Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Nema Bosne bez Bosanca

altVuklo se promrzlo proljeće nekako sumorno te godine, jedva šireći i dajući svojim čulima da pokažu svoju pravu raskoš, nego je tek tako ovlaš bacakalo na pokoju granu one bosanske kruške kalemuše ili neke rane ašlame kojoj su se klinci iz komšiluka već unaprijed radovali. I ljudi su se nekako sumorno vukli tih dana, već i previše zavejani (ne)prilikama s kojima su se hvatali u koštac tih nekoliko postratnih godina, dok su obnavljali ono malo koliko je dovoljno za život. Ulice su nerijetko osvitale i zanoćavale puste, bez one nekadašnje pjesme koja se poput neke epidemije, nekog čudnog opijuma širila komšilukom svaki godine čim bi proljeće pokucalo na vrata i zarudilo prve voćke, otvorilo prve cvjetove, kumovalo prvim ljubavima te godine. To nije bila ona Bosna koju sam ja poznavao. To nije bila ona Bosna prkosna od sna, koja odiše sevdahom u dubinama svoje djece, koja lutaju uzduž i poprijeko, prateći njene rijeke, brda i planine, odmarajući se na svakom njenom proplanku, na svakoj obali rijeke ili jezera. To nije bila ona Bosna i Hercegovina koju sam mogao nazvati svojom domovinom. Ja sam sve duža i duža predvečerja provodio na trijemu ispred kuće promatrajući kako se pokoji komšija pokrene da upeca Sarajku u lavoru koji je stajao ispred njega ili da zamezi onu malu sirotinjsku porciju iz tanjira, nekako kao postiđen. A upravo tako je i bilo, znao sam to već odavno, jer sam eto imao to malo prokletstvo da pročitam pokoju ljudsku misao. Već odavno se urezivala ta ideja među ljude koji su se sada u općem siromaštvu, kao da se bude iz čudnog sna koji je proizvela jedna politički i vjerski nastrojena državna konstrukcija, koja je sada upropastila sve, pitali: “Za šta sam se ja borio?”

Znale su te rasprave preplavljene retoričkim pitanjima da potraju dugo u noć, i svi ti ljudi su tražili jedan razlog da ostanu tu. Da ostanu tu u mjestu koje im uzima sve, i dušu, i tijelo, i materijalno, i duhovno, a daje minimalnu naknadu za sve to. Pokušavao sam i sam da sebi postavljam takva pitanja, pa sam se pitao šta će biti ako nastavimo ovakvim tempom, kakvu mogu očekivati perspektivu sutra? Možda malo sivlju, sa frižiderom-apotekom, hljeb i domaća povlaka, jeftine cigare i pivska flaša koju otvaram upaljačem jer nemam otvarača? Ne, nije moja vizija bila to da zadržim običan posao, da budem tek prosječan šaraf u velikoj mašineriji prevare i da lovim svoju sreću u mutnom. Iz noći u noć ponavljam sebi u glavi: “Mafija može da sredi državljanstvo, pričali su mi, samo mi je potrebno nešto malo novca. Posudit’ ću. Ne želim ostati u ovoj ovdje zemlji koja mi ne nudi ništa. Tamo je sve bolje.” I tako sam odlučio. Definitivno. Idem.

