Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Pinokio

altOd djetinjstva nas uče da ne smijemo da lažemo, da je bolje da kažemo istinu, pa ma kakva da je, nego da izmišljamo i govorimo laži. Sigurno se sjećate i danas kako su vam roditelji to tada objasnili.

Jeste da je ovu priču meni pričao moj susjed, koji je “izumio” pakovanje piva od dva litra i zna svu alkoholnu reprezentaciju napamet, a ja ću tu istu priču ispričati vama. Zar prešutjeti istinu nije isto što i laž? Uvijek su moju pažnju privlačile istinite priče.

“Tišler” Đepeto bio je stari majstor svog zanata, pa ga je jedan njegov haver sa kravatom u davna vremena, zamolio da mu ispuni jednu želju. Silno je Đepetov haver sa kravatom želio drvenog lutka. “Dragi moj ahbabu ti si mnoge usrećio, zato zaslužuješ da se tvoja želja ostvari”, rekao je Đepeto. Bio mu je dever, ali radeći danju i noću napravio je drvenog lutka i dao mu ime Pinokio. Ubrzo se ispostavilo da je Pinokio vrlo nestašan, te je stručnjak za dar-mar. Čim je naučio da hoda, Pinokio je bježao od kuće, a dane je provodio u čaršijskom parkovima, odakle su ga dobre komšije u kasne sate vraćali umornog kući. Toliko je mali Pinokio zavolio parkove da mu je Đepetov haver sa kravatom obećao kada poraste da će biti “šef parkova”. Škola Đepetovo drvenog junaka nije baš pretjerano zanimala, ali zato se njegov interes za parkove i zelenilo  dobro uklapao s ambicijama o proširenju poslova. Obećano-ispunjeno, Đepetov haver sa kravatom, zahvaljujući sijelima, harmonici i akšamlucima sa svojim “kravatašima” uspjeva formirati preduzeće, te za kratko vrijeme za šefa “ukalufit” svoga ishoblanog lutka Pinokija.

Izazovi za tada već menadžerski raspoloženog Pinokia bili su veliki, posebno komercijalizacija poslova sa urođenim distanciranjem od emocija (drvo je drvo), nametala su se kao neminovnost kod svakog novog “projekta”. Stanovništvu je bilo poznato da je Pinokio “išmirglano” drvo, da nema duše, te za njegove radnike nema saosjećanja. Uposleni su morali biti zadovoljni da ponekad i dobiju plaću. Grad u kojem su živjeli zvao se Juksek-Kasaba i njegov gradonačelnik   imao je ogromno razumjevanje za poslove “lakiranog” prijatelja Pinokija. Sa jedne strane Juksek-Kasaba je imala gradonačelnika koji je bio ponosan što je u čaršiji dobrim dijelom zamijenio gotovo sve zelenilo sa metalom, staklom i betonom, a sa druge strane Juksek-Kasaba imala je Pinokia, koji je koristio ekskluzivno pravo da raspolaže preostalim gradskim zelenilom u gradu, te da ga siječe, ruši, čupa, sadi, vadi i prebacuje na druge lokacije, a sve to redovno  naplati iz općinske kase. Najžalosnija su djeca Juksek-Kasabe, jer nisu imala više gdje da se igraju, jedva su se sjećala šta je park i kako izgleda priroda. Ali Pinokijeva idila nije dugo trajala, pored velikog drvenog nosa, kojeg stanovnici Juksek-Kasabe kao nisu primjećivali, Pinokiju su počele rasti magareče uši i rep. Bio je preplašen i jako nervozan, te je zajedno sa svojim prijateljom gradonačelnikom Juksek-Kasabe otišao da traži staroga Đepeta. Nakon duge potrage pronašli su Đepeta u staračkom domu. I tada, tu, na kraju svog životnog puta Đepeto stari “tišler”, bijele brade je znao da više nema pomoći njegovom drvenom lutku Pinokiju…

Komšija kaže kad i popije i ne popije onu “dvoguzu” pivu:”Nikada ne lažem, ni onda kada smatram da bi istina mogla zaboljeti nekoga…”

Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili osobama u ovoj maloj priči za veliku djecu je slučajna!