Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Déjà vu

Izlazim iz kuće. Sparno ljetnje predvečerje polahko je zatvaralo kapke na dnevnim prozorima grada, pa se ponegdje, poput paučine, mogao uhvatiti zračak onog blagog ljetnjeg povjetarca, što se širi poput kokošijeg pera, tanano i katkad uhvati kojeg umornog insana koji u hladu načinje život, dok vrućina gradskog asfalta polahko jenjava u toplu noć. Kročim ulicom i u čudu onako pozdravljam komšije, pa stadoh s mojim dobri Fedom, koji mi nekako praznično izgleda, kao da je Bajram il’ Božić, pa sav sjaji od neke unutarnje blagosti i zadovoljstva. A i čitava je ulica takva, bez traga rupa, bez tragova krpljenja. Komšijske kuće i avlije se nekako čudno naginju jedna prema drugoj kao da se ljube na povjetarcu koji polahko pojačava svoj tempo.

– Fedo moj dobri, kako si mi?
– Dobro je komšija, dobro je. Evo malo da poradim avliju.
– Imal’ vrućine.
– Ma nema, dobro je, mašalah.

Nastavljam dalje, kao i slike u mojoj glavi, koje nejasno, kao iz magle, tek odmotavaju film i ja se pitam šta se to dešava, aman, s mojom ulicom? Otkad su je ovako uredili? Otkad se komšije ne žale na političko-atmosferske promjene? Koji bi mogao praznik bit’?
No idem dalje, nastavljam prema Hadžijinoj vodi, kad ono preda mnom se pojavljuje novosagrađeni kompleks kuća, sa ogromnim parkom i bazenom na sredini parka. Komšije se nekako natenane šeću kroz park gledajući djecu koja se kupaju ili sunčaju oko bazena. Aman. Šta se ovo, Bože dragi, dešava? Gdje sam ovo zalutao?
Kročim dalje. Basamaci su ispred mene, a pored njih nagođen i prolaz za bicikla pa se umorni sportisti ne muče da prenesu biciklo sa trotoara preko basamaka. Prolazim pored njih, a svi se, onako umorni, smiju i uživaju u kraju vrućeg dana. Čudna li čuda. Sišao sam niz basamake i prelazim ulicu Branilaca na pješačkom prelazu na kojem se zaustavlja auto i pušta prednost pješacima. Ljudi lješkare u baštama obližnjih kafića ispijajući pivo ili neki drugi osvježavajući napitak. Ali svi su nekako praznično obasjani srećom i veseljem. Je l’ moguće da je ovo moj grad?
A gdje je Vema? Nema je. Na njenom mjestu stoji neka druga građevina, vidim reklamu na njoj. Trgovački centar. Aman i to su sredili. Sa obje strane ulice drvored i pješačka zona, a pored nje i biciklistička staza. Sve onako po mjeri kako bi trebalo biti. Gledam reklame na uličnim svjetiljkama. Ne stoje tu više kojekakvi političari nego slike naših sportista i čestitke na uspješnim takmičenjima, a u pozadini je slika dvorane u novom ruhu, na čijem platou je sad napravljen mini skejt park i postavljene klupe. Ne. Ovo nije moje Visoko, na koje sam ja navikao.
Čak ni djevojke više nisu iste. Ne prolaze onako umorne i nezainteresovane pored mene nego sve prolaznike pozdravljaju i nagrađuju smiješkom na njihovim prelijepim licima.

Došao sam već do parka i Vizije. Park je sada raskošniji i dobio je nove boje. Spomenici palim borcima su uređeni i niko više ne sjedi na njima. Tu je i više novih klupa, na kojima sjede mladi parovi ili pak grupice muškaraca i djevojaka, koji sviraju gitare, usnu harmoniku i još neki instrument koji ne mogu da prepoznam, a koji tu idilu prenosi iz jave u san. Hm. Neki običaji se ne mijenjaju. Tu su i prelijepe djevojke na prvoj klupi u parku koje klincima iznamljuju autiće za vozanje po parku. To je bio glavni doživljaj mog djetinjstva. A poslije u tinejđerskim danima sam se i zaljubio u jednu prelijepu mladu damu koja je radila tu. Samo tu je sad i tobogan, klackalice i ljulje, za ostale klince koji čekaju svoj autić. Ne vjerujem ovome što vidim.

Krenuo sam dalje kroz čaršiju kroz koju šetaju ljudi, koji se poput žita, talasaju na vjetru. Prolazim i pozdravljam poznanike sa obje strane, a svi oni sa osmijem uzvraćaju pozdrave, bez očitih briga i problema na njihovim licima i bez bora zarađenih u neprospavanim noćima i trećim smjenama na poslu. Poslovni prostori s obje strane su uređeni. I zgrada opštine i suda su nekako drugačije. A drvored koji se širi od početka čaršije pa sve do pošte se njiše lagano na vjetru dok ljudi uživaju u hladu drveća koje ih zaklanja od posljednjih zraka sunca koje polagano zalazi iza nekih dalekih brda. Sišao sam na siciliju, koja sada ne smrdi, nego nekim čudnim sjajem obasjava desnu obalu očišćene Fojnice koja hita ka sastavcima u zagrljaj polusestre Bosne. Ljudi šetaju sicilijom. I stari i mladi, iako mladi sakriveni pod starim drvećem kod tabhanske džamije se nešto došaptavaju, sigurno o prvim ljetnim ljubavima ili možda o planiranim putovanjima. Prolazim dalje i već sam došao do kraja do novog mosta. Podižem glavu i primjećujem promjenu na Visočici. Nekako sad mi više liči na velikog žutog diva koji se blagonaklono, poput čuvara, nadvila nad grad. Ma to je naša piramida. Hitam prema njoj i vidim uređene prilaze sa putokazima, vodiče koji upućuju turiste prema ulazu u arheološki park. Uzimam prevoz i penjem se na vrh, dok sunce polahko zalazi na zapadu, sakrivajući grad pred novim sutra. Već smo na vrhu, izlazim iz taxija, plaćam ceh i penjem se na stari grad, konačno potpuno otkopan i obnovljen da stoji kao dokaz spoja dvije vjekovne civilizacije. Kao dokaz ogromnog duha i tradicije grada.

Sunce svoj posljednji zrak, slabašni trag svjetla povlači iza zapadnih brda a na starom gradu se zapalila logorska vatra. Čuje se pjesma mira i sreće kako plovi između turista, pomiješana sa ezanom sa čaršije i zvonjavom zvona iz samostana na željezničkoj stanici. Stojim na vrhu grada i gledam na Visoko, koje više nikako ne liči na moje Visoko.

Odjednom, jedna iskra sa logorske vatre iskoči i užari se pred mojim očima, bacajući jako svjetlo na mene. Trgnuo sam se tako jako da je krevet zajaukao kao da je u samrtnom ropcu. Dakle sve je bilo samo san. Jedan prelijep san. Izlazim na balkon dok jutarnje sunce otvara prozore novom danu, koji se već nekako čini dosadnim iako se ptice trude da svojom pjesmom dočaraju jutarnju idilu. Okrećem se ka Visočici i ostajem tako duboko zagledan u nju. Zagledan u onu tačku na kojoj sam stajao kad se san rasplinuo. Misli plutaju po beskonačnoj pučini. Ovakvi snovi su jedino što mi ostane nakon teškog dana u kojem sklapam kraj sa krajem.
Jedina želja koja mi ostaje od ovog jutra je de-ža-vu.