Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Čujemo li vapaj žednih, na planeti vode?

alt(U tekstu su korišćeni podaci i navodi iz više različitih izvora. Sve autorsko umijeće bilo je okupiti ih na jedno mjesto)

Kakva bi to bila utjeha za čovječanstvo da se čak i potvrdi tačnom hipoteza da na ostalim planetama sličnim Zemlji ima vode? Postoji, navodno, prema posljednjim rezultatima osmatranja, čak sto milijardi super-zemlji u susjedstvu Sunca. Najnoviji snimci spektrografa HARPS iz Europske svemirske promatračnice potvrđuju pretpostavke kako postoji mnogo planeta sličnih Zemlji u galaksijama oko crvenih patuljaka. Međutim, istraživanja u Sunčevom sistemu, i dalje u kosmosu, toliko su skupa da o njima i ne postoje objavljeni podaci, ali sigurno je da višestruko prevazilaze troškove dugoročnog rješavanja opskrbe ljudi čistom pitkom vodom u najugroženijim regijama. Šta mala djeca imaju od toga što su znanstvenici pronašli, recimo, planetu udaljenu dvadeset svjetlosnih godina, sa identičnim uvjetima koji vladaju na Zemlji, a neće dočekati niti svoj prvi rođendan, jer nisu imala čistu vodu za piće i održavanje neophodne higijene bitne za zdravlje? Ta djeca su rođena na ovoj rajskoj planeti i bolja im nije potrebna. Ali, moraju svojim životima da plate cijenu ludila prokletih uništitelja.

Alarmantna upozorenja koja dopiru iz UN svjesno se ignorišu od strane razvijenih zemalja. Nedostatak adekvatne edukacije stanovništva rezultiralo je potpunom nezainteresiranošću za činjenicu da u svijetu svakodnevno umre 6000 djece zbog nedostatka pitke vode i kao posljedica života u nehigijenskim uvjetima. U mnogim sušnim regijama voda je suviše veliki luksuz da bi se koristila za pranje ruku sapunom, a dijareja je u posljednjih deset godina ubila više djece nego svi ratovi vođeni nakon Drugog svjetskog rata.

Čovjek u svojim narcisoidnim teorijama uobražava sebi da je racionalno biće. Zavisi kako se na koga odnosi. Nažalost, među predstavnicima “jedine vrste obdarene razumom”, uglavnom prevladavaju iracionalni tipovi. U prirodi osim čovjeka ne postoji nijedno nerazumno biće, ne zato što ostalima manjka svijest, već naprotiv, biljke i životinje su, prema nekim ljudskim standardima, apsolutno racionalne.

Pogledajmo kratki pregled čovjekove “racionalnosti”:

U zemljama u razvoju jedna osoba, u prosjeku, potroši 10 l vode na dan.

U Velikoj Britaniji jedna osoba u prosjeku potroši 135 l vode na dan.

U Europi se 11 milijardi dolara svake godine potroši na sladoled.

U SAD-u i Europi 17 milijardi dolara potroši se na hranu za kućne ljubimce.

U Europi se 105 milijardi dolara godišnje potroši na alkoholna pića, što je desetostruki iznos novca sa kojim se može obezbijediti adekvatna voda, sanitarni i higijenski uslovi za sve.

Kada se jednom pusti voda iz vodokotlića potroši se onoliko vode koliko jedna osoba u zemljama u razvoju na dan upotrijebi za piće, pranje, kuvanje i čišćenje.

Jedno prosječno europsko domaćinstvo na dan potroši i do 180 litara po stanovniku, od čega svaka osoba 60 litara iskoristi samo za ispiranje toaleta! Jedno od rješenja je suhi WC: “Južnoafrička republika je država sa problemom što se vode tiče. Rapidno se povećava potreba za pitkom vodom i zato sebi ne možemo priuštiti da taj vrijedni prirodni izvor trošimo na ispiranje WC školjki”, rekao je Teddy Gounden, jedan od voditelja projekta “Suhi WC”.

