Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Srbija: Korak naprijed, nazad dva

Hoće li Srbija ikada ugledati svjetko dana. Ovo je priča o Milošu Uroševiću, borcu za ljudska prava i žrtvi fašističkih organizacija u Srbiji.

Iz Istanbula piše: Edvin Kanka Ćudić

„Najozbiljniji napad na mene desio se u januaru 2007. godine u mračnoj Sremskoj ulici. Trojica skinsa su rekla: Pederčina, on je u Ženama u crnom. Jedan me uhvatio za kosu. Ponovo me spasla jedna žena, moja drugarica Violeta. Nije spasla sebe. Nju su povredili gurnuvši je“, započeo je svoju priču aktivista Žena u crnom Miloš Urošević. Američki diplomata Benjamin Wade je kazao „da svaka zemlja u Europi ima probleme sa ljudskim pravima“. Međutim, mi ćemo ovoga puta uzeti u obzir Republiku Srbiju kao mjesto našeg istraživanja. Vjerovatno se već pitate: Zašto Srbija?!

Upravo zato što su u Srbiji najugroženija ljudska prava, ali i ujedno posjeduje najveći broj hrabrih ljudi koji imaju hrabrosti ustati protiv tog nedemokratskog režima. U maju te iste godine, u Knez Mihajlovoj ulici, tokom dana, jedan ulični prodavac mi je dobacio: Žena u crnom sa penisom. U oktobru, te iste godine, na beogradskom Trgu Republike, jedan muškarac mi je oteo zastavu duginih boja, polomio motku na kojoj je ona bila a mene ispsovao: pederu jedan, mamu ti jebem, ubiću te. U rano proleće 2008. godine, jedan dečko u ulici Prizrenskoj dozvolio je sebi da me, zbog mog komentara da mi se ne obraća, išutirao. Potrebno je da kažem da niko, i još jednom niko, od svih ovih nasilnika nikada nije sudski gonjen. Niko od svih njih zbog svih pretnji nije bio kažnjen. Zakon ove zemlje ne prepoznaje homofobiju kao zločin“, kaže Miloš Urošević

Sve bi to nekako i bilo normalno da zajednica želi prihvatiti ljude homoseksualne orijentacije. Ipak, oni ni po Božijim ni po ovosvjetskim zakonima nisu prihvaćeni. U zajednicama koje su konzervativne ovakvo zastarjelo mišljenje još uvijek postoji.

U toj maloj Srbiji, koja je nekada vrijedila za demokratsku Srbiju do dolaska zaludjenih nacionalista, danas bi vam se nekako i učinila vrlo zanimljivom zemljom, pa tobože i demokratskom. Zarovite li malo dublje u taj svijet Alise u zemlji čuda, ostat će vam čudni maniri tih demokratskih i antifašištičkih građana. Naime, dobrodošli u zajednicu u kojoj se  normalnim uvijek smatra veličanje ratnih zločinaca. Dobrodošli u državu u kojoj je još uvijek poželjno nošenje slika jednog od najvećih diktatora modernog doba Slobodana Miloševića. Dobrodošli u Srbiju u kojoj se Arkan proglašava za narodnog heroj,  Ceca za velikog umjetnika, a nesvrstani Tito za najvećeg neprijatelja naroda i narodnosti Republike Srbije. U slučaju da ne pripadate ovoj struji ljudi koji Šešelja smatraju za svoga lidera, onda se naravno nalazite na prvoj liniji fronta nepoželjnih.

Kada bi neko u prekodrinskoj državi – Srbiji nekim slučajem npr. u miloševićevskoj POLITICI objavio da je Boris Tadić svojim dolaskom u Bosnu i Hercegovinu, tj. u manji bosanskohercegovački entitet, obnovio ideju Radovana Karadžića o velikoj Srbiji (a postade findžan Srbija), iliti da je neko nekim slučajem napisao da je Irinej „kreten“, ili „vjerni sljedbenik fašističkih ideja Ilije Garašanina i Dobrice Ćosića“, (pop je naime u Banjoj Luci izjavio da je Republika Srpska najmladja srpska država), upravo bi tog istog trenutka taj novinar bio osuđen na smrtu kaznu od strane suda i većinskog nepismenog stanovništa Srbije.

No, napadi na Miloša Uroševića i njegovu organizaciju Žene u crnom, većina onih koji pripadaju „OBRAZU“, „1389“ i ostalim fašističko-nacističkim organizacijama  pred televizorom je komentirala: “Eh, neka je neko to Miloša opalio, što mu i k… nije odsjekao!!!” Tako misli nepismeni narod, ali žalosno je to što su mislili i oni policajci koji nisu spriječili da se mirne demonstracije Žena u crnom do kraja privedu nego su indirektno pomogli napade na Uroševića i ovu organizaciju.

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srbije nije uopće smatrala važnim ni napade iz 2008. godine na Uroševića i Žene u crnom, ali jeste smatralo da ih svakom prilikom treba pratiti pogledom ispod obrva, jer tobože one predstavljaju srbijansku opoziciju, koju vjerovatno i „Jevreji finansiraju“.

Na Milošu Uroševiću, Bakiri Hasečić, Sudbinu Musiću, Sonji Biserko ostaje samo jedna sudbina: Stalna borba na putu istine i „konačno rješenja“.

Šta je to „konačno rješenje“? To je rješenje da se konačno Srbija izvini za svoje zločine, da konačno prihvatiti da se nosi sa genocidom kao Njemačka sa holokaustom. Inšaallaah, rekli bi Turci, da će Boris Tadić konačno kleknuti pred žrtve genocida u Bosni, ali ako već ne želi da se ponaša prema Bosni onako kako je dužan, onda neka barem obezbjedi Milošu Uroševiću da normalno hoda svojim rodnim gradom Beogradom. Neka taj Boris Tadić konačno svojom pozicijom zaštiti i pruži podršku Ženama u crnom, podršku onakvu kakvu to oni i zaslužuju. U najmanju ruku poštovanja, Tadić bi se Uroševiću na neki način trebao obratiti. Ako to ne učini, bit će proglašen kršiocem ljudskih prava, kao i njegovi prethodnici.

Za početak, neka Srbija sa Borisom Tadićem konačno ustane i kaže: Da, mi smo ti što smo bili pokrovitelji genocida u Bosni i Hercegovini. Mi smo bili pokrovitelji silovanja Bošnjakinja u Bosni. Bili smo bili pokrovitelji i koncentracionih logora u toj zemlji krvi i meda. Da, mi smo činili zločine i napravili od njih genocid, a sada činimo zločine nad svojim narodom, jer mi ne prihvatamo drugo i drugačije.

Kako bi shvatio da se nalazi na čelu države koja provodi zločine sada i nad svojim narodom, za početak tom Borisu Tadiću neka posluži priča o Milošu Uroševiću, jer ovo je priča koja se ne priča svaki dan.