Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Legenda o Visočici i gradu Visoki

Goran Čakić  je zabilježio  jednu legendu u pogledu  Visočice koja datira s kraja perioda  samostalne Bosanske države i dolaska Turaka.

– Osvajanjem Visokog od strane Turaka, grad Visoki je izgubio svoje stolno mjesto i postao jedna ruina koja je propadala jer više nije bilo sredstava i političkog značenja grada. Zahvaljujući poznanstvu moga oca Avde sa velikim arheologom dr. Pavom Anđelićem, aktivno sam učestvovao u iskopavanju crkve u Milama  i  manje sonde na gradu Visoki 1974-1976.g. i bio iznenađen bogatstvom nalaza, keramike, novčića, oružja, stakla i drugih artefakata.

Stanje grada je navodilo na zaključak da je grad Visoki zapaljen i opljačkan u jednom naletu.

Kasnije je samo čuvan od nepoznatih  čuvara koji su polako i sistematski pljačkali kao i danas. Nije bilo pljačkaša koji su  sve „pomeli“ nego je ostalo nešto do dana današnjeg. Jedan dio vrijednih nalaza je u Sarajevu dok je vrijedna zbirka ostala u lapidariju Franjevačkog samostana u Visokom.  Sam  Grad je fizički uništen nepogodama, vremenom i ljudskim nehatom, dok je istorijski prilično ostao siromašan sa malo kamenih fragmenata koji su nađeni na jednom mjestu zakopani u malter, jer nekom nisu trebali pa ih je ostavio do danas da ih pronađu u revizionim iskopavanjima. Grad je ostao tajna do danas jer su mnogi nalazi  rađeni unutar zidina i nisu erodirani onako kako je bilo očekivati. Vjerovatno će o nalazima biti kasnije riječi jer nije sve onako kako se mislilo do danas.

Zahvaljujući legendi koju sam čuo kao dijete, odlučih poslati Osmanagiću svoje zabilješke jer mu je trebao neko ko će skupljati priče i legende Visočkog kraja u nadi da će sve biti mnogo drugačije nego što je  prezentirano danas. Poslao sam mu pisanu legendu koja ga je oduševila a da nije uopšte shvatio šta legenda kaže, kao i ono što sam mu ja pokušao sugerisati, zašto je trebalo dosta vremena i na kraju se pokazalo nedovoljnim.

Moji visprniji sugrađani koji su osjetili da, prije svega, želim zaštititi grad Visoki od uništavajućeg naleta kopanja, prigovarali su mi na načinu kojim sam pokušao staviti težište na zaštitu Visočice, što se kasnije pokazalo ispravnim jer je tokom kratkog istraživanja  nađeno nekoliko željeznih vrhova kopalja koji su netragom nestali prodajom ili poklanjanjem. Ono što je stvarno nađeno nestalo je kao da nije ni postojalo.

 

Izgled sjeverne strane Visočice je takav da su stanovnici nizinskih dijelova pokušali da zaštite brdo iznad  glava jer je klizište koje i danas prijeti „radilo“ uvijek, klizalo, lomilo se i prijeteći rušilo temelje kuća. Malo ko zna da je područje Novog Brda kao novo naselje nastalo zato jer je klizište odnosilo ionako trošne kućice pa je nastalo naselje navedenog imena, a  naselje u tarasastom dijelu sjeverne strane Visočice  gotovo prestalo da postoji što je u Dubrovačkom arhivu ostalo zapisano kao „ botega do botege“. Naselje je počelo da se formira u 15. vijeku posebno poslije razornog zemljotresa 1660. godine. Naselje Varoš je postojalo još u srednjem vijeku i nosi ime koje potiče iz mađarskog jezika, znači da je postojalo u 10. vijeku kada  je Bosna bila vazal Ugarima. Austro-Ugarska je izgradila vodozahvat 1901. godine i snabdjela Visoko vodom kaptiranom prilično visoko u dijelu koji se nalazi u borovini od koje je ostalo veoma malo, jer je prvo iskopavanje učinilo da se krajnje diletantski posjeće dosta velikih borova koji su koliko toliko štitili klizanje zemlje. Borovina je sađena od 1901.g, za Austro-Ugarske pod moranje a kasnije generaciski dobrovoljno. Borove su godinama sadile generacije i generacije učenika osnovnih škola, zanatskih škola, Gimnazije, Šumarije Visoko i  učenika  Franjevačks gimnazije, sve dok sadnju nije preuzeo KTK jer je problematika potrebe za sadnjom  bila poznata rukovodnim ljudima Kombinata kože i tekstila.

