Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Plači sada, Izraelu– Alea Iacta Est

Ako imaš dušu, plači sada, Izraelu! Jer, bude li za sve odveć kasno, nikog se tvoje suze neće dojmiti.

Ne raduj se tome što Vijeće sigurnosti UN nije priznalo nazavisnost Palestine, – Pirova je to pobjeda.

Ne likuj nad sramnom pogibijom libijskog Beduina Gaddafija.

Ne potcjenjuj Nasrallaha, makar se on godinama krio u bunkeru.

Ne hvali se božanskim proviđenjem, nikada nisi bio zaštićen i neranjiv.

Ne očekuj saveznika, niti sebi samom tvoj narod izrailjski nije bio uzdanik.

Ne zaklinji se u nadmoć, cjelokupna je prošlost tvoja samo ropstvo.

Ne ruši domove, bio si ruševina.

Ne podiži zidove, oziđuješ vlastite vidike.

Ne zatvaraj vrata izbjeglima, bježao si i spas kod dobrih ljudi nalazio, bez čega te danas ne bi ni bilo.

Ne budi zlurad dok susjedova kuća gori, pogorelac si bio. U Siriji je haos, doprinosiš li miru?

Protiviš se iranskoj nuklearnoj bombi, a pod uzglavljem djece svoje čuvaš arsenal vlastitih. Koga štitiš? Rijad, Rim, Hamburg, Reykjavik, Rio? Zar ti Hirošima i Fukušima ne govore dovoljno?

Sad plači, Izraelu! Jedino bi te potpuno pokajanje moglo spasti.

Među najvećim prorocima tvojim, Jirmijahu (Jeremija) plakao je, unaprijed oplakujući tvoje rasulo, a puk tvoj obijesni zluradi smijao se proroštvu, i suzama, prolivenim u ime suza koje će milenijumskim rijekama teći.

Uvijek si birao pogrešne, a sada te vodi najgori. Usuđuje se patak da drugog nazove patkom, a sam kvače istu pjesmu rugalicu. Može, jer je sklonio s puta sve bolje od sebe. Posebno je uvjerljiv dok govori o spuštenom osiguraču na repetiranom pištolju. Sličnim je gestom pod palicom njegove hajkačke linč-harange ubijen Itzhak Rabin, posljednji stvarni mirotvorac. Nije patak otišao u Washington da se savjetuje s tamnoputim poglavicom, izabranim da se pod njegovom maskom kamufliraju neo-SS-ovci i Ku-klux-klan, već da saopšti kako je on taj koji neće dopustiti da i drugi patak gaca po radioaktivnoj kaljuzi sotonizirane civilizacije. Sve je već odlučeno, samo neko treba da započne pirotehničku zabavu, recimo, kao rođendanski poklon arhidemonu svakog zla, Zbigniewu Brzezinskom. Nekih par stotina miliona suvišnih nevoljnika iz regiona Bliskog i Srednjeg istoka biće mu dovoljno.

Naravno, kolijevka u kojoj je odnjihan “žuti zmaj” je glavni rasadnik pirotehnike “made in China”. Kina revnosno pomaže negativnoj entropiji neuspjele ljubavi Istoka i Zapada, uvjerena da će bačena ko(s)cka pripasti njoj. Kakvi su Kinezi prijatelji islamistima vidi se na krvavim pločnicima i zidovima džamija u Kabulu, Bagdadu, u Gazi, sada i Homsu. A njihova “dobronamjernost” očita je i na primjerima odnosa prema Ujgurima, prema praktikantima Falung-gonga, prema Dalaj-Laminim monasima koji se s pravom bore za nezavisnost Tibeta.

Narod, ne samo tvoj, Izraelu, sad može još samo da se moli i da plače. Dva ajatolaha, teheranski (Ali Khamenei) i jerusalimski (Ovadija Josef), drže u rukama krajeve tankog i dotrajalog isluženog i isušenog konopca. Nije teško pretpostaviti da će, i gdje će se prekinuti. Da je bar malo ranije upotrijebljen, izdržao bi, namaknut na vratove obojice. Ne vole oni živote djece, ni svoje, ni bratovljeve. Prvi je lažni dušebrižnik palestinski, a žrtvovao ih je. Drugom nije bitno što bi Izrael mogao doista nestati, a sa njim i svi oni koji nikada nisu ni voljeli nasilje. Za njih dvojicu su sedam miliona ljudi otpisani. Bitna je provjera efikasnosti kineskih, ruskih, koreanskih, američkih raketa. Po logici naručilaca, stotine milijardi dolara utrošenih na podmornice, brodove, avione, tenkove, haubice, satelite, izviđačku i špijunku tehniku, armade i prateću super-sofisticiranu logistiku, zar smiju ostati neopravdani trošak i sav taj potencijal za dominaciju smrti neiskorišten?

I ovaj Purim, praznik izbavljenja Jevreja iz perzijskog ropstva, obilježen je kišom raketa iz Gaze i uzvratnom vatrom izraelske artiljerije i avijacije. Ne popušta Islamski džihad, ne odstupa izraelski CAHAL.

Ne bješe li ono Bog Jedan, Velik i Zajednički? Nešto tu nije sinhronizirano u religijama, odmetnutim od Boga, degradiranih do nivoa brutalnog nasilja i uzaludnog proljevanja bratske krvi. Zato to i jesu religije krvi.

Ekstremnim islamistima daleko je od uma poimanje ljubavi spram bližnjeg, a ekstremnim cionistima –  vulgarizatorima judaizma, još je dalje od uma da ih niko nije odabrao, osim njihovi kajafinski srebroljupci i pilatovske vlastogramzive mecene. Povezuju ih samo bezumlje i uzajamni svirepi teror.

Sad plači zemljo Avrahamova/Ibrahimova, i moli se, ako Bogu ugodne i mile riječi molitve mira uopće znaš, jer, ako nastaviš gaziti tim uništiteljskim i samoništećim putem, dana poslije, izvjesno je, neće biti. Sjeti se i opomena koje prezireš, sjeti se da ih tvoji ajatolasi-rabini nikada nisu priznali, o vremenu koje Ješua/Hristos/Isa, predskaza: “O, Jerusalime, kada bi znao… Doći će dani kad neće ostati ni kamen na kamenu neporušen”.

Da li su ti, o Jerusalime, došli (opet) upravo ti dani?

Da, tu su, svaki sljedeći, i svaka noć, mogli bi ti biti posljednji.

“Pjesmu nad pjesmama” posvećenu mladoj Šulamit (“crna sam, ali lijepa, kćeri jerusalimske, “) odnosno, tvojoj slobodi i budućnosti, ne staneš li sada, nijedan David neće više pjevati.

Ne želiš li to, sada plači, o, Isra-el! Skupa s nebom, koje te je unaprijed već davno oplakalo.