Baš se tako jedno majsko predvečerje, dan-dva prije nego sam trebao krenuti na put, odužilo i sjedio sam ponovo na trijemu stare, oronule kuće koja je odavno pokazala svoje najbolje dane. I neka buka se otvorila u komšiluku. Prvo sam mislio lupa obična, ali ta jednolična lupa vezala me za neku poznatu melodiju. Potom se začula još neka sitna cincanja, kao trzanje žica tamburice, a onda jasan zvuk harmonike koji je odzvanjao kroz sokake praveći neki čudan ambijent koji mi se uvlačio pod kožu, nekom čudnom energijom privlačila me tamo. Prilazio sam sve bliže tim zvukovima koji su se odbijali od ćoškove sokaka i odjednom sam ugledao ogroman oblak dima i pepela koji se dizao iznad kuća, obasjan jakim plamenom i potrčao sam prema tamo. Jedna prastara kuća je gorjela. Bila je to kuća komšije Jusufa, mog starog znanca, generacijskog prijatelja iz košiluka. Primak'o sam se ogradi i vidio kako on i njegova dvojica braće sviraju. “Kuća flambirana, a oni sviraju.” Vrtio sam te riječi u svojoj glavi. Njegova žena, koja je držala kćerkicu u naručju, primijetila me je i pozvala Jusufa pokazujući na mene. On se nekako smireno primicao ogradi držeći tamburicu u rukama i svirajući je kao da se ništa ne dešava. Počeo sam vikati: “Jusufe. Gori kuća. Gasi je!” Jedan put. Dva puta. Tri. Nema reakcije. Samo je polagano prolazio kroz voćnjak u svom vrtu i svirao tamburicu. Tek kada je došao do ograde prepustio je braći da nastave sa sviranjem a mene pozvao unutra. Ušao sam unezvijeren, ne vjerujući u sve to što vidim. Sjeli smo na panjeve koji su ostali od drva odrezanih za ovu zimu, Jusufova braća su nastavila svirati, a on je samo rekao ženi: “Donesi nam one čet'ri Sarajke što stoje anamo. One što sam izvadio.” Kad su Sarajke stajale ispred nas, uzeo je upaljač i otvorio jednu meni, jednu sebi, govoreći: “Bujrum komšija, ti si gost, nemoj se ustručavati.” Još uvijek ne shvatajući, pitao sam ga: “Jusufe, kako si tako smiren, a gori ti kuća.” Trgnuo se, valjda shvatajući gdje je, pa otpoče: “Eto vidiš ove šljive koja su rasla tu đe mi sad sjedimo mi dohakaše, moj komšija. Samo sam malo potaknuo vatru da mala se ne prehladi, još su hladne noći. Isprva je vatra uhvatila ćilim, onda nakve ponjave i sve ode helać. Al’ nek’ ide, fala Bogu, živa glava ostala.” Čudio sam se dok mi je on dalje pričao a pratila nas ona poznata melodija koju su svirala njegova braća. Pitao sam ga kako može svirati a ostao je bez svega: “Eh, komšo. Pa i ratov'o sam i ostao bez svega, pa nisam aman žalio, valja živit’ ne mere bez tog’, pa sam iz ničega nastavio. Dao Bog dala zemlja. A i Boga mi, bit’ će opet. Ja sam Bošnjak, ja ne mogu preko te boli da mi dijete osta’ bez krova, pa bolje da ga pjesmom zaliječim, jer moje srce dočim nema pjesme, nekako prazno.” Gledao sam u njega, nekako izgubljeno i dalje ne shvatajući. Nastavili smo pričati o tome kako će i šta će dalje. Govorio je kako još ima vjere u Bosnu. Ima tu hajra. Ja mu rekoh: “Nema tu više hajra, moj Jusufe. Eto ja, ako Bog da, za koji dan u Norvešku, sredih papire i allahimanet Bosno.”

Sad je on gledao u mene kao da sam ja taj koji je izgubio kuću i sve što je imao, pa me pita: “A šta ćeš tamo?!?” 
 – “Tamo su pare, tamo je normalan život, tamo je svijet, kultura. Tamo je sve.”

Nikada prije nisam vidio da su se nečije oči tako zažarile i odjednom bujica riječi poteče: “Ih! Možda su ti oni ponekad pokazali kako imaju dovoljno novca da kupe ono što žele, dok ti visiš na egzistencijalnom rubu. Možda su ti pokazali to svoje proevropsko sranje i rekli ti kako zaostajemo za njima. Kako smo mi niko i ništa. Ali zapamti, ne zaostajemo mi nigdje i uvijek smo bili tu negdje, natenane dolazili gdje treba i kako treba, a oni su ti koji su već preduboko zabrazdili. Zapamti, mogu imati sav novac ovog svijeta i svaku kulturnu gestu ali nikad neće moći to uporediti s onim što leži u bosanskom srcu. E tu će se zeznuti jer, prijatelju moj, nećeš naći ni u tri takva svijeta, ni u tri takve Europe i Amerike, dušu punu meraka kao što ćeš naći u jednoj malehnoj Bosni i Hercegovini. Kao što ćeš naći u jednog malehnog, siromašnog Bosanca, koji se prkosan od sna bori sa životom. E to, prijatelju, nećeš naći nigdje. A ti idi, probaj naći svoju sreću mimo svoje majke Bosne. Sretno. Ali sjetit’ ćeš me se kroz koju godinu, šta sam ti rek'o. Nema Bosanca bez Bosne.”

Rastali smo se poslije i ja sam se vratio pa još dugo sjedio na trijemu i razmišljao o njegovim riječima. I sad, nakon nekoliko godina distance od tih događaja, shvatam da i nije loše što sam se vratio Jusufu sa gajbom Sarajke, hranom za njegovu porodicu, zapalio papire koje sam krvavo platio i ostao.

Nema Bosne bez Bosanca.