Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Nepodnošljiva lakoća otimanja

altKako se lagano ali sigurno približavamo vjerovatno najinteresantnijim lokalnim izborima u postratnom Visokom, sve češće javno možemo gledati i slušati istupe “jastrebova” i megafona pojedinih političkih partija koji zloupotrebljavaju kako govornicu OV Visoko, tako i medijski prostor onih koji im to iz svojih interesa dozvoljavaju. U većini slučajeva sva ta priča je jeftina, neargumentovana predizborna retorika još jeftinijih i plićih govornika željnih vlasti. Mahom se svi pozivaju na nekakve zakone i vladavinu prava, a pri tome zaboravljaju da u svom tom visočkom kriminalu u zadnjih 20 godina još nikad i niko nije procesuiran, tako da formalno pravno u Visokom je sve bilo pošteno da poštenije ne može biti. Svi znamo da nije tako. Analogno tome znamo i da sva ta priča “jastrebova” i “megafona” stranaka željnih vlasti su ustvari ništa drugo do još jedan pokušaj obmanjivanja naivnih potencijalnih birača. Visoko je grad koji nudi najplodnije tlo za sve vrste lopovluka, privrednog i svakog drugo kriminala. U Visokom se za lopovluk i kriminal ne odgovara. A najbolji primjer naivnih birača je recimo šire područje sela Gračanica, gdje tom stanovništvu zadnjih 20 godina svi obećavaju da će im riješiti problem sa vodom, a kao protuuslugu traže glasove na izborima. Podsjećamo, 21. je vijek, u centru grada se uvodi besplatni Wi-Fi, a za to vrijeme ljudi gračaničkog kraja nemaju osnovne higijenske preduvjete i pitku vodu. I što je najinteresantnije, 20 godina ih foliraju i lažu oko te vode, a oni su i dalje svih tih dvadeset godina najstabilnije biračko tijelo onih koji ih lažu!?

Sve to ima samo u Visokom, u Visokom je glupost neuništiva. Visoko je do savršenstva dovelo vještinu krađe državnog u privatne svrhe, od najbanalnijih primjera zapošljavanja članova bliže familije i instaliranja muznih instrumenata na budžet, preko ljetnog i zimskog održavanja puteva pa do raspodjele dobiti javnih preduzeća. Ovdje ćemo stati. Kakva crna dobit od javnih preduzeća!?!? Ko malo bolje poznaje kako te stvari funkcionišu, javna preduzeća nemaju prava na dobit! Njihova dobit može biti iskazana samo na način da se smanji cijena usluga krajnjim korisnicima, to jeste nama, istim onim biračima s početka ove priče. Međutim, visočko biračko tijelo i visočka naivnost te mazohistička spremnost da se na njima iživljavalju neiživljeni i nerealizovani ljudi sakriveni iza raznoraznih boja i dezena političkih partija lešinarski raspoloženih da očerupaju onaj jad od cca 8.000.000 KM općinskog budžeta i dalje je spremno na svaki vid političkog masturbiranja po njima. Priča svih priča u Visokom, paradigma svega gore napisanog kristalno jasno se može posmatrati kroz primjer privatizacije, a kasnije i otimačine, odnosno rasprodaje imovine Zemljoradničke zadruge Visoko na čijoj zemlji danas nastaju novi građevinski i privredni momenti Visokog, i sve to protuzakonito i nelegalno. Pravno posmatrano, stvar koja je od početka nastala nelegalno nikad se ne može legalizovati. U normalnim okolnostima i u normalnim sredinama, nakon što smo prvi put objavili ovu složenu priču o nepodnošljivoj lakoći otimanja i kriminalu koji je načinjen pod imenom Zemljoradnička zadruga Visoko, sasvim bi normalno bilo da se dese dvije stvari:

Prva je da nadležni organi odmah pohapse i zatvore sve aktere priče uz prethodne dokaze koje bi ponudili, a druga opcija je da isti ti organi pohapse, ali nas koji smo iznijeli klevete i laži. U Visočkom slučaju se nije desilo niti jedno niti drugo do sada, iako je priča objavljena gotovo prije godinu dana (04.07.2011. godine). Stoga, zbog svih onih koji imaju namjeru u narednim mjesecima lagati, obmanjivati, asfaltirati, sazivati iftare i sve ostalo sa ciljem pridobijanja vlasti, još jednom objavljujemo sveobuhvatnu priču o vjerovatno najvećoj poslijeratnoj visočkoj pljački, na čijim temeljima su sada izrasli mnogi društveno odgovorni privredni faktori općine Visoko. Za eventualne istražne organe stojimo na raspolaganju i spremni smo ustupiti obimnu dokumentaciju na osnovu koje smo i napravili ovu priču. A za aktuelne političare i one koji imaju namjeru folirati biračko tijelo u predstojećim mjesecima predizborne kampanje savjet da formu zamjene suštinom i pokušaju otkriti ko je potpisnik svih dokumenata iz katastra Općine Visoko na osnovu kojih se ova nesvakidašnja krađa “legalizovala”.

