Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Konji samoubice

altBio sam vojnik. Bio sam samo vojnik, čak ni čovjek nisam stigao biti. Imao sam 18 godina i bila je 1993. godina. Mobilisali su me i odmah odveli na prvu liniju, pucati još nisam ni znao. Kažu da je mladost najbolji dio života kojeg ćemo se sjećati za čitav život. Ja ću se svoje sigurno sjećati mada bih volio da je zaboravim. Bio sam u ratu sve do ranjavanja u decembru 1994. godine. Bio je 25. decembar, vrijeme davanja i vrijeme mira, ali za nekog drugog. Te noći je bio napad i svega što se sjećam je da sam krenuo iz rova naprijed. Tu je nastupio kratki mrak a odmah za njim jaka bijela svjetlost. Mislio sam da sam mrtav. Probudio sam se u vojnoj bolnici u Sarajevu. Oko mene je ležalo još nekih stotinjak vojnika. Svi su vikali, plakali a neki su se čak i smijali, mada sumnjam da je to bio smijeh zdravog razuma. Sve je izgledalo kao u nekim ratnim filmovima koje sam gledao kao gimnazijalac, samo što ovaj puta nisam imao kokice. Nisam znao zašto sam tu. Pokušao sam ustati i pitati nekoga gdje se nalazim. Pokušao sam da se podignem ali samo je desna noga krenula, lijeva je ostala. Podigao sam pokrivač misleći da mi je noga utrnula i da zbog toga ne reaguje, ali kada sam sklonio pokrivač vidio sam samo jednu nogu. Ponovo sam se pokrio i pričekao par sekundi, ne znam ni sam zašto, sigurno neki refleks nepovjerenja u ono što vidimo. Otkrio sam ponovo i opet ta užasna slika. Samo jedna noga. Druga ne postoji. Osjetio sam ogroman pritisak u glavi i opet ono isto jako bijelo svjetlo. Ovaj put sam znao da nisam mrtav ali sam htio biti. Osjećao sam neko bestežinsko stanje i slike su krenule da se roje u glavi.

Moj posljednji film se krenuo prikazivati. Možda nije bio posljednji ali ja sam htio da bude to onaj kada si blizu smrti pa ti se cijeli život provuče u jednom perfektno montiranom filmu bez linearne naracije, nego onako praćen logikom toka svijesti. Baš kao neki rezime. Vidio sam svoje roditelje kako roštiljaju iza kuće i zovu me da siđem iz sobe, a ja ne želim jer sam upravo dobio plastične vojnike od daidže Alije. Vidim svoga profesora fizike kako mi zaključuje jedinicu na kraju trećeg razreda gimnazije. Vidim svoju simpatiju iz petog osnovne kako mi maše iz autobusa koji ide za Minhen. Vidim poštara na vratima koji mi donosi poziv za vojsku. Vidim svoga komadanta Enu kako nas budi rafalom u 5 u jutro. Vidim toga čovjeka i nikako da pređem na nešto drugo. Sve slike koje mi se vrte kroz glavu odjednom se vežu za njega. Vidim krvave konje kako pasu travu i njega kako mi se smije. Krv sa njihove grive kapa na travu koja postaje crvena. Cijela livada postaje crvena od njihove krvi ali oni još uvijek pasu. Komadant Eno je čovjek kojeg sam mrzio više nego četnike, više nego rat, više nego samog sebe jer nisam pocijepao poziv za vojsku i pobjegao u Australiju. On je čovjek za kojeg me vežu najgore stvari iz cijelog mog života. Sjećam se noći u kojoj sam prokleo majku što me rodila. Bila je jesen, mjesec prije mog ranjavanja. Pješačili smo već dva dana preko Treskavice i išli smo za Goražde, pokušavali smo se probiti kroz neprijateljsku teritoriju i donijeti nešto hrane i oružja za suborce i civile koji su bili opkoljeni. Drugi dan, tačnije noć, marša po kiši i hladnoći. Vodio sam četiri konja na kojima je bila natovarena municija. Maltretiranje od strane Ene, kiša od Boga, blato i umor posljedica toga svega. Misli su se rasipale, imao sam osjećaj da su mi to zadnji trenuci u životu. Moj prijatelj Adi nije mogao više izdržati i istupio je iz stroja. Stao pred komandanta Enu i rekao.

-Ja ne mogu više.

Eno ga je pogledao kao da je samo to i čekao. Izvadio pištolj i ubio ga. Gledao sam to, ali nisam ništa vidio. Vidio sam, ali nisam vjerovao. Vidio sam za godinu dana previše smrti, ali taj momenat je bio za mene film naučne fantastike jako realistično urađen. Gledao sam u mrtvo Adijevo tijelo i ništa nisam shvatao. Izgubio sam sve parametre normalnog, sve vrijednosti su se pomiješale, tuga je prerasla u letargiju, umor u beznađe, mozak nije imao istu funkciju kao prije. Te noći se sve pomjerilo, imao sam osjećaj da je Zemlja izašla iz svoje putanje. Eno ga je ubio i naredio da nastavimo dalje. Pošto smo se nalazili na jako visokoj litici on je Adijevo tijelo gurnuo niz liticu i pitao da li ima neko nešto da doda na ovo sve. Svi su šutjeli, da li od straha ili zato što nisu više znali govoriti. Nastavili smo još par metara, a onda se desilo nešto što me još više pomjerilo ka mračnom dijelu ljudskog postojanja. Konji koje sam vodio su se odvojili od mene i jedan za drugim skočili sa litice. Bili su povezani jedan za drugoga pa su zato i otišli zajedno. Da li je to bila volja samo onog prvog koji je odveo sve ostale u smrt ili su svi dobrovoljno izvršili sepuku, nikada nećemo saznati. Stajao sam i gledao u bezdan za njima. Bez i jednog zvuka su skočili i nestali. Vojnici su bili skamenjeni, niko nije ni riječ progovorio. Te noći sam shvatio da nikad neću izvući živu glavu iz ovog rata. Bio sam u pravu. Izašao sam bez jedne noge i neću ni da mislim kako je to pobjeda i kako sam dobro prošao. Neću da mislim kako treba ostati živ po svaku cijenu. Konji su ostali dostojanstveni i pokazali da život po svaku cijenu ne vrijedi živjeti. Htio sam da to bude plod halucinacije i moga ludila, ali nije. Svi smo mi konji samoubice, i to je jedina pouka koju sam odnio sa sobom.