Osvojivši grad Visoki, Osmanlije su čule od neke babe koja je živjela u podnožju Grada da na Gradu ne smije niko živjeti ako njegov život ne bude u funkciji čuvanja onoga na čemu Grad stoji. Visoki je nešto tajanstveno, a Visočica zatvorena u dvije opne, jedna koju kiša spire, zemlja i humus i druga slična tankoj ljuski od jajeta, kamena opna.

Ako se iko ikada drzne da je ošteti i na jednom mjestu, ljuska će biti uništena, a sadržaj ispod nje biti odnesen vodama, što će uništiti dolinu ispod Grada Visoki,

potopom i pomorom.

Osmanlije uplašene pričom odoše dalje, Visoki nikad na naseliše i on ostade na milost vremenu i ljudima.

Mnogi će pomisliti da nešto nije logično u samoj legendi ili nije prenešeno izvorno.

Narodni  pripovjedač je dobro razmišljao kad je prenosio legendu. Legenda u svojoj namjeni suštinski ima zadatak da štiti okruženje  na dva načina koji zavise od stupnja kulture i osjećaja odgovornosti prema okolini i istorijskom naslijeđu kao i od katastrofa proizašlim iz ljudske nebrige i najnižih pobuda.

Koliko god pročitamo, lokalnih  pa i svijetskih legendi, biće nam jasno da se čovjek dosta poslije vremena nastanka legendi može jedino ubjediti na dva načina, ako nema zakonskih klauzula kao u uređenim društvima, samo na dva načina, savjetom ili običajnim pravom ili metodom zastrašivanja.

Savjet nije dovoljno djelotvoran u društvima koje nazivamo društvima visoke organizovanosti, pa je primcip zastrašivanja bio daleko djelotvorniji i pali i do danas.

Šta onda znači ako legenda kaže :

„Ako se iko ikada drzne da je ošteti i na jednom mjestu, ljuska će biti uništena, a sadržaj ispod nje biti odnesen vodama i lavinama  što će uništiti dolinu ispod sjeverne strane Visočice, potopom i pomorom“?

Sagledamo li stvarno stanje, visinu i oblik sjeverne strane brda,  ugao nagiba, debljinu sloja zemlje i humusa, slojeve nestabilnog lapora i laporovite gline, kratko korjensko žbunje, onda je jasno da jednostavno izražena  zabrana diranja sjeverne prirodne padine Visočice ima velikog smisla. Kad se pogleda sa vrha Visočice naselje se gotovo ne vidi, Sebilj samo malo, a Trg Džemala Bijedića izgleda da je gotovo na dohvat  dometa eventualne lavine  kamenja i blata.

Zar to ne bi bila katastrofa koje se mora  neizostavno čuvati:

„ što će uništiti dolinu ispod Grada Visoki, potopom i pomorom“.

 

Treba li se onda zamisliti da li dozvoliti nekome  dalju  sječu  stogodišnjih stabala crnog bora, ogolijevati humus i glinu sa konglomeratne podloge, isto onako kao što su to radili Austro-Ugari pa onda betonom pokušali zaustaviti eroziju oko vodozahvata, što gotovo i nije uspjelo.

Treba li onda  dozvoliti bilo kakvo ćeprkanje po sjevernoj strani Visočice da bi sutra očekivali katastrofalne posljedice?

Ja sam danas, poslije sagledavanja situacije, protiv, a evo zašto:

Pucanje nagomilanog materijala  zaostalog od kopanja koje nije pravilno odloženo. Kad uđe voda u pukotine ništa ne može zadržati blatnu suspenziju.

Potpuno nestručno iskopavanje i prodiranje u veoma nestabilne slojeve lapora i laporovite gline ispucane od pritiska kompletnog  nestabilnog klizišta.

Sjevernu stranu Visočice niko ne smije dirati, a narod ima uporište u izreci:

„ Čuvaj se pa će te i Bog čuvati“ jer legende imaju smisla kada se razumiju u potpunosti što nije slučaj u sadašnjim prilikama.

 

Goran Čakić