Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Oni još uvijek žive u mom gradu

altBilo je oko deset sati ujutro kada sam se, da bih natočio gorivo u mamin auto, zaustavio pred benzinskom stanicom  koja se nalazi pored Bolnice. Uzalud sam trubio, prodavača nije bilo u blizini. Sigurno je opet skoknuo na razgovor sa nekom medicinskom sestrom. Već se češće događalo da sam tog nezgrapnutog prodavača koji je inače bio nekadašnji nogometaš, morao trubom dozivati iz hlada ogromnih paprati.

Nisam imao hitnog posla, te sam zato i prestao trubiti. Oduvijek sam imao puno razumijevanja za sretne kratke časove ljudskog života, čak i onda, ako bi nečujno narušili red.

Dok sam o razmišljao, najednom zadrtah.

–    Dobro jutro!

Benzinskoj stanici približavao se stari Boško Maričić (rođen .18.9. 1938 godine u Brčkom). Srbin,  koji je prije 21 godinu bio predsjednik SDS-a u mom rodnom gradu i svjedok odbrane u predmetu Momčiča Krajišnika u ICTY-u. Uputio se ravno prema benzinskoj pumpi. Naravno, pogledali smo se. Znamo se. Samo preko novina.  Pod nogama mu je škripao šljunak.

Bošnjaci su tokom 1991. godine, po Maričiću, “tajno i polutajno” oformili paravojne jedinice – Patriotsku ligu i Zelene beretke, a Hrvatima je, tvrdio je on, oružje stizalo preko Save iz susjedne Hrvatske. Priznao je, međutim, da o svemu tome nema saznanja iz prve ruke, već da su to informacije koje su “procurile od žena i komšija oficira vojno-obavještajne službe”, a da je dosta toga saznao i poslije rata.  Po Maričiću Srbi nisu bili pripremljeni za napad na Bošnjake i Hrvate u Brčkom i JNA u tome nije učestvovala.  Početkom maja priključio jednoj od tri čete srpske vojske u Brčkom. Ta vojska, “nije imala ime”, a bila je pod komandom Ljubiše Savića Mauzera. Tu je još vidio i “dva tri Arkanova i tri-četiri vojnika kapetana Dragana”. Prema njegovim dosadašnjim tvrdnjama te tri čete “bio pokupljen sav srpski narod radi odbrane”.

Ipak, bivši gradonačelnik izbjegao je procesuiranje, Đorđe Ristanić (rođen 2. augusta 1957. godine u Brčkom),  koji je stalno nastanjen u Brčkom  (ul. Alekse Šantića br. 23), alfa i omega prvih okupatorskih mjeseci ‘92-e u Brčkom. Poznato lice srpskog gradonačelnika sa TV-a ‘92 tvrdilo je zapadnim medjima: Ja čvrsto garantujem da u Brčkom nije ubijen ni jedan civil od srpske ruke, nego je ubijen od muslimanskih i hrvatskih granata”.  Odmah nakon ovih izjava američki listovi su  objavili fotografije egzekucije Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića u Zanatskom centru u Brčkom, koje je fotografirao Ron Haviv.  Dvije decenije nakon toga u ICTY-u Ristanić tvrdi drugačije: Bio je nemoćan! “Oni su dva puta uhitili i šamarali načelnika policije. I ja sam bio uhićen i načelnik štaba brigade… Njih nije bilo na liniji. Oni su operirali i vršljali po gradu”, tvrdio je Ristanić kada je poslije na suđenju Radovanu Karadžiću govorio o “paravojnim formacijama, kao najvećoj snazi u Brčkom u to vrijeme”.
Ratni gradonačelnik je također “nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti” saznao od načelnika policije u Brčkom da je formiran “sabirni centar Luka” u kojem su bili zatvoreni ljudi nesrpske nacionalnosti.
“Ne znam zašto je formiran. Samo mogu da pretpostavim da su to formirale srpske vojne snage. Sjećam se da je bilo civila u ograđenom prostoru, ali, prema mom mišljenju i mišljenju Ratnog predsjedništva, nisu postojali pravni razlozi da se ti ljudi tamo odvode. Da bi se neko zatvorio, mora biti procedura i optužba, ali toga nije bilo” pravdao se Ristanić.
U logoru Luka, prema Ristaniću, logoraši su premlaćivani i zlostavljani. “Kasnije sam čuo i za ubistva u Luci, ali ne tokom rata. Tada sam znao da se ljudi maltretiraju, da ih se tjera da pjevaju. To se čak čulo i po noći u gradu, to horsko pjevanje”.