Interesantno je da se najmanje vode potroši na piće:

– za piće i kuhanje potroši se 3-6 l

– pranje posuđa 4-7 l

– čišćenje u stanu 5-10 l

– pranje rublja 20-40 l

– kupanje i tuširanje 20-40 l

Nije problem jutarnje tuširanje, već šoljica kafe koju popijete uz doručak. Britanski naučnik John Anthony Allen osvojio je glavnu nagradu na Svjetskom danu vode (obilježava se 22. marta) u Stockholmu za istraživački rad pod nazivom “Virtuelna voda”.

“Virtuelna voda postoji otkako se čovjek počeo baviti trgovinom,” kaže John Anthony Allen.

On je izračunao da se za šoljicu kafe, uključujući proizvodnju, pakovanje i izvoz, potroši 140 litara vode! Dakle, za svaku popijenu šoljicu kafe potrebno je 14 virtuelnih kanti vode. Za skoro milijardu ljudi na zemlji, koja nema pristupa čistoj i pitkoj vodi, to je neizmjeran luksuz.

Još nekoliko primjera:

– za proizvodnju 0,5 l piva potroši se 10 l vode

– za 1 kg krompira potrebno je 500 l vode

– za 1 kg riže 1900 l vode

– za 1 kg piletine 3500 l vode

– za 1 kg govedine potrebno je žrtvovati 16.000  l vode

“U samoj genezi, nastanku, proizvodnji, sadnji i uzgoju biljaka ili prehrani životinja upotrebljava se voda. To je takozvana virtualna voda, koja se nalazi u svakoj šoljici kafe, u svakom hljebu ili svakoj majici”, kaže Roland Gramling iz organizacije za zaštitu čovjekove sredine “World Wide Fund for Nature”. On je izračunao da svaki Nijemac u prosjeku potroši 5.300 litara vode dnevno, računajući i količine potrošene “virtualne vode”. Građani Njemačke tako bi godišnje, da crpe vodu iz njega, ispraznili čak tri puta Bodensko jezero, koje je najveće jezero u srednjoj Europi. Polovina tzv. “virtuelne vode” se međutim uvozi i dolazi u zemlju s hranom, odjećom, hranom za životinje.

Virtualna dimenzija mogla bi pomoći da se obzirnije i odgovornije odnosimo prema takvom jednom blagu kakva je voda, kaže japanski stručnjak za vodu Taikan Oki sa Univerziteta u Tokiju. „Uzeću Japan kao primjer. Uvozimo puno pšenice iz SAD-a. Pri tome sve je više suša, a za navodnjavanje polja koristi se voda iz slojeva zemlje, koji se ranije nisu dirali. Ne može se reći da je to tzv. obnovljivi pristup,” smatra Taikan Oki.

I kineski geolog Fan Ćiao iz Sečuana upozorava da, kao posljedica privrednog razvoja danas 440 od 600 kineskih gradova raspolaže sa premalo vode. Pored toga voda je na mnogim mjestima kontaminirana. On upozorava da će doći do dramatičnih posljedica, ukoliko se ovakav trend nastavi.

Svjetska zdravstvena organizacija objavila je najnovije podatke koji ukazuju da će samo ove godine život izgubiti oko 1,6 miliona ljudi zbog konzumacije zagađene vode. Dvije milijarde ljudi u svijetu uskraćeno je za osnovne sanitarne jedinice. Jedna sedmina svjetske populacije je bez redovne opskrbe vodom.

Voda je sve skupocjenija, a zbog nje bi u skorijoj budućnosti mogli biti vođeni ratovi. Doduše, još nijedan rat nije vođen zbog vode, ali širom svijeta postoji skoro 300 konfliktnih žarišta na kojima bi u budućnosti mogli izbiti ratovi zbog vode.

Vrisak očaja koji se čuje iz Ujedinjenih naroda i humanitarnih organizacija za pomoć guši se, jer mu se ne dopušta da u svakodnevnim vijestima dobije odgovarajuće prioritetno mjesto.

Indijski farmeri već se bore jedni protiv drugih zbog vode, a napetosti se iz istog razloga povećavaju u Kašmiru.

Ugrožen je sam kulturni status čovjeka, ugrožena je njegova esencijalna duhovnost.

