Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Da li mi opet moramo biti onakvi kao što smo jedva zaboravili, ili?

gorancakic visokoPravo zadovoljstvo nastupi onda kad uspijemo pročitati nešto o prošlosti kroz koju je protutnjao naš grad i naši pradjedovi. Mnogi se osjete nekako emotivni u sjeti za prošlim vremenima, a ima onih što nakon saznanja o sebi budu opterećeni istinom jer im prošlost nije  „dinastička“, pozitivna u smislu porodičnog položaja u kontinuitetu življenja u okviru  područja  koje se uvijek zvalo visočkim krajima.

Danas je puno priča ko smo to mi, Bosanci, Bošnjaci, Muhamedanci, Muslimani, Bosanski krstjani, uvezeni odnekud ili smo opet narod bez identiteta, bez dijelova konstitutivnog nacionalno okarakterisanog stanovništva nastalog na zajedničkoj teritoriji u okviru kulturne i etničke srodnosti, jezičke razumljivosti nacionalno osviješteni kroz dugi niz godina zajedničkog života. Konstitutivnost naroda u okviru jedne zajednice nije moguća ako u zajednicu niko nije unio svoje materijalne vrijednosti, kod nas nema takvog naroda. Sve tri su konstitutivna, materijalno obezbijeđeni i pored  toga što  smo u jednom momentu bili prodani i ostavljeni u uvjerenju da smo ono što nismo nikada mogli biti.

Kada naiđemo na pisanje o nama i shvatimo kako su nas vidjeli, ko smo bili, ne osvrćući se na ono što smo postigli, na kraju smo ipak opstali, nikada sa „bijelim  čaršafom“ pa se nadajmo da ćemo ostati što i zaslužujemo u saznanju da opstajemo samo onda kad to sami želimo, a ne kako drugi to hoće. Rijetki su primjeri ovako jezgroviti i nadahnuto napisani osjećaji kroz pisanje onoga ko je vjerovao do tada da od granice postoji samo divljina a ne narod ostavljen na milost i nemilost svima oko njega, a ponekad i na nemilost od samog sebe i svojih prodanih vođa, pa nije loše saznati i to, jer će nam biti jasnije ko smo mi, što smo taki kakvi jesmo i zašto nećemo da budemo u getu sa svojim idetitetom u kom smo uživali a da nam to nisu drugi morali govoriti jer zbilja jesmo bili siroti bez „oca i matere“?

A. Radić

O putovanu njegovu po Bosni i Hercegovin i obavjenu ti vrijeme od 20.
srpnia do 21. kolovoza 1899.

(Čitano u sjednici akademijskoga folklorskoga odbora dne 9. studenoga 1899)

Čaršiju ima svako veće mjesto, i sarajevska je upravo takova, kakova je foj-nička, visočka, kreševska, ili koja druga. Malo bi kazao o čaršiji, tko bi kazao, da je to niz sprijeda otvorenih daščara, u kojima zanatnici rade i prodaju svoju robu. Čaršija nije slavonski „sokak”, na kojem djevojke i momci svetcem i pod večer kolo vode, a svijet ih gleda. Nije to ni zapadno-evropska „ulica”, kuda besposleni svijet šeće. Čaršija je živa samo u radni dan, i što ima života u muhameđovskim većim mjestima u Bosni, to je na čaršiji. Čaršija je muhamedanskomu zanatniku —- ne druga, nego prva kuća; i da doma ne spava — jer mnogi na čaršijii jedu — bila bi mu i jedina. Nijesam se mogao oteti u misli pitanu: ( pitanju) kako se je razvila ovakova čaršija, gdje su uzroci ovakvomu čaršijskomu životu? I činilo mi se,da mi je stvar jasna.