Da podsjetimo, Luku su svakog dana posjećivali pripadnici srpske policije predvođeni Dragišom Tešićem i vršili ispitivanja logoraša kačeći im bizarne optužbe tipa: glasanje za cjelovitu i nezavisnu BiH, članstvo u SDA, posjedovanje radio-stanice, silovanje Srpkinja… Pretpostavlja se da su upravo isljednici pravili spiskove za poslijepodnevne likvidacije.

Nakon odlaska policajaca, Goran Jelisić poznatiji kao Srpski Adolf je prozivao logoraše kojima je “škorpionom” pucao u leđa, a onda ih odnosio do šahta i čekao da iskrvare. Njegova suradnica Monika, kasnije supruga, običavala je Bošnjake masakrirati razbijenom flašom. Na rane onih koji prežive torturu sipala je sol. Nakon likvidacija, komandanti logora su iz hangara u kojim su boravili logoraši izvodili, kako su to govorili, dobrovoljce, zadužene za skupljanje leševa. Jedan od tih koji je na noć znao prenijeti po 60 leševa bio je i Edhem Ćudić. Sa takvih poslova, rijetki su se vratili.

Jelisić je običavao u hangare prepune logorašima uvoziti automobil. Logoraši su tada tjerani na trčanje oko automobila, a  Srpski Adolf je palio farove. Onaj koga obasja, nije dočekao jutro. Najgore u cijeloj priči o brčanskom mučilištu je taj što su ubice za vrijeme likvidacija pekli volove na ražnjevima koje su okretali Bošnjaci, budući svjedoci u ICTY-u.  Među monstrumima u logoru Luka, pored  Gorana Jelisića, Ranka Češića, Ljubiše Savića-Mauzer, Konstantina Simonovića, Monike Ilić – Simonović – Karan, posebno su se isticali u ubijanju i mučenju logoraša Enver Stavički, Fikret Piklić, Džemal Zahirović zvani Špajzer, Gligor Zorić i Veselin Nikolić.

Logor Luka je zatvoren 20. juna 1992. nakon što je Međunarodni crveni križ najavio inspekciju. Zbog stranaca, sve prostorije su okrečene, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u Batkoviće kod Bijeljine. Do tada je ubijeno 3.000 civila, sto je brčansko mjesto klanja smjestilo odmah iza Omarske u kojoj je likvidirano 4.000 zarobljenika, i tome naravno Ristanić nista nije znao.

Naravno, sve je ovo moralo imati veze i sa JNA, jer se vojska naoružavala iz brčanskog garnizona.Milisav Milutinović, (rođen 18.9. 1933. god u Jovanu, općina Kragujevac- Republika Srbija). Prijavljen u Brčkom u (ul. Ice Volovskog 28/II).  Bio je rezervni major JNA, komandant Općinskog štaba Teritorijalne odbrane i član Ratnog predsjedništva općine Brčko. Trenutno živi u Srbiji, i veoma često se nalazi na teritoriji Brčko distrikta BiH. Građani Brčkog ga prepoznaju, ali Tužiteljstvo ne poduzima korake ka uhićenju i podizanju optužnice. Na youtube-u se nalazi prilog francuskog novinara, na kojem se nalazi Milutinović sa Pejić Danilom bivšim golmanom FK Jedinstvo u logoru Luka. Prema snimku iz 1992.godine na francuskom jeziku, navodno u logoru čuvaju oduzete automobile koje čekaju da se jave „vlasnici”.

Mihajlo Grujić,(rođen 10. 6. 1944 god u Trnjacima,općina Brčko). Bio je rezervni kapetan  bivše JNA u maju i junu 1992 god organizovao progon civila iz geta Brezovo Polja. Nastanjen u naselju Grčica, u Brčkom.

