Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Deveta godišnjica smrti velikana Zaima Muzaferije

altNa današnji dan 2003. godine napustio nas je naš veliki glumac i još veći čovjek, naš sugrađanin Zaim Muzaferija. „Umjetnost je uzdići se do jednostavnosti” – napisao je nobelovac  Ivo Andić, a kao da je na umu imao upravo našeg Zaima Muzaferiju. Glumac koji je rekao da je najbolja gluma ona kad ništa ne glumiš, tako je i živio – ne glumeći, jednostavan i jedinstven, ostat će zapamćen po svom velikom talentu koji je pokazao u šezdeset godina dugoj glumačkoj karijeri, ali i prijateljskom raspoloženju i ljubavi prema ljudima.

Još u gimnaziji počeo je s glumom i to kao „šaptač”: „Počeo sam kao šaptač, gimnazijalac – valjda znao dobro čitati, međutim, nije ni to bilo lahko. Bio je jedan stalni, proslavljeni dugogodišnji šaptač, Ramiz Kadić rahmetli. Dolazio sam i pokušavao da se uključim, nešto me je tjeralo, to su bili prvi znaci da ja težim ka daskama, ka pozorištu, ka pokazivanju pred publikom, sujeta ta i tako, pa sam molio Boga da se Ramiz razboli pa da Šerif (režiser) rekne: hajde ti, Zaime, šapći. I dogodi se to. I šapćem ja tako, ali ne mogu samo da šapćem ravno, ja se počinjem uživljavati u tekst koji govorim, zavisno od toga je li nešto radosno ili žalosno, ja prema tome impostiram svoj glas i izraz, a Šerif kaže: Zaime, nemoj ti meni glumiti, ti samo onako ravno šapći. Kasnije se odlučim da i ja osnujem nekakvu grupicu, ali ja neću glumiti. Bio sam visok, mršav, ko i sada, viši sam tada bio, sad sam se malo srastao; smatrao sam se nepodobnim za pozornicu pa sam se okrenuo režiji i bio sam dugo režiser, ako je dugo jedno tridesetak godina, izrežirao oko osamdeset što stranih, što domaćih pozorišnih komada u Amaterskom pozorištu Visoko, a dvije godine i u Travniku. Tamo sam otišao na Prvi festival amaterskih pozorišta BiH, koji se održavao u Travniku. Tada sam iz Visokog doveo Dnevnik Ane Frank i odmah sam dobio nagradu za režiju, a moji glumci Milena Radaković i Pavle Ilić dobili su također nagradu.” – prisjetio se Zaim Muzaferija svojih početaka u intervju za Dane, u septembru 2001. godine.

U februaru 1961. godine ostvario je prvu filmsku ulogu u filmu Veljka Bulajića „Uzavreli grad”, gdje je imao epizodnu ulogu. Za ulogu u tom filmu nagrađen je specijalnom nagradom na festivalu u Puli.

U toku svoje duge i uspješne karijere imao je mnogo epizodnih uloga, ali zahvaljujući talentu, jednostavnosti i neposrednosti kojom je odisao, kao i karizmi koju je uspješno prenosio i u svoje likove, čak i epizode uloge, uvjetno rečeno male, bile su jako zapažene.

Za svoj rad Zaim Muzaferija nagrađen je velikim brojem nagrada i priznanja.

Na festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu 1968. godine nagrađen je za uloge u filmovima “Praznik” (1967) Đorđa Kadijevića i “Mali vojnici” (1967) Bahrudina Bate Čengića. Također je na Filmskom festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom za svoju ulogu u filmu “Stanica običnih vozova” (1990) Nenada Dizdarevića.

Posebno zanimljive glumačke uloge ostvario je u pozorišnim predstavama na profesionalnim scenama širom Bosne i Hercegovine, kao što su one u tri “Hasanaginice” Alije Isakovića, Mustafe Nadarevića i Nijaza Alispahića, zatim u “Dervišu i smrti” Meše Selimovića – u režiji Nijaza Alispahića, te u “Hamdibegu” Harisa Silajdžića i “Šehidu” Zilhada Ključanina.

60 godina umjetničkog rada obilježio je nastupajući u pozorišnoj predstavi svog sina Jesenka Muzaferije “1001 bošnjački dan”.

Zaim Muzaferija rođen je 9. marta 1923. u Visokom, a preminuo 5. novembra 2003.

Kao mali znak zahvalnosti za mnogobrojne trenutke u kojima su osjetili ponos na svog sugrađanina Zaima Muzeferiju, u Visokom se svake godine organizira Manifestacija „Dani Zaima Muzaferije”.

Četiri mjeseca prije svoje smrti, u svom posljednjem intervjuu rekao je:”Moj krug se zatvara.”