Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

(Da li bor) postade –plavi- u EU…

Na Balkanu su me učili: Dokle god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, to nije ništa ozbiljno, kad ga počnemo voljeti i zbog njegovih mahana, onda je to ljubav.  Kada pređe u profit, nema emocije, ali ima Zapada. Istanbul je izgubio osjećaj istoka. Još  su samo psi i džamije od osmanskog Istanbula ostali.

Kao i svako veče, Mustafa Yilmaz  kod mene zna ostati do kasno u noć. Mustafa je inače čovjek čija priča u svakom smislu može poslužiti jednoj cjelini onoga s čime se čovjek u Bosni, ali i u Turskoj može uvijek pronaći. Bosna, kao i većina zemlja na Balkanu stalno se susreće sa problemima ekonomije, nezaposlenosti, ali i umjetnosti… pa nam se nekada čini da smo se na to navikli.

Ovu večer pokrenuli smo priču o shvatanju ljubavi. Pričali smo o ljubavi. Prije no što sam počeo diskutovati o ovoj temi, koja za mene i nema veliki interes,  morao sam se suočiti sa činjenicom, da li sam ikada ikoga volio.  Zastupao sam mišljenje, da je to put koji nastaje iz navike i obaveze prema osobi s kojom se odlučimo na zajednički život. Regnier je rekao, da je  ljubav je vječna – dok traje. U svakom smislu, većina onih koji tako smatraju u Bosni i Hercegovini bit će osuđeni na propast. U Bosni je ljubav davno već propala. Propala je u umjetnosti, propala je u volji za posao, ali propala je u interesu za stvaranje zajednice. Ne smijemo zaboraviti da je upravo naša zemlja medju vodećim europskim zemljama u raširenosti bijele kuge. Onda nakon nekog vremena dolepršala mi je nova izreka: Onaj koji je rekao da je ljubav san bio je po svoj prilici isti onaj koji je rekao da snovima ne treba vjerovati. Međutim, mi u stvari nikada nikome nismo sa Zapada iliti istoka ni vjerovali… Mi smo vjerovali samo sebi, pa  smo se i doveli u ovu situaciju na Balkanu. Sada nam Europa dolazi preko Bugarske. Međutim, i onima koji su se licemjerno smijali našoj propasti, dočela ih je propast na svakom mogućem planu, pa nam se čini da bi (upravo tu zemlju) Merkelova nogom izbacila iz Europske unije.

Kao što je slučaj i u ovom problemu, u svemu onome što smo preživjeli zavoljeli smo i ovu Europsku uniju. U stvari, mi u nju nikada nismo ni bili zaljubljeni. Mi smo nju gledali kao dobru „priliku“ da nas izvuče iz naših problema, a kako vrijeme dolazi, izvlačit ćemo mi upravo tu „damu i gospodu“ iz njihovih golemih zavrzlama. Međutim i to je ljubav: Pobrinit ćemo se da dobijemo ono što želimo, jer će nas inače prisiliti da volimo
ono što dobijemo, pa makar nam to bila i šećer kocka koju ćemo uvesti iz slavne nam Bugarske i Rumunije.

Međutim, naučit ćemo mi svi iz titoslavije šta je to ljubav kada nam EU bude uvodila nova pravila, koja već znače: ljudsko pravo na život, mišljenje, razmišljanje, a da mi odmah sve njih podsjetimo da je onaj Kamen od grada (Dubrovačka Republika) (tako ga je nazivao Slobo) ukinuo ropstvo 27. januara 1416. godine, dok je tada ta ista Europa gorila u okorjelom ropstvu. Naučit će oni nas i da su Arapi narodi bez kulture, a da su Turci opaki hajduci, koji su pokosili pljačkom balkanske zemlje. Međutim, davno su križari obogatili svoje dvorove palestinskim blagom na računu Isusa Krista.

Voljeli su oni nas i u vrijeme rata. Francuski predsjenik je po opkoljenom Sarajevu hodao sa plavim kacigama  i nije mogao vjerovati da u BiH postoje sistematska silovanja i logori smrti. Poslije je vjerovatno otišao u Pariz, sjeo sa porodicom za ručak, te se preko medija informirao o  strahotama u Sarajevu i cijeloj BiH

Naučit će oni nas i šta je to ljubav. Naučit će oni nas da je važno pustiti svakome njegovo pravo. Međutim iako smo mi seljaci sa stalnim mačem u rukavu nikada neće uspjeti živjeti ljubav kao mi na Balkanu.  U nas ljubav nema granica. Nikoga u Sarajevu nije briga da li Luciano Pavarotti, Bono Vox, Penelope Cruz, Angelina Jolie  (svu su prošetali kroz europski Jerusalem), a Boga mi nikoga u Sarajevu nije briga da li si ti peder ili pak samo jedan Čaršijaner ili avlijaner. U Sarajevo ljubav je sjesti u Morića han, upoznati čovjeka sa koji svoj život možeš tračiti, a da ti to ni vjeru, niti etničku pripadnost  ne vrijeđa. Važno je na kraju krajeva poslušati nešto novo od Dine Merline, pa da osjetiš čar sarajevske Čaršije.

Međutim, Istanbul nije ostao kao Sarajevo. On je već naveliko ušao u metod Europe. U želji da postane članica Europske unije, Turska i Istanbul su već sve te zahtjeve ispunili, pa je o tome ministar vanjskih poslova Ahmet  Davutoğlu prije nekog vremena izjavio: „Turska više nije država koja čeka ispred Europe za nekoliko miliona dolara. Kada Europa bude uvijdjela (ovu novu Tursku), njena budućnost će biti bolja“. Zato je Istanbul 2010. godine bio proglašen Europskim gradom kulture, jer je od islamsko-osmanskog kulture ostalo samo 3000 džamija i psi lutalice, koji još uvijek beznadežno lutaju istanbulskim džadama.

Samo će nam jedan dan Europa stići i u Sarajevo, pa će reći, da je svaki bor u glavnom gradu dovoljno ekološki nezaštićen. U svrhu zaštite, počet će ga prskati u plavo da bi bio „onaj“ europski bor.  Mi smo taj zeleni i naivni bor, koji će da promudruje kada budemo poplavili, pa ćemo se i mi naučiti bogatiti i diskutovati o velikim politikama svijeta.  Međutim, dok nam još u pomoć nisu stigli, treba naglasiti da su svi ovi sarajevski atributi i dali dušu Sarajevu, ali i Bosni i Hercegovini, a Europi ropstvo njihovoga dejstvovanja. Možda ćemo baš zbog ove tvrdoglavosti i čuvanju svoje ljubavi ostati još malo zanimljivi Europi, koja ćeš nas nastaviti mamiti svojim zaljubljeni očima…