Zloglasni kafanski vlasnik Mile Gatarević zvani Bolero (1958-2010), stanovao u ulici Jevrejskoj i imao kafanu Boleru u kojoj su se okupljali pripadnici raznih paravojnih jedinica. Tu su se odvijali razni dogovori u vezi etničkog čišćenja grada. Nikada nije procesuiran,  iako su brojne  svjedokinje svjedočile o silovanjima i torturama koje je izvršio poznati zlikovac. Na njegovom lokalu u ulici Jevrejskoj još uvijek postoji natpis i tabla BOLERO. Umro je nekažnjen u Brčkom 2010. godine.

Siniša Kisić (rođen 1954. godine u Brčkom), sadašnji član Predsjeništva Olimpijskog komiteta BiH, bivši komadant Trećeg bataljona VRS. Nalazi se na fotografijama u logoru Luka u Brčkom, u uniformama VRS. Zaposlen u kancelariji koja koordinira odnose između institucija vlasti BiH, Brčko distrikta BiH i OHR-a.  To je prvi poslijeratni gradonačenik i prvi gradonačenik Brčko distrikta BiH (2000-2004). Danas se mirno kreće kroz Brčko. Zbog mandata trenutno je nastanjen u Sarajevu.

Pored bivšeg gradonačelnika tu je i Stako Stakić, inžinjer agronomije. Bivši direktor Mesne industrije Bimex.  U vrijeme rata bio je ratni direktor istoimene kompanije. Ubijeni Bošnjaci i Hrvati iz logora Luka su odvoženi kamionima Bimex-a na okolne farme, gdje, prema federalnim izvorima, ima 13 masovnih grobnica, ili u fabriku stočne hrane Farma. Svjedoci tvrde da je dio leševa prerađivan u stočno brašno. Srbi su mrtve bacali i u Savu, a neki leševi su skupljani na obali rijeke i ispod njih je postavljan eksploziv i to tako da nakon eksplozije ostaci odlete u rijeku. Na lokalitetu Farma, gdje je ICTY 1996. godine iz grobnice ekshumirano je 67 identiteta.  Stako Stakić je bio zastupnik u Skupštini Brčko distrikta BiH i to u dva mandata. Do sada je objavljena fotografija hladnjače BIMEX-a na otvorenoj masovnoj grobnici iz 1992 godine sa lokaliteta Farma. Stako Stakić nikada nije dao informacije o učešću Bimex-ovih hladanjača u prijevozu lešave pod njegovom ingerencijom na lokalitete masovnih gorbnica. U Brčkom se još uvijek nalazi i poznata prostitutka Verica Simonović koja je  sa kćerkom Monikom Ilić – Simeunović –  Karan i Suzanom Simeunović bila organizator silovanja u Brčkom. Majka je sina osuđenog ratnog zločinca Kostantina Simeunovića Koleta.  Za nju se vežu zločini silovanja u Westfaliji nadomak Brčkog.  Živi u Srpskoj varoši u Brčkom.

Merid Ljuca je pandorina kutija ratnih zločina u Brčkom. Posjeduje privatno pokopno društvo  IRIS. O svemu što se događalo u njegovom gradu ne želi razgovarati. Svjedok je mnogobrojnih zločina i prvi čovjek koji je prevezao rastrgana tijela kada je podignut Savski most u zrak (30. 4.1992. god.) u Gradsku mrtvačnicu u Brčkom. Mrtvačnica je bila pod ingerencijom Bolnice Brčko, na čijem je čelu bio dr. Momir Crnić poznatiji kao Momo. Zanimljivo,  leševi iz Gradske mrtvačnice su izmješteni na nepoznati lokalitet i nikada do danas nisu pronađeni. Momir Crnić je i  dan-danas zaposlenik Bolnice u Brčkom, gdje radi kao anesteziolog.

Dr. Dragan Ninković zvani Gagi načelnik hirurgije u Brčkom za vrijeme rata. Poslije ubistva istraknutog ljekara Sakiba Edhemovića  dr. Ninković se uselio u njegovu kuću u centru Brčkog samo pet par dana nakon njegov ubistva.

Upravo onaj koji je u Višegradu otkrivao spomenik ruskim dobrovoljcima bio je jedan od čelnih ljudi Policijske uprave Brčko – Petar Đokić (rođen 1961. godine Brčko). Ministar u Vladi Republike Srpske. Prijeratni predsjednik Saveza socijalističke omladine Brčko. U vrijeme rata bio uposlenik policijske uprave u Brčkom, u kojoj su se događala masovna ubistva, u kojoj postoji zloglasna soba br. 13.. Danas o ovome uopće ne priča niti se igdje spominje. Trenutno nastanjen u Banja Luci.

