Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Njegov tabut sam spustio u zemlju… Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki…

Šta god sam uradio, šta god da sam postigao i sve ono što sam postao i ono što sam i dan-danas, ima veze sa tim majskim danima 1992. godine.

Ogroman odziv preko cijele planete mi je natjerao suze radosnice na lice, konačno je neko skupio hrabrosti i snage da pokrene stvari u i oko slučaja “Prijedor” sa mrtve tačke i to je danas označeno hiljadama fotografija ljudi sa bijelom trakom oko ruke u znak sjećanja na dane koje su promijenile ne samo moj život nego i živote svih nas u dolini rijeke Sane.

Tata je odveden od kuće uz zvižduke prvih granata koje su, upućene ni sam ne znam otkud, letjele ka bošnjačkim selima na Brdu. Dan prije sam se igrom slučaja zatekao gore, bio je to jedan od mojih nestašluka, nisam volio biti ispred zgrade kao sva druga (normalna) djeca, htio sam jednostavno da otkrivam svijet.

Jedno to moje “otkrivanje” se desilo i u jesen 1991. kada sam sa školskim drugom (Srbinom) išao po jugoslovensku zastavu kod njegove babe u Petrov gaj. To je bilo doba “Apela za mir”, vrijeme takmičenja ko će biti veći Jugosloven i ko će bolje nacrtati “peace”. 

Pošto smo imali dovoljno para samo za jedan pravac, planirali smo se švercovati u povratku; međutim ta naša “brilijantna ideja” je propala jer nas je kondukter šutnuo iz voza u samom startu. Krenuli smo pješke, a na ulazu u selo Kevljani moj drug mi reče: “Ovdje me zovi Suljo!”. “Ti mene zovi Mujo!”, rekao sam mu misleći da je u pitanju neka zajebancija vezana za viceve. Uhvatio nas je užasan pljusak i, na svu sreću, šofer autobusa pun nekakvih radnika nam se smilovao i stao nam te nam besplatno prebacio tih nekih 10-ak kilometara do grada.

Back to maj ‘92.

Škola je završila ranije nego obično, 20. maja je bila srijeda i zadnji školski dan. Par dana poslije sam zajedno sa Narcisom, Ogijem i Amijem krenuo da se vozamo biciklima. Neko je došao na ideju da idemo brati šumske jagode na Hambarine (nekih 10-ak kilometara od nasšeg naselja). Otišli smo gore, nismo našli ni ‘j’ od jagoda i, što je još gore, sreo sam gore daidžu koji je krenuo kod ženine rodbine sa svoje dvije predivne blizankinje. “Degenek mi ne gine kad dođem kuci”, pomislih znajući da mi je stari rekao da ne mrdam nigdje ispred zgrade i znajući da će im daidža reći gdje me je sreo.

Oko šest sati smo se vratili nazad, ušao sam u kuću i nešto prezalogajio iritirajući se na jebeni telefon što je non-stop zvonio te na radio s kojeg su neke babuskare upravo javljale da je došlo do oružanog sukoba na Brdu, te da je most na rijeci Sani zatvoren za sav saobraćaj osim vojnog. Ispostavilo se da je patrola srpske milicije i rezervista krenula na Brdo da provocira, naletjeli su na naoružane momke spremne da čuvaju svoju kuću i porodicu i tu je došlo do puškaranja. Bilans je bio dva mrtva i dva ranjena ‘eroja.

Sutradan je postavljen ultimatum da se do 12 sati predaju počinioci ovog “zločina” te da se preda nekakvo oružje. U 11.50 je pukla prva granata. Za njom odma’ druga i treća. Počelo je… Taman kada se u kući počeo praviti plan silaska u podrum, neko pozvoni na vrata. Komšija Ranko Kovačević i izvjesni Cvijić. obojica milicioneri, mamine radne kolege. “Dobar dan, jel’ Meho kući?” “Jeste komšija, izvolite ući!” “Neka hvala, žurimo, treba nam Meho da ode na Radio Prijedor i da pozove muslimane da predaju oružje da se ovo sve zaustavi. I Mursel će ići sa njim, brzo će se vratiti. Meho, jel’ imaš slučajno šta od oružja?” “Imam, službeni pištolj koji su svi članovi opštinske vlade zadužili, imam i papire za njega.” Uzeli su pištolj, a prije nego što su odveli starog, otišli su do garaže da iz auta uzmu i dozvolu za “utoku”. Sad za sad, sve po PS-u.

