Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Mr. Hasib Mušinbegović, brigadir Armije RBiH: Drage moje komšije, Srbi, s Kološića

altHvala Bogu da se neko od vas javio da progovori o događajima od 20. juna 1992. godine. Kamo sreće da o tome progovore vojvode Čebo Novo, Vanovac Nenad i drugi, bilo bi i mogo interesantnije a i vama bi bilo mnogo jasnije. Naravno, trebali biste se sjetiti i nekih vremena prije ovog tragičnog 20. juna 1992. godine. Krenut ću redom, ali da odgovorim na neka konkretna pitanja. Da, kulturno-sportsko-obrazovna manifestacija “Sjećanje na 20. juni '92”, počela intoniranjem himne Bosne i Hercegovine, kako je i red, a zatim učenjem Fatihe ili na drugi način odavanja pošte poginulim pripadnicima Armije RBiH. Potpuno se slažem da voditelju treba naglasiti / napisati: ” …i svim nevino poginulim osobama, ovog dana, ovog rata, na ovom prostoru i na prostoru cijele Republike Bosne i Hercegovine”, pa i onim žrtvama koje početkom juna u Lješevu pobiše Vasketovi četnici komandanta Ilijaša, Ratka Adžića. Dodat ćemo to sljedeće godine.
Što se tiče mene, Hasiba Mušinbegovića, predsjednika Organizacionog odbora Manifestacije, ja svoj bol znam – vi ga ne znate: moja supruga Nisveta i ja svojoj babi Draginji i pokojnom đedu Bošku svakog 20. juna pripalimo svijeću, a pokoj duši predamo kad god sjedimo ispred naše kuće. I još uvijek očekujemo da će se ti dobri ljudi odnekud preko ograde pojavit’, da se ispitamo, porazgovorimo, kao sa svojim babom Zihnijom i majkom Samkom, rahmetli.

Đed Boško je bio domaćin, predan i čestit i radnik i “težak”, kućio se, podizao djecu… Čini mi se da ih je jednako odgajao, iako nisam baš siguran da je jednako kod svih u tome  uspio: pokojni Rajko je (sa pokojnim Jelenkom i Mišom) “na vrijeme” pustio bradu, zadužio uniformu JNA i tri puške od tada dobrano odnarođene Jugoslovenske armije. Ja sam u njoj još uvijek tada bio, znam kako je to išlo. Jedva smo ja i Uroš taj problem amortizirali, iza 3. maja, kada su oni puške “pokazali” i iz njih djelovali protiv komšija Bošnjaka, misleći da je došao dan “D” za obračun. Registrirali smo ih u Vod TO Kološići, puške prijavili a oni su nekažnjeno nastavili učestvovati u noćnim stražama u selu, sa Bošnjacima, ali sada sa puškama na ramenu. To je stvar primirilo, ali nikad te – sada puške TO – sa njihog ramena se nisu mogle naći na ramenu nekog Bošnjaka; ne, uvijek su poslije noćne straže nošene svojoj kući, pa i toga dana kada je bilo razoružavanje paravojnih snaga SDS-a Bataljona Zimča. Toga dana, kasno popodne, nekome je palo na pamet da i njih oduzme.

Dogodila se tragedija, jer sa puškama nikakve veze nije imao đed Boško, baba Draginja, “Cico” Zdravko, Mile. Do puškaranja je došlo prilikom preuzimanja oružja, ko je prvi počeo – imaju dvije priče: jedna je da je prilikom predaje puške rafal „trgnuo“ pokojni Jelenko; druga je, koju je ispričao Neđo – da su vatru otvorili pripadnici TO. Ali da se vratim đedu Bošku Vukoviću, da dovršim svoju impresiju o njegovom patriotskom liku. Pričali su mi da je svojim sinovima govorio: “Djeco, zapamtite, vaša država je Bosna, nije Srbija.” (Ako se sjećate, kod nas je tada bilo popularno pisati po cesti i svuda – “Ovo je Srbija”). Poslao je u Rejonski štab TO Moštre pletaru rakije – nek se nađe. Čini mi se da sam je ja primio i bilo mi drago što je to od mog komšije i što je to tako. U to vrijeme je teško bilo naći Srbina koji bi tako mislio, rakao, postupio. A čini mi se da je to tako i danas, ali eto. Većina – ili su šutili ili su javno veličali Slobodana Miloševića. Još je poručio da daje Štabu TO tonu i po ‘šenice iz svog ‘ambara, da se pošalje kamion, da se utovari i samelje, da vojska (jedinice TO OpŠTO Visoko) ima šta jesti. E takav (i bolji) je bio đed Boško Vuković. Takav nije zaslužio da pogine, a poginuo. Takva je bila i baba Draginja, njegova vjerna druga. Nažalost, i ona je poginula.