Kroz najsvetiji za Indijce grad Vrindavan ne protiče više najsvetija rijeka Yamuna. I ranije već iscrpljena rijeka pregrađena je nekim mostom u izgadnji i njene vode su preusmjerene, a suhim koritom kroz grad teku samo fekalne vode. Nema više mogućnosti za tradicionalna obredna kupanja. Ipak, stanovnici Vrindavana ne odustaju i prikupljaju glasove potpisnika peticije upućene vlastima koje će možda reagirati tek ako se prikupi milion potpisa (proslijeđena molba: potpišete ovu peticiju i pošaljete je svim svojim prijateljima): http://www.saveyamuna.org/sign-yamuna-petition

To je samo primjer kako se treba stalno i uporno djelovati. Bez sinhroniziranog međunarodnog djelovanja nema ni reakcije. Tako se trebaju i Bosanci boriti da se ponovo može piti voda sa Vrela Bosne. Tužno je i tragično da je rijeka po kojoj se zove jedna država – Bosna –  zagađena već na svom izvoru.

U središnjoj Aziji se naftom bogati Kazahstan, Uzbekistan i Turkmenistan bore za pristup izvorima vode sa svojim siromašnim, ali vodom bogatim susjedima Kirgistanom i Tadžikistanom.

Postoji i dugogodišnji sukob oko rijeke Mekong, gdje kineske brane ostavljaju milione stanovnika Vijetnama i Kambodže bez adekvatnog pristupa vodi. I rijeka Jordan iz koje Izrael koristi 90 posto vode uzrokuje teške probleme za Palestince. Zahvaljujući potpuno neracionalnom i nesavjesnom razbacivanju vode nivo jezera Kineret je tri i pol metra ispod crvene linije.

Vlasti Jordana redovito pozivaju narod na trodnevni post i molitvu za kišu. Muslimanske molitve poznate kao Salat al-Istiska, poznate od vremena poslanika Muhameda, često se organiziraju širom Bliskog istoka, gdje je voda rijetka i od neprocjenjive vrijednosti, posebno na Arabijskom poluostrvu. Jordan, jedna od 10 zemalja sa najmanjim rezervama vode na svijetu, ima oko 6,3 miliona stanovnika i troši oko 900 miliona kubnih metara vode godišnje. Zemlja, u kojoj je 92 odsto teritorije pustinja, oslanja se većinom na kišu za poljoprivredu, koja čini 3,6 odsto ukupnog društvenog bruto proizvoda. Više od 60 odsto potrošnje vode godišnje odlazi na poljoprivredu. Međutim, pet godina zaredom kiše su ispod prosjeka što je dovelo do manjka oko 500 miliona kubnih metara vode godišnje. Jordanu je potrebno 1,6 milijardi kubnih metara vode godišnje kako bi ispunila svoje potrebe do 2015. godine.

Časopis “Nacionalna geografija” objavio je alarmantne podatke da će uskoro presušiti čak osam velikih svjetskih rijeka zbog pretjeranog iskorišćavanja. Riječ je o rijekama Sir Darja, Amu Darja, Žuta rijeka, Ind, Testa, Rio Grande, Marej i Kolorado. Kolorado snabdijeva vodom oko 30 miliona ljudi, a tek jedna desetina nekadašnjih količina vode danas stiže u Meksiko. Ind snabdijeva 170 miliona ljudi u Pakistanu, ali se više ne ulijeva u okean kod Karačija. U tom gradu zato izbijaju česti sukobi zbog nestašice vode za piće. Rio Grande, jedna je od najvećih rijeka u Sjevernoj Americi, glavninom toka granica između SAD i Meksika. Zbog pretjeranog iskorišćavanja i suše sada jedva stiže do Meksičkog zaliva. Testa koja dužinom od 315 kilometara protiče kroz indijsku državu Sikim, sada je gotovo presušila. Ribari od nje više ne mogu živjeti, a vode više nema dovoljno ni za ratare. Rijeke Amu Darja i Sir Darja ulijevale su se nekada u Aralsko jezero, međutim, 60-ih godina prošlog stoljeća preusmjerene su, a danas su gotovo presušile. Najduža i najvažnija rijeka u Australiji je rijeka Marej. Čak 40 odsto stanovništva koristi ovu rijeku kao izvor pitke vode. Snižavanje nivoa rijeke izazvalo je povećanje saliniteta, što prijeti usjevima. Žuta rijeka u Kini duga je gotovo 5.500 kilometara, a radi navodnjavanja usjeva povremeno presušuje još od 1972. godine. U 1997. godini nije tekla čak 230 dana.