Radio Prijedor smo slušali još pažljivije ostatak tog dana. Nema Mehe, nema Mursela na radiju. Zato ima “Vojvoda Stepa na konju jaše”, “Marš na Drinu” i drugi borbeni hitovi. Mama uzaludno zove prijatelje, između ostalog i današnjeg gradonačelnika Marka Pavića, komšije, vuče hiljadu i jednu vezu ne bi li saznala šta se dešava. Uzalud. Tek sutradan saznajemo od nekog, od maminih bivših kolega, da je tata u pritvoru u SUP-u te da će biti ubrzo pušten. Kozarac je u ovom trenutku razoren baš kao i Brdo, od daidže i njegove porodice ni traga ni glasa. Bože, gdje li su Meli i Medi, ta dva mala bisera? Imaju po dvije i po godine a već su pune života i radosti. Jedna je mamina princeza, a druga je malo grublja i prava je star-mala. Bože, čuvaj ih!

Prošao je jos jedan dan, tata je još uvijek u pritvoru. Žene i djeca iz Kozarca su potrpani u logor Trnopolje, a oni rijetki koji su uspjeli da “dobace” do Prijedora su u dvorani “Mladost”. Išli smo da gledamo i tu tugu, bosonoge nane, majke sa malim bebama u naručju… Scene slične onima koje smo tri godine kasnije gledali u i oko Srebrenice… 

Brdo je uništeno, Kozarac “oslobođen”. Došao je red na grad. Stari grad i Puharska, dva naselja sa većiniskim bošnjačkim življem. Puharskoj je upućen ultimatum, vratite oružje i bićete pošteđeni. U protivnom, ne gine vam sudbina Kozarca! Ja i moj vjerni “trkaći” (biciklo) idemo do amidže u Puharsku, blizu “Halidove kuće”. Alarmantno stanje, svi su na nogama, na ulici umalo da dođe do tuče kada jedan muškarac trpa svoju familiju u auto i sprema se da zajedno sa njima napusti naselje. “Samo žene i djeca smiju otići, ti ne smiješ!”, govori mu neko iz mase, hvatajući ga za vrat. Opšti haos! Amidža nije kući, sigurno je otišao do grada. Njegova porodica je, hvala Bogu, na sigurnom, otišli su u Njemačku prije ovog svega. Nedostaju nam, pogotovo mali Almir, poznat po svojoj ljubavi prema truleks-krpi koju je obožavao jesti(!).

Tu noć primamo u stan ženu sa dvoje djece da prenoće. Svi bošnjački stanovi na Pecanima su u principu puni žena i djece iz Kozarca, Brda, Puharske.. LjudI koje nikad prije nismo vidjeli su preko noći postali dio našeg domaćinstva. Malo mi je to sve nestvarno i čudno, ali isto tako mi nekako “cool”, k'o ono solidarnost, ruka ruci, ovo-ono, sve ono što su nas učili u školi sada je nekako postalo stvarnost..

Starog i dalje nema, struju nam uključuju i isključuju kako im je ćeif. Daidža se javio, konačno su kući. Prvo što je pitao mamu je bilo gdje sam ja. Ispričao joj je, normalno, da me vidio gore dan prije nego što je puklo i da je dva dana krijući se po šumama sa svojom familijom brinuo za mene. Meli i Medi su preživjele ta dva-tri dana pakla sa po dva “čajna kolutića” dnevno. Mama mi nije ništa rekla tada, ovo sam saznao tek koji dan poslije… 

S Narcisom i Hikmetom, koji je kod nas došao sa majkom i sestrom iz Puharske, se dosađujem ispred zgrade i opet “briljantna ideja” koja nas je mogla koštati glave. “Haj'mo na poker negdje”, predloži neko, ne sjećam se više ko. “Haj'mo”.. Zujanje po pustom gradu, nigdje struje nema, tako da nema ni pokera. “Na željezničkoj garant ima struje, a i kafići rade”, opet izvali neko od nas.