Za počinjeni genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u Brčkom, pred ICTY-u u Den Haagu optuženi su Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Goran Jelisić i Ranko Češić. Pred spomenutim Sudom, Goran Jelisić je osuđen na 40, Ranko Češić na 18, Momčilo Krajišnik na 27 (Žalbeno vijeće smanjilo kaznu na 20 godina) i Biljana Plavšić na 11 godina zatvora. Svi su oslobođeni optužbe za genocid i osuđeni za zločin protiv čovječnosti, unatoč činjenici da su imali namjeru djelimičnog uništenja nacionalne grupe Bošnjaka i Hrvata, odnosno, da su (Jelisić i Češić) počinili mnogobrojna ubistva zatočenika sa genocidnom namjerom. U slučaju Jelisića, Sudsko vijeće je donijelo presudu da nije kriv za genocid, čak i bez saslušanja odbrane i završne riječi tužitelja i branitelja.

Podsjetimo da je Raspravno sudsko vijeće ICTY-a potvrdilo Slobodanu Miloševiću genocidnu namjeru i postojanje plana da se unište Bošnjaci kao nacionalna grupa, pored mnogih gradova, i u Brčkom. Ovo Sudsko vijeće je zaključilo da “postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom izvršen genocid”. Slobodan Milošević nije dočekao konačnu presudu, jer je preminuo 11. marta 2006. godine  čime je istog dana i okončan sudski postupak.