Ne ostaje nimalo mjesta za sumnju, voda je već sada traženija od nafte, postaće vrijednija od zlata.

Još jedan od dokaza “racionalnosti” humanoida: Voda i hrana – za automobile! U Brazilu se uništavaju ogromni prašumski kompleksi u cilju sadnje kukuruza, soje, uljane repice i šećerne trske namijenjenih ne za ishranu ljudi, već za proizvodnju biodizela. Ne postoje nikakvi proračuni koliko će biti potrebno uništiti vode za proizvodnju hrane, koja će biti uništena da bi se pokretali automobili. U Velikoj Britaniji bilo bi potrebno 26 miliona hektara da bi naftne derivate zamijenila biodizelom, a raspolaže sa 5,7 miliona hektara. Američki naučnik Brian Tokar navodi rezultate jedne studije Minesota univerziteta prema kojoj je 2005. godine 14% američke proizvodnje kukuruza potrošeno da bi se proizvelo 6 milijardi galona bioetanola, što čini tek 1,7 % potrošnje benzina u SAD. Ukoliko bi se ukupna proizvodnja kukuruza u SAD upotrijebila za proizvodnju bioetanola, ta količina bi zamijenila 12% potrošnje benzina. Ukupna količina proizvedene soje dala bi tek 6%. Ukoliko se odbije energija koja se potroši prilikom proizvodnje biogoriva, ukupna zamjena bila bi samo 5,3%.

Istovremeno dok se od poljoprivrednih kultura pravi biodizel, godišnje od gladi umre 10.000.000 djece, a 300.000.000 ih je neuhranjeno. Satelitski snimci pokazuju da je 40% kopna već iskorišćeno za poljoprivrednu proizvodnju (usjevi i pašnjaci). Nema dovoljno zemljišta ni za proizvodnju hrane, a kamoli goriva. Obezbjeđivanje novih površina dovodi do drastičnog uništavanja šuma, što znači da se povećava količina ugljičnog dioksida u atmosferi, povećava globalno zagrijavanje i ugrožava biodiverzitet. U Indoneziji i Maleziji milioni hektara šuma se sijeku da bi se obezbjedile površine za gajenje uljane palme od koje se dobija biodizel. Hiljade biljnih i životinjskih vrsta zbog toga nestaju. Bioenergetski usjevi nisu održivi, jer ubrzano osiromašuju tlo i čine ga manje plodnim. Iako je biodizel energetski efikasniji, on stvara mutagene i kancerogene plinove. Pored toga, proizvođači biogoriva vrše pritisak za intenzivnije korišćenje genetski modifikovanih biljaka. Upotreba velikih količina najjačih pesticida i vještačkih đubriva doprinosi zagađivanju tla. Proizvodnja bioetanola u SAD košta više nego što je njegova tržišna cijena, a  opstaje zahvaljujući ogromnim subvencijama.

Odakle će i ko će obezbijediti više od 500.000.000 tona žitarica koje potražuju SAD i EU da bi proizvodile biogorivo, pita kubanski lider Fidel Kastro, koji tvrdi da manija za biogorivom, u stvari, predstavlja internacionalizaciju genocida.

Da li je smisleno spaljivati hranu da bi se vozili automobili? Da bi se rezervoar jednog visokolitražnog američkog automobila napunio čistim bioetanolom, potrebno je da se preradi tolika količina kukuruza koliko je potrebno da se jedan čovek hrani godinu dana. Dr Mae Won Ho navodi da će, ukoliko se postojeći trendovi nastave, siromašne nacije hraniti proždrljive apetite bogatih zemalja za biogorivom umjesto da proizvode hranu za svoje gladne mase. George Monbiot kaže da će njive hraniti automobile, a ne ljude. To zvuči suludo, ali, dodaje on, „tržište reaguje na novac, a ne na potrebe“. U takmičenju tražnje za gorivom i takmičenju gladnih za hranom, utrku uvijek dobijaju vlasnici automobila. Britanija je postavila cilj da 33% naftnih derivata u ovoj zemlji zamijeni biogorivom do 2050. SAD planiraju do 2017. godine 25% fosilnog goriva zamijeniti biogorivom.