Toga dana se i u Hlapčevićima dogodio zločin. Počinio ga je jedan čovjek, na svoju ruku, a da Bogdo nije, zbog nevinih ljudi i zbog obraza Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine. Jer Armija Republike Bosne i Hercegovine kao institucija – nije činila zločine. Zločin je procesuiran, ako je to za utjehu ikome. Noć uoći razoružavanja Bataljona Zimča (506 vojnika srpsko-crnogorskog gresora, koji je mobiliziran vojnim Pozivima iz Ilijaša), zbog stalne prijetnje od napada naoružane čete četnika sa Pućišća, vojvode Čebe Nove, moja porodica je veoma često bila na konaku u kući komšije Uroša Vukovića (a on je uglavnom bio u Kaknju)  sa nekim članovima te njegove velike obitelji Vukovića. Na vrijeme, još u maju ‘92. i prije, svoje žene i djecu pred belaj koji su planirali ili su za njeg znali, dok se stanje na bojnom polju ne riješi, poslali su tajno: i Uroš, i i Rajko, i Mile i Neno, i Mišo, u Novi Sad i drugdje po Srbiji. A ja sam svoju porodicu navečer “čuvao” u Uroševoj kući. Koje li ironije i moje naivnosti i povjerenja – moja porodica se đedom i babom u Uroševoj kući, a porodice njegovih sinova po Srbiji. Dakle, noću 19/20. juna ‘92., moja žena s djecom i mojom punicom, rahmetli, našla se opet na konaku u susjedstvu. Moja kuća je bila u izgradnji, bez stolarije, … nesigurna, mislili smo.

Drage moje komšije, da sam ja znao da će dana 20. juna ‘92., biti u opsnosti porodica Vuković rekao bih svojoj porodici da ne ide kod njih na konak te noći! Da sam znao da će moje komšije Vukovići biti u opsnosti došao bih i rekao im idu dublje u bošnjačka sela kod prijatelja, svi redom, dok oluja ne prođe. Ali nisam znao. Doduše, nisam se ni pitao mnogo. Oružje (3 puške) od pripadnika TO, mojih komšija, nije se smjelo oduzimati.  Ali je to neka samosvojna grupa ipak učinila. Mnogo se drame tu još dogodilo, ali je ja ovom prilikom ne mogu elborirati. Drugom prilikom. Danas, svako pošten, a i sebe u takve smatram, ma šta vi mislili o meni, žali za nevim žrtvama.

Pokoj im duši i ovom prilikom.

A sad nešto malo o širem aspektu 20. juna ‘92. na području općine Visoko. Zašto ga se treba sjećati i slaviti? Vidjeli smo šta u njemu treba žaliti. Srbi sa teritorije općine Visoko, i oni što su sa vojvodom Novom otišli, dobrovoljno ili “dobromorno”, i oni što su ostali da žive u miru sa svojim komšijama poslije razoružanja, trebali bi javno priznati i govorti o sljedećem: da su oni u ogromnom broju, rukovođeni separatističkom politikom SDS-a izvršili oružanu pobunu, ilegalno se naoružali od JA (naoružan je svaki Srbin, da bi bio kompromitiran sa zakonom i da mora bježati pred zakonom), organizirali u paravojne formacije SDS (kasnije srpske TO, pa u Bataljon Zimča, ko ne vjeruje neka pročita knjigu “Ilijaški nemanjići”), otcijepili dio teritorije općine Visoko (više od 30% teritorije općine) i proglasili ga sastavnim dijelom općine Ilijaš  koja je pripadala SAO Romaniji, na tom prostoru odrekli nadležnost legalne i legitimne izvršne i zakonodavne demokratski izabrane vasti općine Visoko, Republike Bosne i Hercegovine i Armije Republike Bosne i Hercegovine), blokirali kretanje po tom prostoru i javnim komunikacijama gdje su postavljali barikade i postali stalna prijetnja ostalom stanovništvu, bošnjačkom, hrvatskom, romskom, ali srpskom patriotske probosanske orjentacije. Ta prijetnja se trpila sve do 20. juna 1992, a protjerane izbjeglice su se u Visoko slivale iz Bratunca, Rogatice, Višegrada, Ilijaša,… Osvete nije bilo! Pregovarano je s vojvodom Novom Čebom više od dva mjeseca da se prijetnja otkloni, nudili se razni modaliteti: da se zadrži pješadijsko oružje radi odbrane sela ali da Komanda Bataljona Zimča ide na referisanje u Štab TO Visoko; da se minobacači i drugo teško naoružanje skine sa položaja na Golom Brdu kod crkve, usmjereno na bošnjačko selo Donje Moštre; da se formira zajednička jedinica makar bila nivoa odjeljenja ali da se može kretati cjelokupnom teritorijom općine, itd. Ništa nije prihvaćeno. Oprost za sve “rane grijehove”, tj. počinjena krivična djela, javno je garantiran. Vojvode Čebo Novo i Vanovac Nenad su uvijek naglašavali vojno-tehničku nadmoć nad jedinicama TO. Mi smo govorili o miru, o Visokom kao oazi mira, oni o sukobu, o ratu, o vojnoj nadmoći. Na kraju je Novo, kada se vratio s Pala od Karadžića, danas haškog optuženika, tražio iseljavanje stanovništva sa cjelokupnom vojnom formacijom i oružjem a pod pratnjom UNPROFOR-a. Na tom zadnjem sastanku ja sam mu rekao:” Sa mom možeš razgovarati o ostanku, kako da ostanete svoji na svome u miru s komšijama; ti to ne privataš. Ali, lahko ćeš ti naći s kime ćeš govoriti o odlasku.” Nismo se više sastajali. Ostati nije htio, oružje nije dao. Obećano mu je da će oružje biti oduzeto, prvo Bošnjacima, pa Hrvatima a onda i pobunjenim Srbima. Bolje na miran način i dobrovoljno nego na silu i uz angažman OS RBiH.