U Bosni su dva kulturna i društvena sloja:muhamedanski i kršćanski. Istina je, da i Muhamedanci rade. Ali i hima — osobito u najnovije vrijeme, od kad se je mnogo toga promijenilo — ima ih vrlo mnogo, koji su bez posla, ako ne ćemo reći,da je nihovo „trgovane” ( trgovanje) na Čaršiji također posao. Razgovarao sams nekima, koji čitav dan ne prodadu ni za 10 novčića, a čitav dan sjede preci ( pred) svojom daščarom, piju kavu, puše i razgovaraju se. Otuda toliko mnoštvo trgovina i trgovaca. Razumije se, da sve te trgovine ne nose gotovo nikakvoga dobitka, a mnoge nijesu bez gubitka. Zato i nije rijetkost, da ovakav trgovac prođade (prodade) letos jednu zemju, na godinu drugu, i tako podržaje trgovinu. Na prvi pogled vidiš, da nemaš pred sobom trgovca. Ja sam se divio onomu suverenomu nehaju, kojim se tu trguje: pogađana gotovo i nema. Istina, nehaj je taj posledica i opće dispozicije duševne, ali se poreći ne dade, da velika većina gleda na svoju trgovinu onako, kako gleda i na sve ostalo oko sebe, kao da usvakom pogledu, u svakom nehajnom kretu čitaš: Laissez faire, laissezaller. Pa ni oni, koji ne trguju samo, nego i rade, ne gledaju na svojposao zabrinuto. To mi je bilo čudno, jer živjeti se mora. Ali mi jepostalo jasno, kad sam saznao, da mnogi (možda većina, ili pače svi) ovi zanatnici imadu zemlišta, koje obrađuju nihovi —• kmetovi. I tako je stvar jasna: slobodni ludi, gospoda —• ona su na čaršiji; miseraplebs, koja im omogućuje ovo — ne: dolco far niente, negoovu ne- iskazanu dosadu, koja jedino tumači onaj nehaj, ono mrtvilo i šutim— ona je na selu.Diobi rada nema gotovo traga: svaki je zanatnik ujedno i trgovac.Otuda život na čaršiji, zato je čaršija drugi dom. Hoćeš li s kim govoriti, ne idi mu „ogjaku”( kući), nego na čaršiju: sve je tamo.A uzmimo stvar, kako jest: biti kod kuće znači biti s porodicom, sa ženom i djecom, a to bi u Bosni značilo biti zatvoren za drvenom rešetkom, ili barem za uličnim vratima. K tebi i onako ne može nitko, jer si u strahu, da ti ne izađe žena. I tako tvoj dom i nije za svijet, nego samo za tebe. I tako je čaršija nuždna posledica svega ovoga: dvaju kulturnih idruštvenih slojeva, nerazvijene trgovine i društvenoga položaja žene. Nahodavši se po čaršiji zaustavim se pred jednom daščarom, pod kojom je jedan zanatnik gradio „nanule” („nalune”), vrst drvene „obuće”s dvije — mi bismo rekli — pete: to je daščica s dva remena odozgora, u koje se utakne noga, a odozdola se ostave one dvije „pete”,— da se ta drvena „obuća” ne podere tako brzo. U našem naroduima drvene obuće i u Slavoniji, ali to je potpuna obuća („kundure”), a služe se nom samo noću, da ne idu bosi na pole, (vani, napolje) pa i to se nađuu malo kojoj kući. No „nalune” nosi čitava Bosna. Sve mislim, da ovanada sve nespretna „obuća” ima svoj kukavni život zahvaliti običajnomuu muhamedovaca pranu, (uzimanju abdesta) koje sili čelade (članovi porodice) na čistoću: tko (kako) bi pet puta na dan prao ukalane
(ukaljane, uprljane) noge! Tu je nuždna bilo kakva obuća. A nuždna (nužna) je i za kuću i gjamiju.(džamija)
cakic slika
Ovdje se više ni abdest ne može uzeti, nema kraka Fojnice, a stupe su tukle.

Budući da je sav život — i rad, i jedene, i molitva, i spavanije —• u nizini, na tlima (stolu nema ni traga), potrebni su prostirči; a da se sve to ne ukala, treba unilaziti  (ulaziti) čistih nogu. Ato nije moguće bez kakve takve obuće. „Nalunar” je sjedio bos pod svojom daščarom na izderanom ovčijem runu i kvacao skoblieom drvo za „nalunu” ; sve je oko nega i nadnim zatrpano naslaganim novim nahmama i obješenim novim opancima; pred nim posudica za kuhane kave, fingan, i pepeonica u obliku malih kolica: kad mu je na putu, samo je gurne nogom. Kad sam mu nazvao božju pomoć, jedva me je pogledao. Razgovor je dugo zapinao. Kolikoje on postajao
rječitiji, toliko sam se ja primicao k nemu, dok mi nije ponudio, da uzan sjednem. U to mu momak (kojemu je to posao, da po čaršiji nosi kavu) donese kavu, a on je podade meni i zašećeri mi;ponudi mi i svoju duvan-kesu, i mi zapalismo. Razgovor se još sveudil ( sveukupno) slabo pleo, dok mu nijesam ispio kavu, a on pozvao momka, da donese drugu, ovu sad — nemu. Pušeći i pijuckajući — lijepo je pripovijedao,rasvjetlujući mi ovaj novi svijet, u kojem sam bio, i onaj svijet u niegovoj duši, koji me je toliko zanimao. Bio je to „Turčin”. Vijek svoj od pedeset godina proživio je pod ovom daščarom: i za okolišna sela znade samo po imenu, — tamo su negova četiri kmeta. Tamo negdje (pokaže mi dugom svojom pro-sijedom bradom) u onom kraju grada stoji mu dom sa ženom i troje djece. Razgovarajući s nim o najbližim stvarima (od kakvoga su drva nalune, kako mu se zove ovaj ovdje susjed u svojoj daščari i t. đ.). Sve sam mislio: Veže li mene s ovim „Turčinom” isto drugo osim ovoga
jezika, kojim mijeniamo misli, kao da smo svakidašni razgovorniei? (sagovornici). Zato sam htio doći mu do srca. No spomenuvši mu dom i djecu — nijesam pogodio.

