Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

U ogledalu ničeg

Ravnodušnost je jedini osjećaj kojeg se sjećam te noći kada je tačno u ponoć stigla u kočijama od mjesečeve paučine Gospođa ili Kurva, još uvijek nisam načisto o kome se radi.

Ali ona je tu. Raspakovala je svoj prvi kofera, a ima ih dvanaest. Prvih  tridesetijednu omotnicu u njemu uredno složenih popunila sam šutnjom i složila u prošlost.

U drugom koferu čekalo me je veliko iznenađenje.

Snijeg. U februaru. U srcu zime iznenada je pao snijeg i na trenutak velike face više nam nisu bile pred očima. Nije ih bilo nigdje, kao da su zatrpani.

Neki od njih su zaboravili drot i plot koji su preskočili i preko noći zakoračili u mramorna dvorišta. Poderane pantalone od glota zamijenili su Armanijevim. O mirisu grahove čorbe i pite krompirače suvišno je i govoriti. Morski plodovi su sada na njihovim soframa. I to je najveća žalost ovog vremena.

Zašto se vraćati u prošlost. Među narod? Opasno je!

Narod koji je po ko zna koji put dokazao da moguće je živjeti u zajedništvu. Spašavali su se ljudi iz najugroženijih područja i sasvim je bilo nevažno kako se moliš Bogu i pripadaš li kakvoj stranci…. Kao i niz beznačajnih stvari koji svakodnevni život čine besmislenim, a redovno nam se poturaju, kako bi agonija trajala i trajala, a vladari vladali i carstva svoja učvršćavali.

Tvrđava im je duša, a u tvrđavi je vječno hladno i nikad nisu i nikad neće običnog čovjeka pogledati u oči i vidjeti kakav on život živi, jer u   tim očima je satkan sav jad i čemer i negdje u dubini duše nada da jednom bit će bolje. Mora biti bolje!

Uzalud tvrdite da ovakav snijeg ne pamti niko. Bilo je snjegova i većih i zima hladnijih.

Ali ljudi su išli na posao, imali redovna primanja i stizali su se na vrijeme opskrbiti hranom i gorivom.

Povodom praznika otvarale su se fabrike, ljudi su prebacivali norme, radili  u tri smjene. Liječenje i lijekovi bili su bezplatni.

Kad jedan visoko obrazovan čovjek, pritom još i premijer kaže kako nedostaje prorok da predvidi kakvo će biti vrijeme u Bosni i Hercegovini u februaru mjesecu, smuči mi se isti tren.

Pa da se barem sjete i zahvale stanovništvu i organizacijama koji su doprinijeli da putevi budu relativno brzo prohodni. Ništa. Nijemi.

Pa vi opet sutra gledajte kako ćete aplaudirati njihovim predizbornim govorima. Slatkim riječima. Osmjesima.

Kad stanu pored vas namirisani i feniranih frizura da se slikaju obećavajući bolje sutra. Taj skupi miris i frizura koja je postojana i na vjetru i na kiši plaćena je  vašim novcem, koji vam je obećan nekad, a koji nećete dobiti nikad.

Kad sve se završi vratit će se svojim mramornim  dvorištima da igraju tenis. Loptica je satkana od nerava mase. A masa  je umorna. Mrežica je vrijeme. Protivnici uvijek isti. Teren stoljetni.

Mi već  petnaest godina u pogrešnim naručjima, namjerno ili slučajno svejedno je,  živimo. O ljubavi ni traga.

Sve je nekako utihnulo. Topi se snijeg.

Andželina je plakala.

Mi polahko okrećemo glavu. Zaboravljamo.

Ako nas je i pogodilo na trenutak, rasteretit ćemo dušu, pustit ćemo malo prekodrinskog šunda.

Jedan je život.

Tako i jeste.

Ali moramo li biti robovi gluposti?

Vječno.

Ili možemo drugačije.

Ne znam više ništa.