Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Tomislav Nikolić – demaskirana ikona Srbije

altDijalektika makijavelističke doktrine ponižavanja susjeda nikada u povijesti nije dobila ružniju, vulgarniju i podrugljiviju masku. Ono što je pod tom maskom ipak nije teško demistificirati. Zar je to predstavnik pretendenata na nebestvo? Pa i sama izanđala sintagma „nebeski narod“ nije više do zveket prazne konzerve u mrkloj noći. Koji to narod nije nebeski? Koje je to izobraženo oličenje transcendencije, osim krivoslavno-crkveno, koje, da sadrži imalo smjelosti da se zagleda u pravcu humanosti, ne bi poželjelo ni dušmanu svog dušmana da ima za predvodnika među brojnim stadima takvu anti-karizmu bez elementarne finoće. Kao i svaki konzument Raškovićeve teze o „ludom narodu“, u dosljednom dosluhu s trivijalnim populizmom, karikaturalna kreatura nastala photoshop-montažom likova Felixa Dzierzinskog, generalisimusa Franka, Pol-Pota i Roberta Mugabea, mogla bi se podičiti da je u stanju spustiti i najviše sfere neba do prizemlja, kad se već u svom narodu osjeća toliko srećno prispjelom nebestvu. A kakav je narod takav i vođa: iznikao kukolj iz gomile ogrezle u krv, buku, kriminal i bijes, bez morala, reda i poretka. No, izbor Nikolića za predsjednika Srbije bar dokida dilemu o plagiranoj unikatnosti dojučerašnjeg četnika, potom štrajkača glađu koji je prizvao u pomoć nikoga drugoga do mirotvorca Mahatmu Ghandija da njegovim metodom isposničkog gladovanja prizove samilost sve brojnije populacije pale u defetizam i totalno beznađe. Tim je istovremeno na najperfidniji način anulirana ionako sporna teza o rehabilitaciji četničkog nadvojvode Dragoljuba Mihailovića. Čak i da pravno ne uslijedi, ona je s militantnim predznakom formalno-režimski finalizirana. Vraćena je ratnohuškačka retorika s akcentima na Prištini, Vukovaru, Višegradu, Banjoj Luci, a uz Nikolićevo nesramežljivo osvrtanje prema Moskvi sigurno je da ni Podgorica nije van njegovog ekspanzionističkog kerberovskog vidokruga. I zarad dobre predstave, sve to olako dopušta zluradi hor europskih vještica. Preko Nikolića one krešte i razmahuju se metlama kojima nisu u stanju pomesti klice rađanja građanske pobune u podrumima i parterima vlastitih pozorišta-nazovi-parlamenata, tih kamufliranih javnih kuća s redovnim promiskuitetnim pedofilski nastrojenim posjetiocima napuhanih pedigrea, kao dovoljnim motivima za Aristofanove „Žabe“. Jedan Anders Breivik je čedo njihove „kulture“. Njihove face svakodnevno defiluju u medijima i niko da prozre u njima samo bolesne makroe. Oponašajući ih, ni po čemu se ne razlikuju klonirani, ne bardi, već bastardi tog smeća koje zovu politikom i koju financira zaulareni proleter kom su rekli da je Bog mrtav, ili čija je božanska blagonaklonost rezervirana samo za majstore verbalnog žonglerstva, s obaveznim frakovima, bijelim mašnama i uvijek istom frekvencijom namještenom frankeštajnsko-tuđmanovskom groteskno ukrivljenom facio-ekspresijom, koju treba zakonom zabraniti za gledanje mlađima od trideset godina.

