Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Visočko mrtvilo u oku pera

altVukla se teška magla te noći asfaltom, preko rupčaga, kroz lokve pune vode koje su na ispucalom asfaltu ocrtavale tragove decenijske borbe s ljudskom vrstom koja je svaki dan protutnjavala, poput stampeda, gore-dolje, lijevo-desno, njegovom površinom, većina, ni ne obazirući se na ožiljke, udubljenja i kvrge koje su ostavljali na površini ulice. Lutao sam tim gradom duhova, koji je potpuno ovijan nedeljnom noću zbog nestanka struje koju je uzrokovala oluja, tukući svojim gromovnim bičem nebo tog dana. Nigdje nikoga. Zamračene kuće i stanovi, od kojih je tek poneki obasjavao slabašni, titravi, žućkasti plamen lojane svijeće, koji je urezivao još deblju brazdu u atmosferu koja je lebdila gradom, nošena vjetrom. Mrtvilo i nevidljivost. To je ono što nam je ostalo od grada. To je ono što je ostalo u našim srcima. Aveti i nakaze koje iskaču iz mračnih sokaka plašeći i ono malo života što teče venama grada. Nažalost.

Tek se pokoje svjetlo ukazivalo s okolnih brda. Svjetla nekih drugih gradova, prije bih rekao nekih drugih svjetova. Svjetla koja su više ličila na svjetionike koji dozivaju brod koji se još uvijek bori s nesrećom koja je zahvatila svaku njegovu poru. I ljudi su takvi. Jedan ruševni, ribarski brodić na nemirnoj pučini, kome se povremeno javi neki prijatelj koji je postao svjetionik koji isijava znanje i nadu, ambicije i borbu, pa mu pokaže da se još negdje odvija uzavreo život, jakog tempa, a da je ova baruština provincije u čijim ćoškovima se još uvijek može naći buđ ili paučina koja vijekovima obitava na ovim predjelima, tek naša krivica, krivica našeg neznanja, ludosti i prostakluka. I potpuna tišina koju bi tek povremeno prekinuli udaljeni koraci ili udar kremena upaljača, koji su se u toj tišini činili kao zvuci umirućeg svijeta koji u samrtnom ropcu pokušava da izvuče posljednji tračak života iz svog srca. Kročim dalje ulicama. Nigdje nikoga. Lampioni i svjetiljke su otužno molili za bogdu elektrona da obasjaju nadu u bolje sutra. Bogdu elektrona koji bi za nas značili svjetlo na kraju tunela kroz koji hodamo, bauljajući kroz tamu i spotičući se o sve i svašta, zadnjih dvadeset godina. Nasmijao sam se sam sebi, a taj smijeh se kao cerekanje nekog čudovišta odbijao o ćoškove zgrada i vraćao se meni pokušavajući da me uplaši. Pa mi smo neobrazovani. Ne znamo mi proizvesti ni tu bogdu, ama zeru Božiju, elektrona koji znače bolje sutra. Eh moji neuki sugrađani. Moje neuke vladajuće strukture. Moje neuke gazde i gazdarice. Gdje su te vaše baklje koje bi nam trebali obasjati put prosperiteta i budućnosti? Gdje su isparile vaše ambicije? Možda u oblacima prilika za krađu, laž, varanje, petljanje?
Korak-dva dalje. Tekst-dva sam dalje. A sve je ostalo isto. Džaba priča i dokazivanje. Baš nam rikverc postao navika.

I ponovo korak-dva dalje. Tekst-dva dalje. Samo par svijetlih tačkica znanja, talenta, truda i rada, ponekad obasja ovu čaršiju. Ali i one se kad tad poput insekata zapetljaju u mrežu nemorala, prevare, kriminala i laži, sve dok ih vlasnik te mreže ne proguta u svoju crnu utrobu. Na kraju, opet ostane samo teška magla koja se vuče asfaltom, preko rupčaga i kroz lokve pune vode, ko zna koliko vijekova u prošlost. I ko zna koliko vijekova u budućnost.