 

Kako je 38 ljudi sa talom od 50KM postalo pravni sljednik miliona KM vrijednih hektara, njiva, voćnjaka i nekretnina

Nakon Drugog svjetskog rata komunisti su vršli oduzimanje (ne)postojećih viškova, nacionalizirali zemlju i pravili tzv. “Zemljoradničke zadruge” po ugledu na kolhoze u SSSR. Takva Zemljoradnička zadruga, kao uostalom i bilo gdje drugo u Jugoslaviji, postojala je i u Visokom. Raznoraznim zakonima o preduzećima i udruženom radu ta imovina u Visokom je kasnije postala vlasništvo RO „Agrocop“. Zemljoradničke zadruge posjedovale su ogromne površine zemljišta, upravnih zgrada, njiva, voćnjaka i raznoraznih nekretnina. Sadašnja protuvrijednost te silom otete zemlje od tadašnjih poštenih seljaka izražena je u milionima konvertibilnih maraka. Nedvojbeno je dakle to zemlja koju su komunisti oteli od ljudi u ime SFRJ, bratstva i jedinstva i oca svih naših naroda i narodnosti.

A onda se dešava 1992. godina. Prije te godine sve što je bilo Zadrugino upisano je na Agrocop i kao takvo je upisano u katastru Visoko. A onda počinje agresija na BiH, stvari se radikalno mijenjaju i iz jednog (komunističkog) sistema ulazimo u drugi (kapitalistički). Zajedničko postaje privatno, a OUR i SOUR postaje DJL odnosno DOO. Drugovi postadoše gospoda, ali s istim pohlepnim navikama koje ne mijenja niti jedan sistem. Ateizam zamjeni religioznost, doktrinu Marxa, Engelsa i Lenjina zamijeni Džuma, Avicena, El Gazali, Mesnevija …

U takvoj novonastaloj situaciji Zemljoradnička zadruga ostade što jeste, sa svim nekretninama i zemljom koju je stekla otimačinom od ranije, a visočki muslimani iz interesa se dosjetiše 1997. kako da na nelegalan, protupravan i lopovski način otmu od Zemljoradničke zadruge ono što je ona otela u vrijeme „jednoumlja“ zajedno sa sestrinskim Agrocopom. Suština cjelokupne prevare je u slijedećem. Kada se nešto rodi (bilo to dijete ili firma) postoji izvod iz matične knjige rođenih, kada nešto umre ili se ugasi onda postoji izvod iz matične knjige umrlih, odnosno sudski registar o gašenju firme. U ime vjere, Boga i bošnjačkih interesa “visočki muslimani” su se dosjetili kako sa 50 KM uloga priskrbiti milionske vrijednosti onoga što je u vlasništvu Zemljoradničke zadruge koja faktički nikad nije ugašena, a čiji pravni sljednik odjednom želi da bude 38 ljudi!?!?

Idemo redom:

Godine 1997, tačnije 05.06.1997, Kantonalni sud u Sarajevu po sudiji Kanlić Asimu donosi RJEŠENJE da se u sudski registar registarskog suda upiše osnivanje Zemljoradničke zadruge pod nazivom: Zemljoradnička zadruga Visoko, p.o. Visoko, skraćeni naziv ZZ “VISOKO“ p.o. Visoko sa sjedištem u ulici Oslobodilačkih brigada broj 2.

Prvo što se ovdje čini nelogičnim je adresa sjedišta Zadruge. Naime, Općinsko vijeće Visoko kojim je predsjedavao Rašid Kalota 16.05.1995. godine donijelo je Odluku o promjeni naziva ulica (Službeni glasnik 2/59) gdje pomenuta ulica mijenja naziv u „Ulica Sarajevska“. Kako je onda moguće da dvije godine kasnije neko formira potpuno novu Zadrugu na adresi stare Zadruge koja više ne postoji!? Moguće je samo ako neko svjesno radi prevaru i obmanu. Te 1997. godine 38 udjeličara odvajaju od usta teško zarađenih 50 KM i postaju suvlasnici Zemljoradničke zadruge Visoko vrijedne milione konvertibilnih maraka. Veoma interesantan i jednostavan fol kako postati milioner i ono što je stvorila država pretvoriti u vlasništvo 38 ljudi čiji je sav ulog u milionsku dobit bio nevjerovatnih 50 KM.

