Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Kako nas doživljavaju Arapi i drugi muslimanski narodi

altJedna od češćih tema o kojima me ljudi pitaju ili o kojima uopće imam priliku da razgovaram, sa ono nešto poznanika sa kojima imam kakav takav kontakt u zadnjih pet, šest godina, jesu prilike i situacija u arapskim zemljama. Naravno zbog samog mog boravka i studija, ljudi nekada očekuju da ste zaronili u sve nijanse društvenog, porodičnog, vjerskog ili ekonomskog života ovih sredina. Međutim student ima druge brige. Naročito ukoliko otputujete iz Bosne na studije vani u ovakvoj poslijeratnoj Bosni, dijelom sami a dijelom rukovođeni nekom prešutnom politikom, vi nigdje niste zavedeni kao neki „razmijenjeni student”. Brigu o vašim interesima i znanjima na prvi pogled sami birate. Ali tu i tamo vaša interesna sfera biva svedena u krug nekih užih zanimanja, često teološko zastarjelih, jer ih je prevazišao sam Kur'an i islam, a ne samo vrijeme i promjena frontova na kojima se život odvija. Jednako tako vaš boravak vani je praćen i usmjeravan, možda više politikom tih zemalja nego vašom samom voljom ili željom države iz koje dolazite, a koja bi trebala brinuti o tome: „Kakve diplomce/ljude želi po povratku iz ma koje zemlje”.

Jedne prilike mi je pričao moj Šejh sa kojim sam bio vrlo blizak. (Kućne posjete između studenta i Šejha bile su redovne, a ja sam kao bliski asistent nosio knjige i pribor kada bi Šejh drži predavanje u jednoj od najvećih akademskih institucija Srednjeg istoka: Jordanskoj naučnoj akademiji Alul Bayt). Bila je neka zakuska na kojoj je prisustvovala sama krema jordanskog društva, prinčevi, ministri, Šejh i naš sada već bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Šejh odluči da pozove i studenta, ali u zadnjem momentu otkaza, a studenta maši „prilika života”. Nekoliko dana nakon susreta, Šejh, inače savjetnik jordanskog princa Gazija, pozva studenta na jedno derviško sijelo, u jednu siromašnu sobicu, kod nekog domaćina u manjem provincijskom gradiću po imenu Džereš. Tada mu Šejh pokaza vizit karticu „Reisa” i kaza mu neke detalje razgovora sa njim, te koliko je i sam začuđen ugledom koji uživa naš reisu-l-ulema kod njegove ekselencije princa Hasana (brata jordanskog rahmetli kralja Huseina). Ispriča mi i to da se našem reisu-l-ulemi pohvalio svojim studentima Bosancima, na što mu je reisu-l-ulema Mustafa efendi rekao: „Dobro ih pripremi za Bosnu”.

Kad sada povratim ove riječi i dalje ih čujem kako odzvanjaju jednakom intonacijom kao i prije nekoliko godina: „U Bosni te čeka budućnost”. Međutim upravo zbog proizvoljnog i sebičnog i za radi sebe opstanka na položaju, lažnog mesijanstva, i dan danas se odašilje arapskom svijetu neka ratna slika o Bosni, onakva kakvom ju je nekad prezentovao odred El Mudžahid, te stoga percepcija Bosne i nas u njoj i pored BBI Centra i Al Jazeere, još uvijek se svodi na par stereotipa o bosanskim muslimanima: „koji ništa ne znaju o svojoj vjeri, o pravoslavnim i katolicima čija je ovdje uloga poput uloge Jevreja u Palestini, o mudžahedinima koji su spasili bosanski narod, o njima (političarima) kao vođama oko kojih smo mi jednoglasno okupljeni kao nekad oko Alije, pa čak i o nama kao europljanima koji su dojučerašnji konvertiti u islam”.

Nisam ranije koristio društvenu mrežu facebook, ali u zadnje vrijeme je koristim, te pored internet štampe i silnih kanala mogu da zaronim i dolje ispod i ustanovim kako „na istoku ništa novo”.

Prije dvije ili tri godine je nekakav renomirani list iz Kuvajta, koji se zove “Otadžbina” – “El Vetan”, objavio ime moje malenkosti kao jednog od Udbinih saradnika. Informacije je dobio, kako kaže, od nekog starog člana pokreta Mladih Muslimana. Ovaj aktivista mu navodno spominje kako su najveća prepreka islamskoj omladini stari komunistički kadrovi u Islamskoj zajednici, od kojih sam jedan i ja (iako nemam u knjižici ni dana radnog staža ni unutar ni van Islamske zajednice).
Komentarisao sam ovaj tekst na jednom od arapskih foruma riječima: da u danima kada su harali Udbaši, ja sam još uvijek gledao Nindža Kornjače i Džeki Čena. Tekst se naglo povukao i nestao s interneta i foruma, osim arapskog potforuma jednog sajta na bosanskom koji, čini mi se, nosi naziv Islambosna. Autor koji potpisuje spomenuti tekst, a koji bi kao trebao da bude neka vrsta putopisa, u istom još spominje kako je jedan arapski borac u Bosni vrijedio stotinu naših bosanskih vojnika, te spominje svoj prvi utisak o Bosni nakon slijetanja na aerodrom i šetanja ulicama Sarajeva, a taj utisak se svodi na činjenicu kako ne vidi arape na ulici. (Sahifet el Vetan 17. april 2007.g). Srećom, hvala Allahu, ova slika se promijenila pa je ove godine Sarajevo, po nekom mom dojmu, vrvjelo od arapskih turista, umjesto arapskih boraca.

Rijetki su članci poput onih koji govore o statistici nezaposlenih u Bosni i o potrebi učešća arapskog svijeta i kapitala u Bosni i na nazovi tako “nižim” nivoima.

Nedavno sam gledao jednu isto tako veliku figuru iz našeg vjerskog života, kako na svom slabom arapskom jeziku, a na uglednom vjerskom kanalu arapskog, šalje arapskom a i drugim (jer je arapski više od jezika samih Arapa) auditoriju jednu te istu zastarjelu priču o Bosni.
(Možda ni ovdje teme i politička svijest ovdašnjih „mudraca” ne baca dalje, ali očito da maternji jezik dozvoljava da se razmjenom poretka riječi u rečenici kaže isto, samo na drugi način, pa se to lakše svakodnevno konzumira)

S druge strane činjenica je i ne može se poreći da nas Arapi kao muslimane zaista vole. Možda je banalan primjer, ali mene je nekako dojmio kralj Abdullaha bin Abdulaziz Al Saud, sluga dvaju harema na samitu Organizacije islamske konferencije posvećenom sirijskoj krizi. Imao sam priliku gledati direktan prijenos ovog skupa preko arapske Al Jazeere. I šta god ostalo iza Samita ili ne ostalo, ili o njemu mislili, mene je dojmilo slijedeće: I pored toliko zvanica „naš” Zlatko s upadljivo crvenom kravatom za moj ukus, bio je tik uz najbliže goste Njegovoj ekselenciji poput Ahmeda Nedžada i drugih poredanih po nekim parametrima znanim samom domaćinu. Meni je to ipak nešto značilo, nešto kao: „Računajte na nas”.