Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Munibijada 2012

altBio sam sasvim naivan i neopisivio lakomislen kada sam prije nekoliko godina predlagao jednoj uvaženoj grupi društvenih aktivista da naprave javnu manifestaciju dodjele nagrada za najveće visočke neuspjehe. Tada predlagah da se takva jedna “nagrada” zove – “Zlatni Munib”. Naravno “Zlatni Munib” je ostao samo u formi ideje obzirom da je kritika načelnika prije nekoliko godina smatrana udarom na sve moguće demokratske svetinje, jer, sjetimo se, tada je gašpar Munja (kako ga niko ne zove, osim mene) imao bezuslovnu podršku svoje, a u Visokom najjače i najmoćnije političke partije.

No sada kada je epična i bajkovita ljubav između gospodina Alibegovića i SDA završila još epičnijom i još bajkovitijom tragedijom, prvi se odjednom našao, lišen SDA štita akritičnosti, na meti svakoga koji umije da poluvješto barata računarskom tastaturom.

Radikalno mijenjanje političke klime, rezultiralo je time da od “oca demokratije” načelnik Alibegović postane neprijatelj broj 1 društvenog progresa, a sve pod patronatom bivše mu partije.  Sada tek nagrada “Zlatni Munib” ima jako velike šanse da postane realnost, uz svesrdnu podršku većine onih koji su samo prije godinu dana kritiku načelnika smatrali svetogrđem i blasfemijom, a kritičare anatemisali javnim ruglom i ekskomunicirali iz društva.

Čovjek koji je našu “bijednu” lokalnu demokratiju “obogatio” s nekoliko demokratskih fenomena i presedana – Munib Alibegović, danas je konačno dovoljno “smrtan” da odgovara za svoja administrativna (ne)djela. I, naravno baš ta demokratija koju je tako nesebično punio demokratskim presedanima poput: podjele selo/grad, osvajanja više glasova od sopstvene partije, nazivanjem sebe prvim lokalnim premijerom u historiji lokalne samouprave, apsolutne nebrige za kapitalna ulaganja i apliciranje za finansiranje projekata s viših instanci vlasti, zatim uništavanje Opstinskog vijeća kao legislativne grane vlasti, nemara za prava i religijske osjećaje manjina…itd., ta ista demokratija u oktobru ove godine ima priliku da mu okrene leđa i kazni ga za sve te delikatese koje joj je poklonio.

Dakle po onoj poznatoj historijskoj doktrini da “Revolucija jede svoju djecu”, može se izvesti i da “Devolucija jednako proždire svoju”, a Munib Alibegović kao najeklatantniji primjer “nevinog” i vjernog čeda devolucije i propasti opštine postati će kolateralna šteta, smetnja na putu toj istoj devoluciji, dekadenciji i propasti koja se nezaustavljivo širi.

Muniba Alibegovića je dakle uništila njegova vlastita kreacija, baš kao što predviđam da će Munib kao kreacija i projekat svoje partije uništiti – SDA na predstojećim lokalnim izborima.

Zapamtio sam riječi profesora Imamovića: “Svaki veliki ep, svaki veliki spjev pun je apsurda u kojim najjači čovjek na svijetu, Ahilej, gine od strijele u petu, a unuci Troje se nakon nekoliko stotina godina, vraćaju kao Rimljani da pokore Grke.”

A ni naš lokalni Ep o Munibu, sinu devolucije, koji se nesretno zaljubio u SDA, te usput uništio svoju opštinu nije daleko. Apsurd pršti iz činjenice da je nesretnim potezima najbolji kandidat za “Zlatnog Muniba” upravo SDA.

No kada se mitologija stavi na stranu, a alegorije zamijene činjenicama, jasno je da nam se Munib Alibegović – načelnik nije smio desiti, te da “odjednom” probuđeni propovjedači morala svojim silovitim kritikama načelnika samo sakrivaju svoje saučesništvo u tom političkom projektu.

Za razliku do epova, zakoni su jasni; za opoziv načelnika potrebna je jedna trećina vijećnika ili 10 % registrovanih glasača, te je sasvim logično da je sama SDA s 11 vijećnika mogla inicirati opoziv. A s druge strane krivicu dijelimo i mi, građani, koji smo zarobljeni u Epu o Munibu, visočkoj Ilijadi – Munibijadi, već dobrano oboljeli od Štokholmskog sindroma nijemo spuštali glave i tako afirmisali i legitimisali njegovu vlast, ne našavši shodno inicirati opoziv.

Na kraju, konačno prolazi zadnji čin ovog beskrajno dugog političkog epa dekorisanog ekstremnim apsurdima. Načelnik sasvim izvjesno odlazi u penziju u kojoj će još najmanje 6 mjeseci primati 50 % plaće, finansirane iz budžeta. Tokom svog mandata uništio je svaku, pa i najmanju šansu za progres i napredak, te tako zaslužio da bude personifikacija nagrade za najveće neuspjehe. A s druge strane njegova (bivša) partija je nespretnim potezima i svesrdnom podrškom načelniku, koju sada pokušavaju sakriti, zaslužila upravo tog “Zlatnog Muniba”.

A to što je, u međuvremenu, načelnik Munib Alibegović uspio nakon mnogo vremena uništiti politički monopol SDA, smanjivši im broj vijećnika i uzevši poziciju načelnika, nije apsurd, to je tek usputna poetska pravda jednog tužnog i nesretnog epa.