Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Hvala ti, Adnane

altMjesecima je trajalo zadovoljstvo petkom uvečer u šou Zvijezda možeš biti ti, gledati i slušati Adnana Koljenovića kako svojim  glasom poput slavuja oživljava zaboravljene žubore sevdalinke.

Sav onako skrušen, lijep, osmjehnut, nenametljiv ponekad mi je ličio na princa iz bajke. Ali vrijeme bajki je odavno prošlo. Na cijeni su neki drugi momci. Očigledno.

U vrijeme kada se borimo za očuvanje vlastitog identiteta, očuvanju tradicije i svega onoga što nas čini posebnim u među svim tim vrijednostima spada i sevdalinka ne mogu prihvatiti komentar gospodina Ognjena Bomoštara da sa sevdalinkom ne može postati zvijezda.

Griješite profesore i vi i gospođa Babić.  Safet Isović, Zaim Imamović, Beba Selimović, Emina Zećaj i mnogi drugi svoju karijeru izgradili su i postali popularni izvodeći sevdalinke.  I ne bi bilo na odmet da kao akademski građani  malo pripazite na terminologiju. Reći nekome da je  smotan i ima dvije lijeve noge, nedopustivo je. Nisu to ispiti na fakultetu kamo postojite samo vi i student, tu je milionska publika. A pri tom često prešutite komentar za pjevanje, a zato ste tu. Niste kompetenti ni za koreografiju ni za kostimografiju, a to ste ponajviše komentarisali!

Adnana ste izdali!

Adnan je dragulj.

Adnan je nada da izvori mirisni sevdalinke neće utihnuti.

Adnan je ponos Visokog.

I ne znam šta je to čudno u osmijehu.

Možda isplaziš jezik i postaneš faca.

Možda zaboraviš pola pjesme i profesori te nagrade za senilnost, a na časovima kod istog bi pao doživotno.

Ali imati osmijeh u svakom trenutku osobina je velikih ljudi.

A tek su mu dvadeset i dvije godine.

I u trenutku kada omladina luta u ovom vremenu turbulentnom i kada iza svakog ugla stranputice vrebaju, prekinuti nit uspjeha mladića koji zna vrijednosti prepoznati i živjeti u tom duhu plemenitom, više je nego grijeh.

Jer sevdalinku gotovo i da nema više ko da pjeva.

Sevdalinka je umjetnost!

Nekada su se audicije polagale isključivo pjevajući sevdalinku, za arhiv radija Bosne i Hercegovine snimile bi se sevdalinke. Tek poslije bi pjevači mogli pjevati pjesme autora. I te pjesme su morale proći cenzuru.

Danas toga nema.

A moglo bi biti, da postoji dobra volja. Produkcija Hayat je mogla iskoristiti trenutak i Adnanu dati šansu da snimi CD i tako podstakne i druge mlade da se pronađu u sevdalinci, ona je opjevan ašik i sabur.

Dinastija Švrakića misli drugačije.

Primijetilo se da Adnan pjeva, ako i pjeva subotom tek po pola pjesme, a one večeri kad je Vehid Gunić promovisao svoju knjigu o sevdalinci, Adnan nije otpjevao ni stiha.

Sad bi Fikret Hodžić rekao kako su ovo teške riječi. Na teške propuste teške riječi su neizbježne.

Još mi negdje gori u duši što u petak u večer neću imati prilike čuti još jednu inerpretaciju Adnana i što mi neće u sjećanje doći slike iz djetinjstva kad smo svečano slušali sevdalinku, poslije bi krenule priče iz mladosti majčine, nenine i tako redom.

Takvog života generacije što dolaze neće živjeti, jer im se na da!

Sve će ovo jednom biti tek priča.

Možda je i dobro što ovako se završilo.

Mnoge pale su maske!

I niko više nema pravo reći kako nas Visočana nema nigdje, ni u historiji, ni u kulturi. Ima nas! Evo mjesecima Adnan Koljenović nas je predstavljao u najljepšem svijetlu,  čast pojedincima, ali  mjesecima smo imali priliku pokazati koliki smo lokal patrioti. Pokazali svi nismo, jer da jesmo Adnan bi bio u finalu gdje mu je od početka bilo mjesto.

Svo ovo vrijeme bilo je divno biti Visočanin. Probudio si u nama onaj pomalo izgubljeni osjećaj ponosa.

Adnane, hvala Ti!