Pored nedostatka vode, postojeće rezerve se zagađuju enormnom brzinom. Stručnjaci procjenjuju da bi do 2050. mogle izumrijeti ribe u svjetskim okeanima, a sa njima i sve ostale vrste u lancu ishrane. Šta će biti sa dijelom ljudske populacije koja živi isključivo od ribolova? U izvještaju o zelenoj ekonomiji procjenjuje se da se ribarstvom u svijetu bavi 35.000.000 miliona ljudi, na 20.000.000 brodova. Oko 170.000.000 radnih mjesta vezano je direktno ili indirektno za ovaj sektor, a ukupan broj ljudi koji financijski zavise od ribarstva je 520.000.000. Prema podacima UN, 30 % svjetskog ribljeg fonda već je uništeno. Procjenjuje se da je kapacitet svjetske ribarske industrije veći za 60 %  u odnosu na nivo pod kojim bi riblji fond bio održiv.

Uz obale Eufrata sve je manje uslova za život jer je Tuska nakon izgadnje sistema hidrocentrala drastično smanjila dotok vode Siriji i Iraku. To pitanje ima apokaliptički smisao, jer Ibn Sirin u svom “Velikom tumaču snova” piše: “Ako neko sanja da pije vodu sa Tigrisa, postaće ministar ako je toga dostojan i dobiće imetak koji ide uz to zvanje. Ako neko sanja da pije vode sa Eufrata – postići će blagoslov, korist i blagodat. Ako neko sanja da je Eufrat presušio, to znači da će umrijeti halifa ili da će halifa izgubiti imetak.”

No, kako iz današnjih rijeka piti vodu? Dalje, prema islamskim izvorima, prenosi se od Ebu Hurejre r.a. da je Resulullah salAllahu alejhi we Sellem rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan dok se Eufrat ne povuče sa brda zlata, brda zbog kojeg će se ljudi međusobno ubijati, od stotine će biti ubijeno devedeset devet, svaki od njih će tada reći: Da mi je da budem onaj koji će ostati živ.”

Turska završava svoju gigantsku “Ataturk” branu kao dio svog “Ghad” programa u kojem izgrađuju ukupno 22 brane.
Sa druge strane, European Water Authority ukazuje da će, u svjetlu politike Turskih voda, druga ogromna rijeka Iraka, Tigris, potpuno presušiti do 2040. Ako Irak ne mogne sklopiti dogovor sa Turskom o pravednoj podjeli vode, suočiće se sa pravom katastrofom potpune suše.”  Rijeka Eufrat već sada pokazuje zlato na svom dnu. Ali, to zlato biće bezvrijedno ako iz riječnog korita nestane vrijednije blago – voda.

I biblijski prorok Johanan apokalptik imao je crne slutnje: “I šesti anđeo izli čašu svoju na veliku rijeku Eufrat; i presahnu voda njezina, da se pripravi put carevima od istoka sunčanoga”, (vizija dolaska Mašijaha i kraja svijeta).

Ako se ne ispune neka druga proročanstva, utemeljena i u znanosti o potopima i smjenama civilizacija, ostaje prisutna opomena da planeta Zemlja, kojoj su se i ranije naglo mijenjali polovi usljed velikih katastrofa, najvjerovatnije zbog padova velikih asteroida, može biti ugrožena i unutarnjim debalansom materije, kao posljedica vađenja biliona tona raznih ruda, uglja, nafte i plina. Zemlja se jednostavno može preturiti kao žiroskop i da se kontinenti nađu na kilometarskim dubinama okeana. Fosilizirane školjke na vrhovima planina nešto govore, kao i legenda o Nojevoj barci na vrhu Ararata (visok 5165 m).

Među najvećim potrošačima vode su hoteli (uključujući i ploveće) i zajedničke ustanove (armijski centri, privatni i sportski bazeni, poljoprivredni sektor sa zastarjelom mehanizacijom, stočarske farme, subjekti pogrešnog odnosa prema ishrani). Jedni imaju za luksuz i ne razmišljaju ni o kome osim o zadovoljenju svojih egoističnih pobuda.

1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju – u zamjenu za rezervat.

“Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera – priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre – i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu.

Zemlja je naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.”