Na željezničkoj pustahija, sve pozatvarano. Narcis sa svojom prepoznatljivom skoro pa bijelom kosom, zbog koje je dobio nadimak “Svitac”, i nas dvojica štrkljastih dječaka od 12-13 godina smo onako razigrani trčkarali i pokušavali dohvatiti reklamne panoe. Nismo ni primijetili da su u bašti jedne kafane sjedila trojica vojnika/milicionera. Jedan od njih zviznu i prenu nas iz te naše igre. Mahnuše nam da priđemo. Iako smo već bili skoro pa zamakli iza ćoška, dakle imali smo možda priliku da im pobjegnemo, odlučismo da im ipak priđemo. Odnosno, ja i Narcis smo im krenuli u susret, a Hikmet je ostao iza ćoška da sakrije pare namijenjene za pokera, jer smo se bojali da će nam ih uzeti.

Kad smo prišli stolu, ugledali smo Bodu, našeg komšiju i “junaka” našeg naselja. Bio je poznat po svojoj zajebanosti, odnosno barem smo ga mi djeca smatrali zajebanim. Bi nam drago kad smo ga vidjeli, jer znali smo da zna ko smo, kontali smo pripaziće nas. “Gde vam je onaj treći?”, grubim glasom nam se obrati jedan od njih. Na njemu je policijska uniforma, beretka sa trobojkom-grbom. Izgleda mlad, ali opet nekako zvuči kao neko ko je žešće zajeban. U tom se pojavi i Hikmet iza ćoška i pridruži nam se. “Imena?” Ismet. Narcis. Hikmet. Divno. “Šta radite ovdje, koji kurac?” Igramo se. “Vadi sve što imaš u džepovima!” Nemamo ništa, na nama šorcevi bez džepova. Hikmet izvrnu džepove, ali ni u njima ne bi ništa. 

“Šta si sakrio tamo iza ćoška?”, upita Hikmeta. Ništa. “Ništa? Priđi bliže!” Hikmet priđe. Zviz. Backhand po sred stomaka. “Koga lažeš, mamu ti jebem? Gdje su vam pare?” Pljus. Šamar od kojeg uši zvone. “Nemojte, molim vas, Bodo, molim te, znaš nas s Pecana!” Svih pet prstiju je ostalo oslikano na Hikmetovom obrazu.

Na Narcisov vapaj Bodo se samo cinično nasmija. “Tišina! Vas dvojica ste slijedeći!” Ne sjećam se da smo zaplakali, ali znam da nam nije bilo svejedno. “Vadi pare, ‘oćes li da ovaj kundak sad slomim od tebe, mamu ti jebem!” Hikmet izvadi pare iz čarape. “Još me lažeš, pička ti materina, ‘oćes li da vas sad sve pobijem ovde!” U glavi praznina. Zaplakao bih, ali ne smijem. Molio bih za milost, ali ne smijem. U tom trenutku se desi čudo. Jedan naš komšija, čijeg smo sina svi zvali “Njojo” iako je bio stariji od nas, naiđe prugom. Na njemu maskirna uniforma. Prepozna nas odma’. Gdje neće kad smo ga danonoćno izluđivali; ako mu nismo maltretirali sina, onda smo mu kćerku Natašu vukli za njenu dugu kosu. Boro se dreknu na njih, “Šta radite, to su moja djeca! Ostavi ih, jesi čo! A vi, pička vam materina, šta ćete ovdje, marš kući!”

Bodo i njegova dvojica krvnika se sjebaše, a mi čini mi se da nismo ni dočekali da Boro završi ovo “marš kući”, već smo krenuli punim sprintom da se udaljavamo! Poslije se ispostavilo da je Boro bio Hikmetov komšija prije nego što je preselio na Pecane i rekao je da će sve ispričati njegovom ocu kad ga sretne. “Ispričaj kome hoćeš, samo nek’ si nas izvuk'o iz govana!” reče mu Hikmet.

Već je peti dan kako je tata odveden. Ispred zgrade zujim. Sve manje djece je vani. Srpska djeca nisu tu, otišla su “na selo”. Bosnjačka su tu ali kao da nisu, svi su u nekom sjebu, niko ne zna šta se sprema. Roditelji su sve tiši i tiši, roletne se spuštaju do maksimuma sa prvim mrakom, a čim nastupi policijski sat počinje pucnjava svuda oko nas. Ja i sestra spavamo na podu u dnevnom boravku. Njoj ovo sve teško pada, noć prije ju je uhvatila užasna groznica. Mama joj je oblogama od rakije skidala temperaturu. 

