Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Održano treće književno veče

alt
Nakon što su u semptembru i oktobru održane književne večeri, Udruženje „Damar Omladine” nastavilo je sa promocijom mladih književnika iz Visokog i u decembru, pa je tako večeras održano i treće po redu književno veče, u prostorijama udruženja. Prema riječima organizatora književne večeri, Enesa Hodžića, ovo je jedan veoma pozitivan projekat koji lagano prerasta u jednu mjesečnu tradiciju što je jedna od rijetkih pozitivnih stvari u Visokom te bi se ovaj projekat, čiji je glavni cilj promovisanje visočke književnosti i podizanje svijesti o istoj u Visokom, trebao nastaviti i u narednom periodu sa još većim žarom i željom za vraćanjem književnosti među važne dijelove ljudskog života. Kako je bio slučaj i sa prethodnim književnim večerima i večeras je odziv građana bio veliki, a posebno mladih što je još jedna sjajna odlika ovog projekta. Učesnici ove književne večeri su bili:
1. Nermin Smajlović;

2. Adla Slinić;

3. Emir Hajduković;

4. Emina Smajlović;

5. Neđma Aganović;

Također i ovo, kao i prethodno književno veče, je bilo takmičarskog karaktera pa je prisutni auditorijum odabrao Neđmu Aganović kao pobjednicu ove književne večeri, a za sam kraj književne večeri predstavila se sjajna mlada književnica iz Sarajeva, Farah Karabeg, koja je prisutnima predstavila svoju knjigu „Odrastanje” te ih oduševila svojim nastupom. Naša redakcija vam, uz pomoć fotografija, donosi djelić atmosfere s ove književne večeri, kao i pobjednički rad Neđme Aganović.

Posljednje pismo anđelu 13.11.2012.g.

Nikad, nikog neću moći više tako zvati. Poslije tebe ću voljeti, tamo negdje, tamo nekad. Možda ću čak voljeti i više no što sam voljela tebe. Posljednjim pismom želim da te pustim, zauvijek, posljednjim pisanjem u vjetar. Ovaj teret postaje isuviše težak za nositi, a ja idem dalje s vremenom, životom, i sve ide, sve prolazi. Dočekala sam vrijeme kad ću te u potpunosti pustiti, tebe, naš mali kosmos, svijet koji niko i da je htio ne bi mogao razumjeti. Znaš, ne želim više osjećati onu tupu bol kada te neko slučajno spomene, da se cijeli moj unutarnji svijet sruši kad izbiješ iza nekog ugla, neočekivano, da zatreperim svaki put kad pomislim na tebe i ono što smo imali. Želim da se pomirim sama sa sobom, i, prebolim tvoj pogled. Neću da me boliš više. Moj posljednji dan u tvom zatočeništvu, dan odluke i dan posljendjeg pogleda, krajičkom oka. Nisam sigurna da si shvatio zapravo da sam to bila ja, ali vidiš, opet mi nešto u meni govori da nisi zaboravio moju kosu koju si nekad sa veće udaljenosti itekako znao prepoznati i ispratiti moje korake. Anđele, da li znaš da ti mjesecima nisam ispisala ime? Znaš li da nisam smjela. Nisam se usuđivala. Bilo mi je lakše pokoriti sve vojske svijeta nego to učiniti. Sada mi je svejedno. Odlučila sam ti napisati oproštajno, koje ću kao prethodna hladno pospremiti u tamne odaje, daleko od tebe, od mene, od svih ostalih. Više me ne može ništa zaboljeti kada neko spomene kule, ne sjetim se da smo nekada imali svoje. Jer, naše kule su se davno pretvorile u vjetrenjače, umjesto sigurnosti bačena u oluju vjetrova. Svjetska bol se spustila na moja krila i ništa mi nije preostalo no da se predam. Strah me da ove riječi pretvorim u zvukove, ne znam koliko ću samouvjereno zvučati, ili ću i dalje treperiti poput svijeće. Ovaj put ću treperiti samo zato što uspijevam odgnati loše po mene, ovaj put ću treperiti zbog snage svog duha, ne zbog slabosti. Za ljubav je potrebno dvoje. Ti si davno otišao, a sada te i ja puštam. Sama stvaram svoj mir. Tamo negdje, neko čeka i mami osmijeh na umorne usne. Životu se opet smijem u lice, jer može da me i lomi, i gazi, ali slomiti i zgaziti me nikada neće uspjeti. Dok volim ljepotu života, dok volim da živim, dok volim da volim, niko mi ništa ne može. Puštam bijelog goluba i prepuštam mu se da me vodi, zajedno s njim letim kako bih se osjećala slobodno, snažno, kako bih ponovo osvojila svoj svijet i zavladala svojim životom. Anđele, s nekim drugim ću pustiti svoje balone ljubavi i slobode.