Uz pomenuta dva incidenta, oružje je oduzeto od ostalog stanovništva i jedinica na regularan način. Uglavnom, nije bilo sile. Novo je naoružanu jedinicu, zaštičenu civilnim stanovništvom, odveo preko Topuzove kose prema Kiseljaku. Koliko je meni poznato, na vojni dio kolone zbog stanovništva nije oružano djelovano. Civili Srbi, služili su mu kao živi štit. Dakle, mi Srbe nismo otjerali; Srbe je njihovom voljom odveo vojvoda Čebo Novo. Ostali su stanovnici Srbi mnogih sela: Donje Zimče, Topuzovog Polja, Gornje Zimče… da žive u miru sa svojim komšijama. Istina, mnogi su kasije preko Kiseljaka otiši za porodicama, ali to je bio čin vlastite odluke i volje. Neki su ostali u jedinicama Armije RBiH, da brane svoju kuću, svoju općinu, svoju državu Bosnu i Hercegovinu. Mi Srbe u Visoko iz izbjeglištva nemamo šta zvati u njihove kuće. Mogu doći kad hoće. Imovina je svima vraćena, bezbjenost je abolicijom svakome zagarantirana i pravno i na terenu, pa čak i Vojvodama Novi i Nenadu. Dan mjesnih zajednica Zimče, Kološića, Orašca i Moštra, 20. juni, mi obilježavamo u tri područja: obrazovno-vaspitnom, kulturno-umjetničkom i sportsko-rekreativnom. Toga dana, uistinu, mi se radujemo životu, slobodi – što smo ostali i opstali, a Novo i Nenad znaju šta su nam bili planirali. Ne slavimo svoje neželjene zločine, ne dao Bog. Ni kao ljudima, ni kao muslimanima to nam ne prilići. I nećemo ih nikada činiti. Ali nećemo ni zaboraviti šta su nama komšije planirale učiniti.

I još na kraju pitanje svima vama, ma gdje da ste – da li saosjećate sa porodicama nevinih žrtva zločina počinjenih nad Bošnjacima koje su počinili vaši sunarodnjaci u tim krajevima? Ne vjerujem. E kada se to dogodi, ima nade za sve nas u Bosni Hercegovini. Bez te katarze u Srba, valja nama Bošnjacima biti na oprezu i u budućnosti. Manifestaciju “Sjećanje na 20. juni '92” obilježavamo zato da se ne zaboravi kada su poražene i potisnute snage separacije, secesije, sučeljavanja i nasilja a nadvladale snage razuma, zajedništva, suživota, mira i demoktacije.

Zločine svačije, ma čiji bili, treba progoniti i procesuirati, do Sudnjega dana, makar se o meni radilo. A da sam kad i bilo gdje napravio ili naredio zločin – sam bih se prijavio.

Mr. Hasib Mušinbegović, brigadir Armije RBiH