Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Održano drugo književno veče u DOM-u

altUdruženje „Damar omladine” organizator je književne večeri koja je večeras održana u prostorijama udruženja. Radi se o drugoj književnoj večeri, a namjera je da se književne večeri u budućnosti organiziraju svakog prvog petka u mjesecu.

Cilj organizatora jeste promoviranje mladih i perspektivnih književnika, prije svega srednjoškolaca koji vole književnost i pisanje, ali dosad nisu imali priliku predstaviti svoja djela.

Ljubiteljima pisane riječi večeras su se predstavili sljedeći mladi autori: Amina Bešić, Ema Sarač, Merjem Tabak, Amir Šabanović, Nuredin Makaš, Neđma Hindija i Jasmina Ferhatović, a voditelj i ujedno jedan od glavnih organizatora bio je Enes Hodžić. Nakon čitanja umjetničkih radova večerašnjih učesnika, gosti su uživali u zvucima gitare i pjesmama još jednog člana Udruženja “Damar omladine” – Farisa Pinje.

Nakon predstavljenih djela, publika je imala zadatak ocijeniti najbolji rad, te je na kraju večeri autorica Ema Sarač sa svojim sastavom „Posljednja priča o tebi” proglašena pobjednicom ove književne večeri.

Prenosimo pobjednički rad Eme Sarač:

Posljednja priča o tebi

Sanjala sam te noćas. Znaš, ovo je bio prvi put da te vidim nasmijanog. Prvi put da vidim ljepotu tvog lica kad se pomjeri svaka pora na njemu. Bio si sretan. Oči su ti sijale božanskom svjetlošću. Tvoje tijelo nije bilo u grču. Bio si veseo i razdragan. Ali znam da je to bio san. Znam. Jer stvarnost je drugačija. Tvoje lice nije nasmijano. Imaš hladan izraz lica s kojeg je teško pročitati bilo kakvu emociju. Oči ti ne sijaju. Tako su tužne i snene da se sažalim svaki put kad se zagledam duboko u njih. Tvoje tijelo stoji mirno poput kipa. Zar sam takvog čovjeka zavoljela? Zar baš tebe koji nema mrvu ljubavi ni za koga? Ko si ti, čovječe? Ko si ti što me gledaš tim ledenim pogledom? Ne gledaj me! Ne smrzavaj me! Pustio si me kao što se pusti propuštena šansa, sad me pusti da živim. Ali ne. Opet si tu. Vraćaš se poput lopova na mjesto zločina. Kriv si. Znaš da si kriv. Zašto opet vraćaš se? Nije ti mjesto tu. Ne vraćaj se! Ne vraćaj stare uspomene! Ne želim više pomisliti na tebe kada se sklope kazaljke u ponoć. Ne želim ti se osmijehnuti u prolazu kad te sretnem. Ne želim više pomisliti na tebe kada se na tren u noći probudim. Ne želim stare navike.

Nisam te zaboravila. Još uvijek te se sjetim svakog 23. u mjesecu. Sjetim se one noći kad smo se upoznali. Nikad više nisam obukla onu crnu haljinicu koju sam nosila te večeri. Čak je i ona slutila nesreću. A to si bio ti. Moja, samo moja nesreća. Nikad nisi shvatio zašto sam te baš tako zvala. Pa zar pristaje da svoju najveću ljubav zovem nesrećom? Kako drugačije da zovem čovjeka koji mi je donio samo more suza i razočarenja? Reci mi, nesrećo, kako da te zovem? Da li ti ljepše zvuči stranče ili poznaniče? Ali ti to nisi. Kako se zove ovo među nama? Ljubav? Prijateljstvo? Ne… Mi nikada nismo doživjeli ljubav. Nikada nismo bili spremni na nešto tako veliko. Prijatelji? Nismo ni to. Previše je uspomena, želja i snova između nas da bismo ovo nazvali prijateljstvom. Šta smo mi? Samo pokušaj. Pokušaj dvoje ljudi da budu jedno. Nismo uspjeli, ledeni čovječe. Nismo, a mogli smo. Nismo se borili i izgubili smo. Neko ponos, a neko ljubav. Svejedno. Obje strane gube, a mogle su biti na dobitku. Sad mi reci, nesrećo, zar je ovako moralo završiti? 

{joomplucat:743 limit=29|columns=4}