Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Maj u Prijekom

altUstani brzo. Nešto se sprema. Otac šuti. Majka me pokušava dozvati. Ne razumijem je! Sjedi na pod! Ni slučajno ne izlazi na balkon! A proljeće je i tek što su ozelenjela drveća.

Neće ovo trajati dugo. Ne može. Ne smije. Neće ovo svijet dozvoliti. Pa mi smo na pragu dvadesetprvog stoljeća. Razmišljam. Uzalud.

Granate neprestano padaju.

Pogledam kroz prozor – komšija, umirovljeni vojnik, ne sjećam se čina, imao je vikendicu neposredno iznad moje kuće, živio je u Sarajevu, šeta sokakom i čita neki časopis.

Na brzinu izletim na balkon i pitam ga:

„Čiko, to mu je bio nadimak, što ste vani? Opasno je!“

„ Kako opasno, to je tek obična vojna vježba“, odgovori smješeći se.

Pomislih, majke mi ovaj nije normalan!

A i bilo mi je čudno što je nakon niza godina poznanstva nekoliko dana prije tog majskog jutra pitao:

„ Ima li vaša kuća ploču?“

Nasmijala sam se glasno i rekla: „ Ima gramofonsku!”

Mladost. Naivnost!

Danima se šuškalo kako ćemo morati napustiti Prijeko. Za moju porodicu to je bilo nezamislivo. Pojedinci su odlazili noću da bi se danju opet vraćali kući. Odlučili smo. Ostajemo.

Početak juna bio je paklen. Samo tri porodice ostale su u Prijekom. Nije se više moglo preko Kožarskog mosta. Prenoćili smo u podrumu komšije Zijada. Sutradan smo bili sigurni da više ne smijemo ostati u svojim kućama. Moramo otići!

Kako?

Moji otac i majka, brat i sestra, ja, komšija Mustafa, njegova supruga Bahra i njihova kćerka Amela, Zijad i Aida, tog šestog juna u predvečerje napustili smo Prijeko.

Sišli smo niz obalu, mene je nosio brat, pošto nisam mogla trčati, iza nas je išla moja sestra da u slučaju da skliznem, što se u jednom trenutku i desilo, pomogne da me ponovo vrati njemu na leđa. Bilo me je užasno strah. Šta ako ga pogode!?

Imali smo sreću.

Pod mostom čekali su nas čamci. Mama je plakala. Molila je da me dobro čuvaju. Moja draga mama. Brat se nije odvajao od mene. Okrenula sam se. Mama i babo su se opraštali sa Mustafom i Bahrom, Zijadom i Aidom. Tu scenu pamtim kao da je bila jučer. A prošlo je dvadeset godina.

Komšija Mustafa se nije vratio u Prijeko. Na ahiret je preselio u julu mjesecu iste godine u kući svog brata.

Kada smo stigli na drugu stranu obale, popeli smo se uz jedne stepenice.

Pitam brata: „ Koja je ovo zgrada preko puta nas, ja je vidim prvi put?“

On se nasmija: „Pošta“.

Milion puta prošla pored nje.

Ubrzo potom stigli su i ostali. Još jednom smo se svi ispozdravljali. Zijad me je tješio da ćemo se mi za koji dan vratiti. Vjerovala sam mu. Nas je čekalo auto.

A trajalo je!

Tri mjeseca i petnaest dana stanovali smo kod daidže Rašida. Ne pamtim slađe sarme od japraka i mirisa vrućeg hljeba što je napravila  daidžinica Begzada da nas dočeka.

Otac je neprestano bio zamišljen, dane je provodio učeći u Kur'anu, majka je često krišom plakala, sestra je uredno išla na posao, brat je otišao na liniju, a ja sam danima pokušavala daokučiti kako to da ništa nismo mogli osjetiti ranije. Tu mržnju. Taj godinama skupljani bijes u monstrumima. Tu glad za tuđim. Ni danas mi nije jasno! Pokušavala sam pisati! Nije išlo lahko!

Vratili smo se polovinom septembra 1992.

Godinu dana poslije otac je preselio na ahiret!

Moram priznati da drugačije sam zamišljala slobodu. Drugačije sam zamišljala sjećanja na dane pakla. Dvadeset godina poslije boli me ta neka indolentnost. I kao da se ništa desilo nije. Svi smo u nekom svom svijetu, okupirani problemima i iščekivanjem boljih vremena.

S kojim pravom čekamo to vrijeme, ako smo zaboravili blisku prošlost o kojoj bolno šutimo čineći tako neprostivu grešku.

Ništa se slučajno desilo nije. Sjećam se školskog druga u osnovnoj školi, govorio je:

„Vi mene mrzite jer sam Srbin“.  Drugarica  iz srednje ponedjeljkom je padala od umora šetajući po Četnici (Visočica). Profesor srpskohrvatskog je ismijavao poeziju Muse Ćazima Ćatića, iz dna duše mrzio Ivana Kordića i veličao poeziju i svoje prijateljstvo s Radovanom Karadžićem. Sve su to samo kapi od kojih je nastalo more mržnje i zla.

Do u detalje isplaniran je zločin.

Ali u taj plan nije ukalkulisan otpor mladih i pametnih patriota ove zemlje.

A desio se!

Svim poginulim borcima neka je rahmet, majkama i očevima sabur.