Ali sam pogodio, zapitavši: Kako je bilo za staroga „vakta”? „Za našega vakta? pitaš.”I počme o „Švabi”. Ja sam mu prije kazao, od kuda sam. Nije se on čudio, što ja, „Švabo”, govorim kao i on: tako govore i oni Švabe, što ih on ovdje viđa, a živih vidjeti ne može. Čudio se on, što taj Švabo sjedi s nim na izdrtom ovčijem runu eto već dva sata, i povje-rova mi, da nijesam „Švabo”. I zato je govorio iz duše. Ovaj negov  govor ne spada velikim dijelom u narodoznanstvo. Ja ga Nijesam mogao slušati bez tuge. Žalio sam beskrajno (i to mi se je Poslije dogodilo na sto mjesta), što svaka ova odmjerena riječ krije u sebi,üod najmane zgode, gotov čin; žalio sam, što taj čovjek (kao i svi drugi) ne bi požalio ni doma, ni djece, ni sebe — a za nemoguću stvar. A žalio sam zato, što sam vidio: koliko eto narodne snage izgara pridušeno pod pepelom — bez svjetla i topline . . .Za razgovora došao seoski momak, da kupi opanke za mlađu sestru. Moj ga nalunar nije ni pogledao, samo je pogledao opanke, rekao cijenu i ukorio momka, što mu opanke previše gneči. I mene je prošla vola, da nastavim s tim momkom razgovor. Bio je iz obližiiega sela, grčkoga zakona, u droncima od pete do glave, neopran (uši, pa usta!),a odgovarao otreskujući se: „a? šta”? Pogodbe nije bilo, a nije ni kupio. Došao i stariji seoski Turčin, da kupi nalune. Ja mislim: nalune su nalune, od drva jedne, kao i druge. Ali nije tako: jedne (ne znam,da li one od javorovine, ili one od grabrovine) — dule traju! Pa kakoih dugo misli nositi? Dvi pete su dva palca debele, — to se ne može poderati! — Ali sirotina broji krajcare! Jedne su nalune po 35 novč.,druge po 45. I nije kupio.* Ovakav opis  i obašnjenje šta je čaršija ( dobit donosi) je najjezgrovitije objašnjenje odnosa toga doba, tuge za prošlim vremenima kao usudu prodanih i ostavljenih,da su sva prošla vremena bila bolja od onih što su nam na raspolaganju, razmišljanja, obaveza prema porodici, položaja ukućana, poserbno žene kad je bila vrednija od djece „jer je lahko bilo rađati a uz pomoć Boga ishraniti“ bar do vremena biološkog optimuma žene.

Iduć s Jusuf-begom ulicom i dale u selo seoskim putem, vrlo mi je Milo bilo gledati, kako je svijet pozdravlao Jusuf-bega, a on se Zaustavlao s gdjekojim progovorio po koju riječ. Meni je to bilo zato milo, što je sve to bilo onako na domaću, kao rodbinski, upravo onako, kako su mene znali zaustavlati susjedi i rođaci, kad bih se vratio na

praznike u svoje selo. Ali su nega pozdravlala i djeca, pa mi je i to bilo  milo, jer mi je kazao, da ga pozdravlaju zato, što nosi ahmediju  (bijelo obavit fes) kao hoga, pa ga drže za hogu. Ja sam u svem tom vidio pitome, kulturne ođnošaje, a osobito mi je ovo posledne bih dokaz: da su ona djeca morala biti naučena na onakovo pozdravlane—„Turci” su ga pozdravlali — tičuć fes —: „merhaba!”, a on je odgovarao opet „-merhabä!” Tim „merhabä” (kao i drugim turskin pozdravima) pozdravlaju i prosti ludi, pa sam pitao, što znači. Kadija mi je to protumačio: „Kako je?”, a prosti ludi svaki drugačiji  („dobar dan”). ovako -j- označenih riječi nema Vuk, a * u Vuka drugo znači.

