti izgleda posjeduju ogromno znanje iz područja bosanskog jezika i književnosti jer su njihove oratorske sposobnosti ogromne, pa u ovom jednoumlju sopstvene koristi, koja pkušava da zavara maskom rada za javno dobro, dobro upotrebljavaju neznanje i nezainteresovanost našeg naroda, koji, podsjećam, ‘zna’, da povećaju svoja bogatstva da bi zadovoljili pohlepu koja ih poput droge svaki put natjera da odu stepen više, ‘navlačeći’ se na neku novu supstancu u nizu ponuđenih. Ali se sve ogleda u tome da ta njihova priča najčešće kudi one koji loše rade iako se ti isti trude da nešto postignu, bez ičije podrške, što proizvodi loš produkt ili nuspojavu njihovog rada. Igrom slučaja poznajem jednog mladog pjesnika – Ahmeda Mekanića, kojeg uskoro očekuje izdavanje zbirke pjesama pod pokroviteljstvom jednog velikog bosanskohercegovačkog pisca koji je njegov ogromni talenat primijetio čistom slučajnošću i srećom da se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Koliko ta vlast i ti svi pametni presretači ljudskog rada koji kažu da niko ništa ne radi poznaju ovog mladića ili bilo koji drugi primjer mladih koji rade?

Kakvu im podršku pružaju? Koliko eto poznaju mlade košarkaše koji pred podrškom od dvadeset ljudi, većinom rodbine i prijatelja, postižu odlične rezultate pod gotovo ruiniranim obručima KSC “Mladost”? Koliko ulažu u njihov prosperitet? Svi bi oni da se nekako naprave boljim i da u našim očima ‘narastu’ preko moguće veličine, a moralne norme i kodeksi odavno su pali u zaborav, zajedno sa danom kad su rezultati izbora postali dostupni javnosti. A ipak s druge strane općinskih šaltera oglašavaju se ‘velike glave’ koje sprovode kao neke akcije za opće dobro koje nekako i previše podsjećaju na onu akciju iz Top liste nadrealista: “Imaš kuću, imaš vikendicu, imaš stan, imaš šator – vrati šator.” I tako se svakodnevno na nečijim računima gomilaju dnevnice, topli obroci i drugi dohoci, dok se narodu koji je evo ‘saznao’ i koji rovari po kontejnerima u potrazi za koricom hljeba mažu oči sa minimalcem na finansijskom meniju, dok vladajuća opcija pokušava da preuveliča ova tursko-bosanska sprijateljavanja za jeftine poene, preuveličavajući svoju nadmoć i pobjedu. Ali mi smo odavno oguglali na tu lažu obogaćivanja i doprinosa koja se sprovodi kao za sveopće dobro preko leđa poreskih obveznika uz moto “Tri dana glad. Četvrti dan isto glad. Peti dan pravo glad. Šesti dan agonija glad. Al’ zato sedmi dan, bit’ će Boga mi graha i parizera, nakoso.” Čak su i to morali da prepišu od nekog drugog jer ova samopostojanost i samosvojnost koju posjeduju mjere u mikronima svoje gluposti kojom pokušavaju prodati znanje koje posjeduju. Svi su od Boga dva slova pametniji, a eto nisu dovoljno pametni da od tog prijateljstva što ga preuveličavaju iskoriste priliku da prepišu način dolaska do blagostanja koje nam predstavljaju darivajući nas kojekakvim smetljarskim kamionima. Možda bismo mi to doslovce trebali shvatiti kao poruku zdravog razuma da je napokon vakat da očistimo ljudsko smeće nagomilano među nama u proteklim godinama.  Al’ daleko smo mi od zdravog razuma, poprilično daleko, nažalost.

Gledao sam evo i ovu bunu zbog smanjenja općinskog doprinosa za prijevoz učenika. Čista borba naroda koji je izabrao ovu vlast da egzistira. Samo se pitam ko bi se pobunio protiv nagomilanih kerova koji raznose smeće i šire zaraze i čiji se broj, nekim čudom i nakon kastracije, uvećava? Tri i pol čovjeka bi bio odgovor, jer to nam ne odnosi novac iz džepa, pa baš nas briga imamo taj dan za kahvu i cigare, što bi se bunili, bolje je praviti se glup pa poslije previjati rane koje će nam nanijeti sav ovaj nemar. A sve se ovo dešava kod onih koje ste vi izabrali, protiv kojih se sad bunite jer niste dobili nikakvu korist od njih. Dešava se kod onih koji su sve svoje zlo fino oličili jupolom pa nam sad kao aparat na vlasti prikazuju svoje dobre strane, iako realno gledano njihova medalja posjeduje samo onu nečasnu, lošu stranu. Samo, naš mentalitet je takav, učinio je da ono loše ispliva u svemu, pa čak i u ovom posljednjem dimu cigarete što se rasplinjuje preda mnom, pod nebom podobnih i obojenih vlada, koje kao da su nastale iz šarene revolucije, dok talenat i dobro padaju u četrdeset drugi plan. Sve su iste, a kao različite strane, samo malo drugačiji dipi koriste u bojenju svojih fasada ličnosti, pa zeleno, crveno, žuto il’ plavo znače sve jedno isto propast i beznađe dok se oni okićeni tuđim perjem slavodobno busaju u prsa. A mi ćemo, prema staroj navici, čekati kraj u ovom besmislu dok na asfaltu i u krugovima fabrika što život znače, iako uništavaju prirodu, igrati dobro poznatu predstavu pod režiserskom palicom podobnih stranaca, naših sugrađana, iz vladajućih stranaka.