Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

FOTO: Road trip na drugi kontinent

alt
Krenuti na put u ukupnoj dužini od oko 4000km sa kombijem T3 Transporter činilo se pomalo suludo – bar iz ugla drugih ljudi. Nakon raznoraznih proračuna shvatili smo da je da to ipak najprihvatljivija opcija i dali se u sređivanje našeg „bambucha” kombija. Dugačka lista zamijenjenih dijelova i dotjerivanje limarije značilo je da je ekipa koja se zauzela za to odradila vrhunski posao i kombi je bio spreman.

Sedam članova ronilačke ekspedicije, u noći sa subote na nedjelju, 30.juna 2012.godine, krenulo je prema Turgutreisu, s ciljem redovne ronilačke obuke.

Pozitivan naboj i putna neizvjesnost golicala je maštu i iscrtavala puteve i gradove koji se smjenjuju na karti Evrope i Azije. Dogovoreno je da Samra vozi i da pređemo Srbiju noću da bismo se Bugarskom vozili danju. Tako je i bilo. Nedjelju je progutala srbijanska i bugarska cesta, uz pokoju usput skuhanu kafu ili konzervu ribe, kovrc bureka i domaće kolače koje su vrijedne mamine ruke spremile.

Prizori koji se smjenjuju prema Svilengradu nose šmek socijalističkog vremena i režima, kako je neko već prokomentirao u vožnji. Čak se upuštamo u kritiziranje kvaliteta ceste, s obzirom da su u EU, i poredimo ih sa bosanskohercegovačkim (što će se pokazati neprimjerenim). Duž puta se pružaju nepregledna polja suncokreta. Ti goropadni cvjetovi, poredani u jednake stupce kao vojnici na smotri, narušavaju strogi red njišući  se u smjeru vjetra. Balaševićevi stihovi se neizbježno javljaju u svijesti, a na usnama stihovi: „…Kiš napraforgo, lepi goropadni cvet, zbog kog’ se sunce s neba spustilo na svet…”.

Na izlazu iz Bugarske čekamo oko dva sata, a na ulazu u Tursku oko tri sata, ako ne i više. Registarske tablice iščitavaju različite evropske zemlje, ali su u automobilima mahom Turci sa, nerijetko, mnogobrojnom porodicom. Nervoza se osjeća u zraku, a kulminira ubacivanjem u susjedne trake, bez pardona. Obje granice prelazimo bez pretresanja i detaljnog ispitivanja, kitimo se vinjetom u trajanju sedam dana i na prvom pogodnom mjestu planiramo noćenje.

Mrak nas uvodi u Edirne (H)Adrianopolis, Jedrene), glavni grad istoimene pokrajine u blizini granice sa Grčkom i Bugarskom; poprište mnogobrojnih historijskih bitaka i  brojnih džamija. Kombija parkiramo pred prvim hotelom  – „Balkan hotel”  i uz cjenkanje dogovaramo povoljno dvije sobe. Oko 23h smo  već u dubokom snu.

Jutro sviće sunčano, a ulice razigrane, pune ljudi, automobila, doner kebaba, radnjica, tzv. čajdžinica, ali nigdje turske kafe. Bilo je jasno šta će nam najviše nedostajati tokom cjelokupnog boravka u Turskoj.

U jednoj čajdžinici pijemo improviziranu kafu, izgledom podsjeća na nes, ali ima okus crnog čaja s mlijekom. Tzv. čajdžinice su vrlo jednostavnog izgleda, tek nekoliko četvrtastih stolova sa kariranim ili nekim drugim dezenom stolnjaka, ne baš privlačne na prvi pogled. Nerijetko su uz samu cestu postavljene stolice i stolić, nalik na veći tarabuk, a ljudi uz crni čaj bučno i usredotočeno razgovaraju. Nema pepeljara, opušci se bacaju na tlo. Sve to izgleda simpatično i ostavlja dojam da se ljudi okupljaju upravo zbog razgovora i druženja. Prvi turski doner smo pojeli baš u Edirneu i košta 1,5 liru (nova turska lira iznosi  oko 1 KM). Nismo imali vremena za obilaske kulturno-historijskih znamenitosti te nastavljamo prema našem  odredištu.

Pred nama se ispružila cesta opasana hektarima obrađenog zemljišta: polja suncokreta, žita, kukuruza, maslina. Sunce prži i čudimo se kako dobro podnosimo klimu u našoj ucvarenoj „limenoj kutiji” ili „šporetu”, kako ga nazva naš prijatelj iz Zavidovića. U Gelibolu (nekadašnjem Galipolju, poprištu jedne od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata) se ukrcavamo na feribot, pa preko morskog tjesnaca Dardaneli, koji povezuje Mramorno i Egejsko more, a razdvaja Evropu od Male Azije prelazimo u Cardak. Vozimo se prema Čanakalama, potom kroz gradove duž obale mora, kojim ne pamtim imena. Čekajući zeleno svjetlo na semaforima, u prozorskim staklima se poput fatamorgane pojavljuju piramade od svježih đevreka ili bočice hladne vode omađijane širokim osmjehom uličnog prodavača. Izmir (antička Smirna) se ukazuje u noćnom ambijentu. Treći po veličini grad u Turskoj, sa oko dva i po miliona stanovnika, pod svjetlima gradske rasvjete zaista izgleda impresivno. Razmišljam da li oni koji žive na jednom kraju ikada dođu na drugi kraj? Ili im ostaje nepoznat i stran?

(Nastavit će se)

{joomplucat:643 limit=30|columns=3}