Saznanje da Vuk Karadžić radi na  jeziku i pismu, govori da je i čovjek iz puka bio informisan o tome i nije mu bilo drago da gubi mnoge riječi koje je on poznavao i koristio. U pravopisu i riječniku koje je Vuk Karađić objavio nije bilo ni pomena o riječima koje su bile dio jezikoslovlja u kom se živjelo 415 godina.

Napokon sam se odlučio, da ću još u Visoko i okolicu.Dne 18. kolovoza u večer bio sam u Visokom. U hotelu nije bilomjesta, pa odoh sa svojim „Offene Ordre” k oružnicima. Da sam tako radio svuda, ako i ne bih bio mnogo prištedio, ne bi me se barem bila najela svake ruke gamad. Visoko je veliko mjesto, do 3000 duša, gotovo samih Turaka. ‘Suradnik g. učitel Murgić (prije u Visokom, sada u Vijaci) — po običaju me-nije dočekao. Momka-hamala stanem pitati za ljude, n. pr. za Vranca. Taj je
Halil također kazivao g. Murgiću. Sad dočujem, da jeHalil nešto kao prosjak. Tu sam se opet uvjerio o onom, što ja tvrdim, ‘jer pouzdano znam, da mnogi naši inteligentni ludi ne znadu naći dodira s narodom. Tako je ovaj g.učitelj, mjesto da sve pozna, sa svakim razgovara, svakoga pita — uzeo ovoga prosjaka. Zato samse ja čudio prazninama u toj građi. Tu sam građu — kakva je, takva — bio nakanio priopćiti u ovom svesku „Zbornika”, što dolazi. No kad sam čuo to o Halilu, tako me je to ozlovolilo, da sam već onda odmah od te misli odustao nakanivši potražiti drugoga sabirača. Sutradan ranim jutrom odem preko Kiselaka u Kreševo, pa u Fojnicu. U Kreševu sam pogledao, kako tkaju ćilime (za vladu). U samostanusam nastojao predobiti za stvar g. fra Daniela dra. Bana. Vraćajući se isti dan navratim se župniku u Kiselaku g. fra Cirilu Kataviću. Tu sam našao i ornžničkoga stražmešira g.Petra Tomicića. Ovaj je već 20 godina ovdje (rodom je iz Hrvatske), neprestano hoda po narodu i pozna ga dobro. Za ovu je stvar — odmah sam opazio —pokazao mnogo smisla. Još isti dan krenem u Fojnicu, gdje sam prenoćio, prošavši prijemalo čaršijom. (I tu voda po čaršiji čini svoje.) Sutra sam pošao najprije u rudnik nedaleko Fojnice, a onda u samostan. Bila je nedjelai svi fratri u crkvi. Pošao sam u crkvu. Tu su perčini još u punom cvijetu: i mladi ih nose. Nijesam čekao svršetka službo božje.Vraćajući se u Visoko navratim se na brzu ruku ka g. fra Augustimi Purgiću, župniku u Gomijaku (kraj Kišelaka). Sto mi se taj jadni paćenik-apostol najađao, bole da ne kazujem. Prativši se u Visoko, pregledao sam visočke kožarnice. Ja dakako nijesam ni slutio, da ova grana industrije ovako u velikom — ako baši ne cvate — u narodu životari. *Na koncu mislim, da mi je spomenuti i moje kočijaše: šestoricanih vozili su me
zajedno 570 km. Motreći nih i svijet, pa poređujuci oboje, razgovarajući s nima i pitajući ih, mogao sam nešto saznati. Trojica su bila sa mnom više od tri dana, neprestano, pa i to je —doista maleno — ali ipak nekakovo vrijeme za poznavane. Svi su moji kočijaši bili „turei”. Dijelim ih na dvije skupine: jedni su „turski lutorani-fukara”. To je produkat islama i novovjeke kulture zajedno. Djeca muhamedanska ne idu u školu, nego u mejtef (mekteb),dangube po čaršiji, pa kad su za službu i što
zasluže, piju i uživaju sve, što im je donio „Švabo”. Imao sam tri takova, jednoga sam se i bojao: svašta su „kađer” učiniti. To su sluge.Druga su skupina svoji kočijaši,
judi oženeni. Ja bojih od tih ludine tražim. Moj Osman (Jajce-Bahnialuka-Jajce), Fehim (Bugojno-Duvno-Bugojno) i Mujo (Visoko-Kiselak-Kreševo-Fojnica-Visoko) — ostat ćemi dugo u pameti. Ne mogu svega nabrajati, što mi se na nima sviđa, n. pr. poštene i nesebičnost, uludnost i t. d. Dosta je spomenuti, dati ludi znadu za svu
nežnost, što je u riječima: dedo („dedo hoga”),otac (babo), majka, djeca, žena. Da, i žena. Ja sad razumijem pjesme muhamedanske, što su mi prije bile zagonetka, — jer sam bio pun predsuda o tom svijetu. A gdje je još živa svetina obitelska, tu još uza svu mizeriju ima nešto. Mujo, koji me je zadnii vozio, rekao mi je, da još nije takvoga Švabe vozio: mene da bi vozio mjesec dana — bez krajcare, da može! To mi je rekao onda, kad je pomislio na kuću i rekao mi: da će opet ženu naći plačuć nad bolestnim djetetom. A dijete mu je bo-lestno — sve mi se tako čini — od gladi. Čudni slučaj htjede, dasam našao baš ovoga Muju, a to je sinovac onoga Vranca: ion se čudio, kako mu znam za strica. Vrijedno je zabiležiti: stric se Mujin zove: Izostavljam prezime. Moje je ovo putovane bilo namijeneno narodoznanstvu, — pa mi je to bilo dakako u prvom redu pred očima. U tom je pogledu — ja bez straha kažem — što se tiče pravoga poznavana narodno duše, kao stvaralice folklorske građe, koja nas zanima — jedva učinen početak. Ja žalim, što ni ovaj svoj put ne mogu drugim držati, negopokusom početka. No uz narodoznanstvo nijesam mogao, a da ne vidim i teškoga zbil-skoga života, koji mi je često zastirao oči kao folkloristi. Ja ne znamkoliko bi zgodno bilo, da sam iznio u ovom izvješću više dojmova teruke, jer nijesam napokon ni sam stalan, jesam li toliko objektivnomogao suditi, da bih mogao što općenito reći, pa se sve bojim, da jei ovo, što sam iznio, previše. Jedno ipak mogu reći, a da se ni nakoju stranu ne zamjerim, a to je: da naš narod u ovim zemlama malo radi. Ne mislim tim reći onu banalnost, da je narod lijen i nemaran,nego to,
da se u Bosni ne radi, jer se ne može raditi. 0 tom bi sedalo mnogo govoriti, kao i o tom: tko ipak radi u Bosni i Hercegovini. Da umanim i ono, što sam na početku rekao, kazat ću, da sam s ovim svojim putovanem zadovojan samo zato, što se u meni rodila žela, da i opet onamo pođem. Ovako neiskusan jedva da sam i mogao postići veći kaki i konkretniji uspjeh. Herceg-Bosna je doista svijet zasebe,o kojem mi dosta govorimo, ali — ne budi nikomu krivo —s malo poznavana i vole, da što tamo i uradimo.

