Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Dobrodošlica u Srbiju

Poželjeli su mi dobrodošlicu, ali da ne pričam ono što ne trebam. Koliko su ti Srbi zaista spremni prihvatiti istinu stradanja u Bosni, i posmatrati svakog prijatelja kao neprijatelja „nebeskog“ naroda i otadžbine

Iz Istanbula piše: Edvin Kanka Ćudić

U mjesecu januaru stigla mi je poruka na Facebook u kojoj se kaže da se molim da više ne objavljujem tekstove koji se vežu za  Srbiju i Srbe iz devedesetih godina, jer prosto nije mu/joj jasno kako mi možemo toliko da mrzimo Srbe. U poruci se dalje navodi kako su svi ljudi dobrodošli u Republiku Srbiju.

Sonja Biserko i Nataša Kandić su upravo ličnosti koje u Srbiji trpe torturu zbog zbog poslovanja sa istinom. Milena  Dravić je svom interjvuu u Dnevnom avazu, izjavila da još uvijek nije poželjna na srbijanskoj televiziji zbog devedesetih godina. Na kraju krajeva, sjetimo se i Ministarstva vjere Republike Srbije koja je izrazila ne-dobrodošlicu reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću prilikom posjete Sandžaku. Međutim, i pored ovoga uzet ćemo da su ipak svi dobrodošli, pa imali oni srbijansko državljanstvo ili ne.

Ipak, osoba koje u tom  istom januaru prodrmala  zemlje Balkana i to bolje nego bilo koji drugi političar, ali i umjetnici koji su toliko puta zijaretili našu zemlju bila je ista ona lijepa, draga i umiljata Angelina Jolie, koju eto nekim slučajem Emir Kusturica nije uspio dovesti u Srbiji i ispričati joj svoju verziju genocida. Možda se to „drmanje“ upravo i dogodilo zato što je Jolie upravo na pravi način i arhivirala ono što se upravo dogodilo u Bosni, ali i dala nadu svima onima koji vjeruju u multietničku Bosnu, ali ne entitet jednog naroda, kako to u našoj zemlji nosi ime banjalučka teritorija.  Konačno je još jedna osoba udarila šamar Zapadu (koji je govorio o plemenskim mržnjama balkanskih „divljaka“), ali i svim onim zločincima koji su uporno pokušavali poravniti  bošnjački genocid s individualnim zločinima iz krugova AR BiH. Međutim, koliko su Srbija i Republika Srpska podigli tenzije oko filma, zainteresovala je i Baracka Obama pa je odmah primio Zanu Marjanović i Angelinu Jolie u svoj kabinet. Kao što se Obama organizirao da ugosti Marjanoviću i Jolie, tako su se i srbijanski mediji poveli u kampanju protiv UN-ove ambasadorice dobre volje, koja bi prema svemu sudeći trebala stići u Beograd 23. februara kako bi održala premijeru svoga filma u tom gradu. Podigli su pobunu i uzbunu kojom se, po njima i iz njima poznatih razloga, Angelina Jolie pozvala svijet na ukidanje Republike Srpske. Najglasniji među buntovnicima bio je onaj s kojim se Boris Dvornik iz istih razloga i nije htio pomiriti – Velimir Bata Živojinović. On je odmah počeo da pljuje a nije ni pogledao film: “Pa to je strašno. Ja joj ne bih dao da dođe. Ko njoj uopće dozvoljava da dođe poslije toga što radi, šta će nam? Ni kod nas joj ne treba priređivati doček i ukazivati joj poštovanje. Neka je prime te budale koje kažu da je dobrodošla ovdje” – istakao je ni manje ni više nego onaj koji je glumio u filmu Valter brani Sarajevo.

Međutim da Srbija ima i pozitivne ljude unutar svojih granica pokazala je to ponovo predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava u Srbiji  Sonja Biserko: „Beograd je do sada otišao već daleko u falsifikovanju  i stvaranju jednog narativa rata u Bosni kao oslobodilačkog rata. Beograd i srpski nacionalisti imaju milion razloga da se pribojavaju  tog filma. Oni odmah impliciraju ukidanje RS, zato što znaju kakav je karakter i način stvaranja tog entiteta.

Iako film nije i ne treba ni da bude historija pa da u dvosatnoj umjetničkoj priči o ratu postavi sva pitanja i ponudi sve odgovore, Angelina Jolie predstavila je i najčešća srpska nacionalistička objašnjenja nepovjerenja, sve do otvorene mržnje i “preventivnog genocida”, protiv balkanskih susjeda: poistovjećivanje bosanskih muslimana s Turcima od prije 600 godina i Hrvata s ustašama od prije 50 godina, pa makar ogromna većina njih nema nikakve historijske, ideološke ili pogotovu osobne i porodične veze ni s jednima ni s drugima. Međutim, ako u Srbiji postoji imalo demokratičnosti i želja za mogućnosti da se stvori  mir i promjeni politika koju oni uporno vode prema BiH, ali i Kosovu, onda je to, da bi Srbija upravo trebala dočekati ovaj film sa ovacijama, i na taj način konačno poručiti da je prestala robovati  suludoj historiji, jer je  film „U zemlji krvi i meda“ upravo izbavljenje i pokušaj  da se napravi korak koji su srpske vlasti Goebelsovom propagandom narod  tjerale u smrt devedesetih godina.

Ali, bilo kako bilo, beogradska artiljerija Šešeljevog jezika (po kojem su se Srbi samo branili od islamističkih terorista u BiH), ponavlja istu grešku iz devedesetih godina, isto onako izvrčući činjenice i historiju. Ovom filmu bi se ponajviše Srbija trebala zahvaliti. Ona je na filmski način prikazala  krivicu  pojedinaca o kojima su se odredili sudovi Ujedinjenih naroda za ratne zločine, do mjere  mogućeg ljudskog dostojanstva, prebacujući ponešto i na historijske okolnosti. Međutim, Srbija to opet šamara svojim ponašanjem i „dobrodošlicom“ svima nama na njen teritorij. Ni ovaj put ne pokazuje želju za katarzom  i dosezanja spoznaje o „superiornosti oružja i naroda“ nad drugima i nenaoružanim, nejakim, ženama prije svega, opet uvodi u zločine, i ideologiju koja je trebala upravo biti spaljena odmah nakon holokausta.

Međutim, Angelina je upravo prije dva dana stigla u Sarajevu kako bi održala premijernog svog filma, i prema svemu suđeći od Sarajlija (svih nacionalnosti) je bila dobro ugošćena. Odlično raspoložena Angelina u društvu Brada Pitta na crvenom tepihu dugo dijelila je autograme okupljenim obožavateljima, a pred prepunom dvoranom ganuta priznala: ‘Teško će biti gledati ovaj film, ali sam sigurna da će vas on ne samo podsjetiti na ono što ste propatili već i na ono što ste preživjeli. Sretna sam što sam ovdje. Volim Bosnu, volim vas’, rekla je Angie upravo onako kako to Miloradu Dodiku, Borisu Tadići, patrijarhu Irineju, Emiru (Nemanji) Kusturici nikako ne bi odgovaralo. Iak Jolie Bosnu posmatra kao jednu državu, ali ova druga strana je pogleda slično onoj politici iz devedesetih godina iliti pak ugroženosti Srba pred mudžahedinima.

Na kraju, mome upitniku sa početka priče: U Bosnu i Hercegovinu su dolazili mnogi pa imali oni dobrodošlicu ili ne, ali u Srbiju su samo dobrodošli koji žive u istoj zabludi kao i Srbija iz devedestih godina.