Godine 1998. dolazi do usklađivanja Statusa i opet na istoj adresi s istih 38 osnivača.

Godine 2000, tačnije 08.11.2000. godine Upravni odbor  Velepromet Agrocopa donosi jednostranu odluku o diobi i dijeli nekretnine između Agrocopa i Zemljoradničke zadruge. Treba li napominjati da je i to urađeno potpuno nelegalno. Po ovoj odluci Agrocopu pripada jedino parcela KČ 585 u K.K.UL 144, Ozrakovići s objektima. Tom diobom Zemljoradničkoj zadruzi, odnosno 38-rici domišljatih „sretnika“ pripadaju sve ostale parcele upisane kao KO. Kraljevac, KO. Dobrinje, KO. Čekrčići, KO. Moštre, KO. Podvisoki, KO. Visoko, KO. Gračanica, KO. Mokronozi.

I ovdje imamo interesantnu igru datuma. Ova Odluka je dakle donesena 08.11.2000. godine i tu se konstatuje da parcela k.č 585 pripada Agrocopu. Međutim iz ugovora o kupoprodaji zaključenog 14.12. 1998. godine između Agrocopa i Zemljoradničke zadruge ta parcela je prodata D.D. Asfaltgradnja pod nazivom „Malo polje“ kao i pomoćna zgradu u privredi  38m2 sa voćnjakom od 1.400m2, a sve to je sadašanji prostor BP “Cool“. Za prodavca potpisnik je L.M. i sve je ovjereno pečatom Zemljoradničke zadruge broj 3.

Kako je moguće da dvije godine prije odluke o diobi dolazi do prodaje ovog objekta i neko uzme pare, a i dalje vodi to kao svoje? Parcela je prodata za 50.000 KM u četiri rate, svako pametan zna da je stvarna vrijednost te parcele najmanje pet puta veća. Bilo je predviđeno da se Ugovor ovjeri u Suda, ali to nikad nije urađeno.

Ovdje se sada dovodi u pitanje vlasništvo nad BP “Cool“ i postavlja se pitanje da li je tadašnji direktor Asfaltgradnje doveden u zabludu? Naime, pravno gledano što je od početka neispravno vremenom se ne može pretvoriti u legalno, bar je tako u normalnim zemljama gdje funkcioniše pravna država.

Na kraju se postavlja pitanje da li svih 38 suvlasnika novonastale Zemljoradničke zadruge, koja je pokušala sa 50 KM udjela „poklopiti“ nešto vrijedno milione maraka, a što je stvorila otimačinom bivša država, ustvari uopće znaju detalje cijele priče o jednoj od najvećih poslijeratnih visočkih prevara. Pitanje je gdje su pare od do sada prodatih parcela, ko ih je i kako podijelio, da li su svi koji su kupovali i „količali“ zemljište, za koje se Zemljoradnička zadruga lažno predstavljala da je njeno, znali da kupuju „ispod žita“ po povoljnoj cijeni ili su svjesno ušli u sve to!?

Posjedujemo obimnu dokumentaciju o svemu vezano za  jednu od najvećih pljački u poslijeratnom Visokom. U danima koji slijede objavit ćemo seriju tekstova o otetoj zemlji iz vemena komunista, koju su preoteli oni koji se 1992. godine preobraziše u političko/materijalno interesne muslimane iz koristoljublja. Suština cijele priče o Zemljoradničkoj zadruzi u Visokom je kako „klepiti“ imovinu od stare Zadruge koja je u ime prisilnog članstva u toj Zadruzi otela zemlju od visočkih porodica svih nacionalnosti još dalekih četrdesetih godina prošlog stoljeća. Umjesto da 38 pojedinaca spremnih da preotmu ono što im ne pripada sa udjelom od 50 KM, i isto to preprodaju postratnim hijenama i zelenašima, bilo bi pošteno da se svi ti silni hektari zemlje vrate stvarnim vlasnicima od kojih su to komunisti prisilno oduzeli u vremenu jednoumlja.

Otvorili smo jednu u nizu tabu tema u Visokom, slijede nastavci po svakom K.Č-u i K.K. UL-u, nek se zna kako se krčmilo i kako se još uvijek krčmi državno, a lijepo je i da znamo ko su “poštenjačine” koje kupuju oteto i količaju ono što im, da su imalo ljudi, ne pripada. Od harama je teško živjeti, kratkoročno je možda i dobro, ali dugoročno zasigurno nije…