U Zagrebu dne 9. studenoga 1899.

Dr. Ant. Radić.

I šta onda reći kao zaključak ,ako nam je nekad krenulo, danas završilo.Izgleda da smo ostavljeni sami od sebe uz najobičnije pitanje imamo li danas „čaršiju“ kao obilježje jednog doba. Ako priznamo da nemamo, onda nikakve  perspektive nemamo. Teško je reći jer nemamo osjećaja pripadnosti bilo ćemu, a imamo stotine ,  ne ćepenaka, a nemamo zemlje da prodajom namirujemo gubitke jer smo je davno isprodavali ili poklonili zbog doplataka pa svoj povratak na selo, mjesto lakšeg življenja , smatrajmo veoma skupim za  nas. Oni kojim smo poklonili svoju zemlju više nas neće u blizini sebe. A porezi prijete da od nas naprave nešto što će biti satiranje ispod srednje klase ili u pravcu neo kmetskih odnosa na ugovoreno vrijeme. Zamisao da u budućem društvu samo postoje dvije klase ona na vrhu i ona na repu,  je veoma opasna i ako je ne prepoznamo na vrijeme,  svako u svom slučaju, biće veoma teško, perspektiva  je u nadi za bolje sutra, a ne u povratku nekoliko vjekova nazad.  Jedina  suština života je u nadi za bolje sutra u okviru sistema prepoznatljive budučnosti.

Danas nije doba života od „folklora“ i imena koje ništa ne znači u širem smislu, jer povratak bijelim  ćarapama je dekadencija sopstvene misli kao jedinom obliku zadovoljstva , štucanja, kao odbrenog zadovoljstva. Za koji dan počinje doba koje treba podržati jer nije tuđe,možemo biti u sebi nezadovoljni ali svakako imati povjerenja jer kvantitet  iznjedri kvalitet.

– izvor podataka

Izvješće sa putovanja u Herceg-Bosnu

A.Radić