Dok stojim na bezinskoj pumpi, ili bolje rečeno u gradu,  u kojem sam na neki način presađen, i gradu u kojem će vas svaki  sokak i džada podsjetiti na neki zločin,  ne mogu da krivim samo one koji su bili na vrhu civilne ili vojne vlasti u ovom gradu.  Moga oca Edhema zvanog Ekrema Ćudića je svako mogao ubiti, a danas me možda i pozdravlja na ulici. Skrivaju se i uopće se u javnosti ne oglašavaju, da ne bi neko potegao sve ono što su uradili u gradu na Savi.  Pred Osnovnim sudom u Brčkom za ratni zločin optuženi su: Kosta Kostić, Konstantin Simonović – Kole, Fikret Piklić, i Monika Ilić-Simonović – Karan (suđenje u toku),  a još uvijek nisu procesuirani slijedeći izvršioci zločina u Brčkom: Čajević  Miloš, rođen 25. juna 1965.  godine u Brčkom; Božić Božo, rodom iz okoline Beograda; Božić Rade, rodom iz okoline Beograda; Stravički Enver, zvani „Šok”, rodom iz Bora; Republika Srbija, Mitrović Goran, rodom iz okoline Bora, Republika Srbija; Rajčić Rajko, sin Đoke, rođen 27. oktobra 1947. godine u Bosanskom Petrovom Selu kod Gračanice, stalno nastanjen u ulici M. Udarnika bb. u Brčkom; Rajčić Željko, sin Rajka, rođen 1. februara 1968. godine u Živinicama, stalno nastanjen u ulici M. Udarnika bb. u Brčkom; Ostojić Cvjetko, sin Pere, rođen 27. avgusta 1936. godine u Brčkom, stalno nastanjen u ulici S. Sidora br. 26 u Brčkom, po zanimanju vozač; Radušić Milenko, zvani „Pjevac”, sin Save, rođen 7. aprila 1969. godine u Brčkom, stalno nastanjen u ulici Vukosavačka br. 40 u Brčkom; Zarić Cvjetko, zvani „Rasporac”, sin Vasilija, rođen 14. oktobra 1933. godine u Vitanovićima kod Brčkog, nastanjen u ulici J. Šibera br. 4 u Brčkom, po zanimanju bravar; Marković Goran, zvani „Markulja”, sin Boška, rođen 10 maja 1965. godine u Brčkom, nastanjen u ulici Radomira Cvetkovića br. 6 u Brčkom; Rikanović Pero, sin Cvjetina, rođen 14. marta 1974. godine u Jasenici, općina Srebrenik, stalno nastanjen u mjestu Bukvik Gornji kod Brčkog; Pudić Borislav, zvani „Čiča”, sin Stojana, rođen 26. juna 1954. godine u Brčkom, nastanjen u ulici Hivzije Jerkovića br. 138; Knežević Radivoje, sin Božidara, rođen 19. decembra 1954. godine u Brčkom, nastanjen u ulici Radomira Cvetkovića br. 54, po zanimanju portir-čuvar; Živković Dragan, zvani „Travolta”, sin Save, rođen 23. septembra 1953. godine u Brčkom, nastanjen u ulici Naste Nakića br. 58, po zanimanju radnik u SUP-u; Lazić Vaso, zvani „Sova”, sin Save, rođen 2. januara 1965. godine u Brčkom, nastanjen u mjestu Potočari br. 51 kod Brčkog; Filipović Mladen, rodom iz okoline Brčkog; Tomić Ilija, rodom iz Bukvika, općina Brčko, živi u Brčkom; Tešić Cvetislav, rodom iz okoline Brčkog;   Tuzlančić Duško, svojevremeno bio zamjenik Ljubiše Savića-Mauzera; Tošić Miladin, zvani „Slovenac”, rodom iz Maribora, Republika Slovenija, roditelji mu žive u mjestu Zimča, općina Visoko, a kao izbjeglica boravi u Brčkom; Delić Milenko, zvani „Pika”, sin Vojislava, rođen 31. decembra 1956. godine u Brčkom, nastanjen u ulici N. Kovačevića bb; Tanasković Dragan, sin Vasilija, rođen 29. maja 1971. godine u Brčkom, nastanjen u ulici Hivzije Jerkovića br. 80; Tadić Dušan, sin Marka, rođen 2. oktobra 1959. godine u Brčkom, nastanjen u mjestu Potočari kod Brčkog; Gojaković Milenko, sin Slobodana, rođen 10. decembra 1962. godine u Breziku kod Brčkog, nastanjen u ulici B. Kaurinovića br. 13 u Brčkom; Vasić Lazo, zvani „Cvrcan”, rodom, iz Grčice, općina Brčko; Ljubičić Slobodan, rođen 1972. godine u Brčkom; Miličević Zvjezdan, rodom iz Brčkog; Obrenović Predrag, zvani „Šicer”, sin Tihomira, rođen 3. marta 1971. godine u Brčkom, nastanjen u ulici Vukosavačka br. 85 u Brčkom; Pajaković Stanko, rodom iz Brčkog, prije rata radio kao vozač u Autoprevoznom preduzeću „Laser” u Brčkom; Rakić Jovan, zvani „Joco” iz Grčice, općina Brčko; Božić Dragan, zvani „Pera”, rodom iz Brčkog; Miljković slobodan, zvani „Lugar”, rodom iz Kragujevca, Republika Srbija i Stanić Radislav, zvani „Raco” iz Međaša kod Bijeljine.

Svi ovi ratni zločinci i dan-danas hodaju gradom i susrećemo ih kao uzorne građane Brčko distrikta i Bosne i Hercegovine. Oni su upravo one komšije za koje je Nataša Kandić u intervju rekla (Kandićeva je kazala za Srbiju, ali se to može prenijeti i na situaciju i u BiH): U Srbiji postoje još uvijek grupe koje bi obukle uniforme kao što su to učinile ‘91. godine.

Potencijalnim bošnjačkim povratnicima put kući, osim zločinaca koji šetaju ulicama, zatvaraju i druge „sitnice”. Naći ćemo tu klasični srpski repertoar: spomenik braniocima, uzdignute zastave i pravoslavni kulturkampf. Kako primjećuje moja sagovornica: „U Brčkom je glavni kulturni događaj bio ‘Sedam dana ćirilice’. Da njegujemu tradiciju. U sklopu manifestacije u Domu kulture održava se predavanje ‘Srpski jezik-Božiji jezik’.”

„Toga se najviše bojim”, nastavlja gospođa „ili će sad Brčko postati dio Srpske ili će se nešto loše dogoditi”. Na kraju našeg razgovora dodaje još: „Ja sam kupila mjesto na muslimanskom mezarju, ne na pravoslavnom, gdje pripadam, da se ogradim od svih tih nedjela, a morate i znati da je pop tamo prenio spomenik Draže Mihailovića, koji je inače bio u centru grada. Ja tamo s nijm jednostavno neću da legnem.”