Petak jutro. Igram košarke s nekim od djece iz C1. Odjednom stara me zovnu sa balkona. Ne znam jel’ me ikad zvala s košarkaškog igrališta, jer je voljela kad sam joj tu, na oku. Jutro je tmurno, oko 10.45, kontam šta sad hoće, nije vrijeme ručku, nemam ništa za učiti jer smo na raspustu. “Hajde, uđi u kuću da nešto vidiš!” Kontam, šta imam vidjeti… Otvorio sam vrata a na hodniku je stajao TATA! Čovječe, te sreće! U istoj onoj majici u kojoj je otišao, nebeskoplavoj sa džepićem na lijevoj strani. Podigao me je iako sam odavno prerastao tu dob, sad sam već bio pravi “klipan”. Poljubio me je, i ja sam njega. Pustili su ga, kaže, dovezao ga komšija Tomica u “marici”. Sav ponosan kaže: “Izvinuo mi se Tomica, stid ga što me je morao dovesti u “marici”

Ne sjećam se šta smo poslije toga pričali, ali kunem se da bih sad mogao opisati boju tmurnog neba, miris ili smrad tatine majice u kojoj je proveo zadnjih šest dana, njegov osmijeh i njegovu sreću što smo ponovo sve četvoro bili na okupu. Kaže da je bio dva dana u SUP-u, poslije toga su ga prebacili u “Keraterm”, on i ljudi koji su bili sa njim su bili prva grupa koja je ubačena u bivšu fabriku keramičkih pločica. Dva dana poslije toga Keraterm je bio pun i onda su odlučili da ih prebace u Omarsku. Pokazao nam je masnice od pendreka, samo sumnjam da nam je govorio istinu kada je rekao da ga je to neki stražar udario jer je otišao do wc-a bez pitanja, ali i da mu se poslije izvinuo jer se prepao da je tata pokušao da pobjegne. K'o, eto, nesporazum.

Ostatak dana je proveo na telefonu. “Dobar dan, ovdje Meho!” Kako si? Evo, nije loše. Slušaj, bio sam ti s mužem u Keratermu/Omarskoj, živ je, ništa se ne sekiraj. Rekao ti je da se čuvaš i da poljubiš djecu. Mene su pustili, siguran sam da će i njega uskoro.” I tako čitav dan, razgovor za razgovorom… Dolazile su i komšije da upitaju šta se to dešava, jel’ ovo kraj ili početak. Oko sedam naveče došla je jedna žena čijeg se imena ne sjećam, ali znam da je njen muž bio tatin prijatelj iz stranke (SDA). Iz Kozarca su bili, znam da su bili smješteni kod Ajdina i Bide. Žena i djeca jedva izukli živu glavu iz Trnopolja. Tata je smiruje, objašnjava joj je da se ne sekira, da joj je muž živ i da su zajedno “ležali” u Omarskoj. “Pustiće i njega 100%, znaju da ni on nije ništa kriv.” Ta gospođa se zahvalila tati i, sjećam se i toga jako dobro, rekla je da će tu noć prenoćiti u Starom gradu kod rodbine, jer se tamo osjeća malo sigurnije nego na Pecanima, gdje živi oko 70% Srba, od kojih je već skoro pa 90% mobilisano a 100% su svi bili naoružani. 

I ta noć je prošla uz pucnjavu, ali ne toliko puno kao ranijih noći, da bi oko zore zatutnjalo pravo. Pucalo je sa svih strana, imali smo osjećaj da će sve otići u vražiju mater. Pogledah na zidni sat, 6 i 20. Rano je još, neću da idem buditi mamu i tatu a ipak strah me. Sestra spava pored mene, na svu sreću ništa ne čuje. Kiša vani, vrijeme pravo proljetno, prolom oblaka, a uz to sve se još i puca sve žešće i žešće. Boooom! Granata puče pravo blizu. Boom! Boom! Boom! Zareda ih nekoliko. Mama i tata su budni, sestra se isto trznula. Roka pravo blizu. Iako smo u prizemlju, možda bi ipak bilo bolje sići u podrum. Ali ko roka i što roka ovako blizu? Nije valjda Puharska napadnuta? Amidža je tamo… Stari pokušava da nazove nekoga, međutim telefon ne radi. Nema ni radija. Stanje opšteg sranja! 

