Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

„Širi, širi, vezeni peškiri, bosa ja, bosa ti…“

Modrice, rane i kraste na koljenima i laktovima, neprespavane noći zbog razbijenog nosa. Puni sokaci i travnjaci između zgrada razigrane djece. Igračke napravljene od materijala „na dohvat ruke“, drvo, limeni obruči sa starih buradi ili aluminijske trake sa raspakovane drvene ambalaže, krpenjače, klikeri itd. To su nepoznanice današnjoj djeci. Da li oni znaju o čemu govorimo? Ne znaju. Nema više loptom razbijenih prozora po sokacima, nema više mrzovoljnih penzionerskih polijevanja vodom djece sa balkona (jer se ne poštuje „kućni red“) zbog galame u, za to, nepredviđeno doba. Kada ste zadnji put vidjeli dijete da plače jer mu je na ulici, dok se igrao, ispala friško namazana kriška kruha i to baš na „bestiljevu stranu“. Krade li se još komšijsko nedozrelo voće, lome li još djeca grane i ograde?

Dječiju igru, zelenilo, sviježi zrak i sve ove igre i igračke zamijenili su joystici, laptopi, šareni ekrani, iPhoni i sl. Napredak tehnologije i roditelji koji imaju sve manje slobodnog vremena su glavni krivci. Oni su uzrok sablasno praznih sokaka i parkova bez dječije vike i smjeha. Djeca su okružena komjuterima i ostalom audio i video tehnologijom.
Veliki je broj pitanja. Kakav je utjecaj kompjutera na današnju djecu? Koje su prednosti i mane kompjuterskih igrica i interneta? Upotreba kompjutera u dječjoj dobi, ma što pojedini roditelji mislili o tome, ne može se u potpunosti izbjeći, priznat ćete – i mama ide na ultrazvuk da na ekranu vidi svoju još nerođenu bebu. Odavno su kompjuteri ušli u svaku poru života, djeca su od rane dobi okružena kompjuterskom tehnologijom.

Moramo se pomiriti s time da nas kompjuteri, društvene mreže, internet i ostali futurističko-tehnološki napredak “proždiru”. Neće se djeca više igrati škole, obitelji, bolnice, trgovine i testirati se u ulogama roditelja, trgovca, doktora i učitelja. Nema više “policajaca i lopova”. Zaboravljeno je uvježbavanje uloga odraslih. Neće više dječije istraživanje i igra biti pokretač osobnog spoznajnog razvoja. Teško, skoro nikako djeca mogu rastaviti realnost na njima prihvatljive djelove i kako uopće da razviju osjećaj identiteta. Napredna tehnologija insistira da oni sebe sagledaju u drugom svjetlu i iz drugih perspektiva. Uporno se nudi djeci da nastave biti samo pasivni primaoci, a neko tamo sa neke društvene mreže “kao nagradu” dat će im samo broj. Velikodušno neki novi identitet …