Definitivno, gledano s aspekta većinskog dijela populacije, Srbija je postala četnička zemlja, samim tim i fašistička, a može se postaviti i pitanje, kada to nije bila? Tito je to znao, ali je morao mudro trpjeti, inače bi bio prisiljen napuniti sve otoke Jadrana neistomišljenicima i prikrivenim simpatizerima De Golovog i Hitlerovog kolaboranta. JNA ih je bila puna, pa i ne treba čuditi njena prekonoćna preobrazba iz ličinke nedozrelog i neosviješćenog bastiona lažnog komunizma u prešajkačenu razularenu soldatesku vampira koji su iz opanaka po prvi put uskočili u utrobu tenka i počeli s njegovim zmajevskim bljuvanjem vatre po domaćim „Turcima“, krivima za sve pa i za pad Konstantinopolisa. A ne vide da su bosanski Muslimani, čuvajući Bosnu od Turske, čuvali i Srbiju. Da su bili malo dakekovidiji, zbog svojih pradavnih bioloških i diplomatskih veza, Srbijanci su trebali oživjeti trgovinske i političke odnose sa Turskom, a ne sa umišljeno bratskom Rusijom kojoj Srbija vrijedi koliko upaljeno slijepo crijevo od kojeg je sama Rusija itekako bila životno ugrožena tokom dva svjetskog rata.

Nikolićevijansku dogmu o uništenju susjeda bezrezervno je začela SPC, u sprezi sa nacističkim ideologijama. Ustoličenje ubice baranjskih staraca za predsjednika države s pro-europskim tendencijama predstavlja najveći posthumni „trijumf“ Hitlerovog miljenika Nikolaja Velimirovića i predsmrtni trijumf balkanskog katila Benita Ćosića. Cinizam krstaške Europe vrhuni u činjenici da joj upravo takvi pijuni nikad nisu suvišni na njenoj horor-pozornici, te iz zamračenih loža antibosanski orijentirani konjušari s maskama na licima frenetično aplaudiraju novopridošlom ikonoscu. Nema razlike između Miloševića i Tonya Blaira. Pod maskom sadašnje Srbije krije se stvarno lice europske „civilizacije“ dokazane na djelu u Omarskoj, Foči, Srebrenici, Mostaru, Sarajevu…

Ako je Šešeljevom posilnom Nikoliću kao i njegovim „duhovnim“ mentorima Amfilohiju, Kačavendi, Filaretu, logično da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi, onda bi i svi Bosanci mogli reći da žele živjeti u jednoj državi, koja bi se protezala od Đerdapa do Triglava, pa zašto ne i u svojoj autonomnoj Republici Bosanskoj u Austriji, Švicarskoj, Holandiji, Švedskoj ili u SAD? Bosna ne plače za Kusturicom. Neka idu svi, nalik tom rovcu-pljačkašu austrougarskih ruina, na poklonjenje inauguriranom dražinisti. Problem je samo što će čisteći sve ruine morati paziti da ne raskameni i mentalitet raje-gradilaca po cijeloj EU koja tolerišući papazjaniju relikta velikosrpstva zaboravlja da je srce Europe u Bosni. Snobovski primitivno diveći se kamen-kulama, napumpani Dodik ne vidi da ga to opljačkano kamenje neće zaustaviti da odleti i rasprsne se po šumadijskim međama. I usput, razgrađujući po svojoj žabljoj republici sve što je austrijsko, morao bi porušiti i temelje škole u kojoj je učio, kao i temelje vlastite kuće. Mrzeći sve bosansko, a imajući u vidu što Friedrich Engels zapisa u „Novim rajnskim novinama“, na kraju bi zidari starih-novih kamenih gradova morali za svoj opstanak biti zahvalni upravo Austriji. Iz Aristofanove napuhane žablje publike, sa svilenim mašnama i skrivenim kamama pod pojasom, ne vide toliko daleko iz svojih žabljih perspektiva. A kada ti napuhani politizirani mjehuri prsnu, ostaće čist prostor da se pomete i sve što je donijela pedofilna daytonska narko-demokracija.

Oslobođeno od svih Nemanja, zaživjeće Ujedinjeno Kraljevstvo buduće bogumilske Velike Bosne!