Oko osam proradi radio. Muzika dere s radija, sve agresivnija i agresivnija, svaka je borbena. “Marš na Drinu” nekih pet puta u satu. Između ovih “muzičkih numera” ide saopštenje o napadu Alijinih džihad-ratnika na Prijedor. Vode se jake borbe ali uspjeli smo odbiti napad, kaže radio. Juhuu… Slobodni smo… Slobini smo…

Nedugo zatim proradiše i telefoni. Stari k'o radio-centrala, zove sto ljudi, pita gdje su, šta su… Nas šalje u podrum. U podrumu je već čitav komšiluk. Na očevima naših vršnjaka zvekeće oružje dok silaze niz stepenice. Ja, Nerko, Ervin i neki rođak od Dane igramo pokera iz dosade, čitamo romane i procjenjujemo gdje je koja granata pala.

Ispostavilo se da je taj dan spaljen i srušen do temelja Stari grad, a da su svi njegovi stanovnici prebačeni u logore, žene i djeca u Trnopolje, muškarci u Omarsku i Keraterm. Ona jadna žena iz Kozarca što je noć prije bila kod nas, gdje li je ona? Smaknula se u Stari grad jer je mislila da je tamo sigurnije. Bog zaista nema smisla za šalu..

Do mraka se situacija dosta smirila, vratili smo se u stanove. Granatiranje je prestalo a i pucnjava je jenjavala. Na radiju je saopšteno da svi lojalni muslimani izvise bijele zastave na prozore i da stave bijele trake oko ruku. Kroz naš prozor bijeli čaršaf nikad nije izbačen.

Sutradan sam napravio još jedan kiks koji me je mogao koštati glave. Starog sam nekako izmolio da me pusti ispred zgrade, iako su snajperisti bili na zgradi u našoj blizini. Izašao je i Nerko, komšija dvije godine stariji od mene. “Haj'mo do grada vidjeti šta je bilo!” “Haj'mo!” Idiotizam na visokom nivou!

Krenuo sam s Nerkom do grada da vidimo šta se dešavalo dan prije. Bilo je pusto. Kod pijace je ležao nečiji leš pokriven ceradom. Iz Starog grada se još uvijek dimilo, osjećao se miris paljevine. Kod gradske džamije, odnosno ostataka iste, zaustavila nas je patrola. Nerko je ušao u već obijeni kiosk da vidi ima li romana i tamo je zatekao 4-5 dječaka iz G-zgrada. Naišla je patrola vojnika sa crvenim trakama oko ruku, njih 4-5. Bili su bijesni, prljavi i neobrijani, jedan od njih je imao sivkastu uniformu poput one sto su Ameri koristili u “Pustinjskoj oluji”. Izgledala je pravo zajebano na njemu!  Počeše psovati, pitati šta tu radimo, jesmo li normalni, znamo li da je rat! Nerku jedan od njih uhvati za vrat. “Kako se zoveš?” “Saša.” “Prezime?” “Babić.”

U sekundi sam izgubio svijest, u svojoj sam glavi već vidio nekog od klinaca iz G-zgrada kako govore vojniku da se on ne zove Saša Babić, da je Saša ustvari njihov komšija i da se dječak kojeg je vojnik uhvatio za vrat zove Nermin. Ostale kockice će ovaj hrabri vojnik sam posložiti i tu će da nam bude kraj. U centru grada, pored izgorene gradske džamije. The end. Na svu sreću i oni su se usrali od straha tako da niko nije ni progovorio. “Pa šta ćeš ovdje, jebo te Bog, vidiš li da je ovdje rat, ‘oćeš da pogineš, dijete drago?” “Ajde, marš odavde, da vas nisam više vidio!” Opreznim korakom smo došli do iza ćoška zgrade i onda je uslijedio takav sprint da ni nadopingovani Ben Johnson ne bi imao šanse. Noge su same letile, ne sjećam se da su dodirivale tlo…   

Kad sam došao kući, roditelji su bili van pameti. Nisu znali gdje sam, stari me tražio po Pecanima iako mu to vojnici što su “čuvali haustor”, civilu bez bijele trake na ruci, nisu nikako preporučivali. Slagao sam im da sam bio u “Nešinom podrumu”, da smo tamo čitali romane. Mama me odma’ provalila da lažem, znala je da je Nešo bio jedno od one djece što su poslana na selo puno prije nego što je puklo. Nisam imao više šta da objašnjavam, samo sam šutio. Tata me nije istukao iako sam to debelo zaslužio. Onda me upitao šta sam radio na Brdu prošli petak kad sam sreo daidžu i njegovu porodicu. Shit, saznali su i za to! Još ako im je ludi Boro ispričao za scenu na željezničkoj, gotov sam, skršiće me stari “do temelja”! Inače je bio sklon nasilju i za puno manje gafove, baš kao i većina Balkanaca vođena motom “batina je iz raja izašla”, ali ovaj put mi je fino, pravo roditeljski, objasnio kompleksnost situacije i da se ne trebam zajebavati i svuda hodati, jer može mi se šta desiti, a ako se meni nešto desi i njega opet odvedu, ko će onda čuvati mamu i sestru. Činilo mi se da bih više volio da me je dobro istuk'o, nego što me je ovako nafilovao i tjerao da se ponašam kao odrasla osoba, ne znam što.

Dan poslije su mama i tata otišli da prošetaju gradom. Po maminoj priči, u principu su napravili isti krug kao ja i Nerko dan prije. Izrešetani izlozi i zapaljene radnje bošnjačkih privatnika, miris zapaljene džamije koja je dogorjevala, jako mnogo uniformisanih muškaraca i tek pokoji civil na ulicama. “Meho, jel’ ti vidiš da je ovo oko nas rat?” upitala ga je. Iako je sve bilo jasno kao dan, nije htio da se pomiri sa činjenicom da je sranje počelo. Dva dana poslije bilo je već kasno…

8.40. Stara pije kafu u kuhinji, ja i sestra spavamo na dušecima u dnevnom boravku. Stari još nije ust'o. Neko zalupa na vrata. Nisu čekali mamino “Ko je?”. “Vojna policija!”, zagrmi. Mama otvori. Uđoše njih četvorica-petorica. Prepoznah jednog odma’, Zoran Babić – Bakin. Bio je atletičar, imao je specifičnu, smrknutu facu, tako da ga je bilo lako zapamtiti, a i svako malo je bio u “Kozarskom vjesniku” kad je osvajao medalje po atletskim mitinzima. 

“Tražimo Mehmeda Tursića, imamo nalog za njegovo hapšenje.” Mama uđe u spavaću da probudi tatu koji je već bio budan. “Dobro jutro.”, reče im još uvijek bunovnim glasom. “Vi ste uhapšeni, moraćete krenuti sa nama.” “Molim? Da to nije kakva greška? Ja sam već bio privođen i pušten sam prije tri dana.” 

“Na mom nalogu piše Vaše ime, što znači da morate krenuti sa nama.” “Dobro”, reče stari, “imamo li vremena da barem popijemo kafu?” “Imamo, marica nije još uvijek tu”, reče jedan od njih. Uđoše, zaviriše u moju i sestrinu sobu, pitaju imamo li oružja, stari im objasni da je vratio pištolj, mogu provjeriti kod komšije Kovačevića. “Imate fin stan”, reče Bakin, a u tom trenutku se oglasi motorola. “Marica je tu, moramo ići!” Kafa ostade neispijena. “Brzo će se tata vratiti, sigurno je neka greška. Čuvaj mamu i sestru!”, reče i poljubi me. “Hoću, obećavam!” Izađe.


Bakin na izlazu iz stana me upita: “Mali, koji si razred?” “Sad ću u sedmi”, rekoh. “E pa, pitanje je hoćeš li!”, reče i nasmija se najgorim i najciničnijim smijehom ikad viđenim. U njemu nije bilo ništa što je moglo slutiti na zajebanciju ili šalu…

Tata je odveden 3.6.1992. u 8.50. Pronađen je u jednoj od masovnih grobnica u okolici Prijedora. U toj “sekundarnoj” grobnici pronađena je njegova desna ruka, potkoljenica i par rebara. Njegov tabut sam spustio u zemlju 20. jula 2006. godine. Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki.