Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Visočka raja, šta vam je to?

Pričam jutros na kafi kod „Kare“  Zeni Lečiću svoj sinoćnji san: Sijelo je veliko, sjedi se na nekoj lokaciji između Camela i Caffe No1, sjedi prijeratna raja; tu je neki potok sa čije druge strane igramo i lopte. Sve je tu – od raznih mezetluka, razglasa Mirse Burića, raznih alkoholnih i bezalkoholnih pića, u daljini k'o neko i travu puši, svira šlifovana muzika iz vremena osamdesetih. A vrijeme je današnje i u Visoko nam došla prijeratna raja, vidim Dešu i Nešu Kuvača, Davora Maleša, Reno Šekerović na golu kod njih, Mirić Igor, Gogo Čulum, Gage, Cvija Drašković, Teri, Saša Rodić … mahom raja iz FK Bosna. A i mi jaki k'o zemlja: Haris Handžija maksuz došao iz Amerike da odigra ovu utakmicu, Šemso Selimović u veznom redu, Nečko Sir na golu, Goran Andrijanić, Čola, Vejsil Ašlama, Ela, Pape, Džaviti, Kantar, Salčin …. S druge strane tog nekog potoka sjede oni koji ne igraju, ali se dobro zabavljaju, pričaju o školskim danima i onom starom Visokom sa svim doživljajima koji su ga krasili i činili drugačijim od malih varoši nekadašnjeg visočkog sreza. Rezultat 1:1 i nikako da neko zabije gol i baš kad neka kao šansa, poluprilika, Mirso pojačava EKV i refren …“kažu da imamo, još samo par godina za nas“ … Gura me kćerka nogama i kaže: „Tata, meni se piški“ … Pogledam na sat – pola šest. Emma ponovo zaspa a ja pokušavam i molim Boga da mi se vrati san tamo gdje je prekinut. Pjevam u sebi „Par godina za nas“ ne bi li se san vratio, a prethodna akcija koja je mirisala na gol pretvorila u javu, ali uzaludno …

U nedostatku sna ranog subotnjeg visočkog jutra vrate mi se neke misli od prije nekoliko dana. Prvo vratih film na dva dana prije Nove godine kada sretoh Gorana Čakića koji mi reče: „Priča raja da si se prodao Preventu i SDA“ … Goran zna da to nije istina, ali pošto znaju da je kolumnista na Visoko.co.ba i pošto znaju da će mi prenijeti ono što oni ne smiju direktno iz nekih svojih razloga, šapću to okolo po visočkim budžacima u svojim zamišljenim savršenim svjetovima ispravnosti u čijem ogledalu vrijednosti jedini normativ za veličinu i društveni status jeste novac i materijalno. Kontam nešto, recimo i da je sve to istina, i pitam Gorana: “Pa dobro jeste, istina je, otkrili su me, ali ko je ta ‘visočka raja’!? Šta je danas ustvari ‘visočka raja’!?”

Je l’ “visočka raja” onaj dio Visokog pred kojim je umrla jedna nogometna legenda kojoj Visoko nije moglo skupiti 500KM za lijekove prije desetak godina? Jesu li “visočka raja” ovi što ne znaju ni otići “Pod Hrastove” najvećoj legendi NK Bosna u posjetu. Ima l’ te “visočke raje”, i mene zajedno s njima, da pomognemo izvjesnom Semiću koji je bio u rovu i dao sve za Visoko a sad mu Visoko ne može uzvratiti kad mu treba pomoć za operaciju bubrega u Francuskoj? Gdje je ta “visočka raja” kojoj trebaju Batko i Radio Kameleon da bi došli u Visoko i pomogli maloj Ajši kako bi otišla na operaciju, pored svih nas? Na kraju je mala Ajša izgubila borbu za život, a da smo bili prava raja uključili bismo se prije Batka u akciju pomoći i možda spasili život djetetu. Isti je slučaj i s jednom rukometnom legendom prije nekoliko godina kada se nešto i pokušalo, ali opet kasno. Vazda i uvijek kasnimo. A uz kafu svaki dan smo najpametniji i veličamo kult nekog posebnog, ali u stvarnosti nepostojećeg Visokog. Danas postoje oni koji iza visokih ograda i kanata svojih avlija vode računa da ne iskočiš iz kolotečine visočke stvarnosti i da tvoja individualna pojava ne pređe zamišljenu liniju do koje je dozvoljeno biti uspješan u bilo čemu u Visokom. Njihov zadatak je da onog trenutka kada se usaglase sa sebi sličnima iz drugih visočkih avlija i iza drugih visočkih mindera i demira, po nekom automatizmu “skidaju glavu” i ne daju ti dalje jer narušavaš kodeks nekakvog njihovog umišljenog ispravnog ponašanja i “njihovog Visokog”, koje nije i naše Visoko.

Nema “visočke raje”, to je laž i obmana koliko god mi mislili drugačije. Danas postoje samo sitne duše koje svakako mrze Visoko i postoje mali ograničeni “mahalci”. Danas postoje pijani, napušeni i nadrogirani kreteni i iste takve plastične i polugole jadnice po uzoru na Grand Show televizije Pink, koji zajedno u stanju halucinacije misle da jesu nekakva “visočka raja”. Nisu visočka raja ni ovi koji misle da su nekakva postratna “visočka elita” kojoj je nivo para odavno nadrastao nivo pameti i koji odlascima po svjetskim destinacijama i slikajući se tamo guzici nabijaju nivo. Prije rata ti papci nisu mogli ni ulaziti u kafiće gdje je dolazila ta tzv. “visočka raja”. Da neko slučajno ne bi pomislio da lično umišljam da sam ja kao dio te priče, napominjem da prije rata nisam mogao ući u “OP” jer nisam imao člansku kartu i nisam bio dio tadašnje raje. Nekad kasnije je Eli Halilović i sebi i meni napravio lažnu člansku pa smo umišljali da smo nešto kao važni nekome, ekvivalentno onim koji danas piju kafu u Ripliju i misle isto kao mi tada.

Odmah nakon Nove godine odem na kafu kod Dejana Šćepanovića, također meni jako dragog kolumniste na Visoko.co.ba, momak koji konobariše i studira, a i predsjednik je Foruma mladih SDP-a Visoko. Kaže mi Dejo: „Imam malu kritiku, previše SDA tekstova na Visoko.co.ba“. Pitam ga pomalo ironično i sarkastično: “Priča l’ ‘raja’ o tome i odmah mi reci ko je to današnja ‘visočka raja’ i da li to uopće postoji?” Nakon toga sam mu i odgovorio pitanjem na pitanje. – Jesi li ti kolumnista na Visoko.co.ba? Je l’ imaš pasworde za ulazak u skriptu i sam postavljaš tekstove koje prethodno ne šalješ nikome na editovanje? Je l’ ti ikad iko neki tekst osporio i usmjeravao te šta i kako da pišeš? Svi odgovori su bili suprotni onome što takozvana „visočka raja“ priča. Razumijemo se Dejan i ja jako dobro, ja poštujem to što je on agnostik, on poštuje to što ja vjerujem u Boga i slažemo se u tome da je politika ustvari show bussines, i da nije tako ne bih ni pio kafu s njim. Međutim, ostaje pitanje šta je to danas „visočka raja“?

Namjera ovog razmišljanja nije negiranje svega visočkog. Naprotiv, Visoko.co.ba je i nastao iz potrebe za svime visočkim pa otud i naš slogan „Visoko iznad svega“. Ali nisu Visoko današnji papci okupljeni oko nekih grupa koji mrze Visoko, a kroz razna udruženja nakaćeni su na visočki budžet. Žalosno je izgledala Nova godina u Visokom koja je obilježena na najskromniji način i u objektima koji u visočko vrijeme nisu imali potrebu ni raditi jer su za tadašnju klijentelu bili ispod standarda. Žalosno je da je neko zabranjivao javne dočeke nakon rata zbog toga što je to navodno protiv Islama. Još je žalosnije što su visočke ulice prazne svakim danom pa i vikendom već poslije 22.00h kada svi nekako po nekom hipnotisanom mehanizmu idemo kao kokoši na spavanje. Tužno je da u Visokom ne postoji neka kafana gdje možeš izaći na piće i tu zateći neke ljude s kojima možeš razmjenjivati mišljenje bez bojazni da te nadrogirani balavac nakon crte speeda opali flašom po glavi. Užasno je da već dugo vremena u Visokom nismo imali koncert nekog dobrog benda koji bi nas podsjetio da smo živi. Tužna je činjenica da se sve svodi na „Visočko ljeto“ koje nam nešto od toga i ponudi, ali oni stariji se sjećaju da je „visočka raja“ tu manifestaciju i tu „kulturu“ prepuštala onima koji su dolazili u Visoko tih dana, i nisu to bili programi za „visočku raju“.

Evo kako današnje Visoko doživljavaju pojedinci skriveni iza lažnih Facebook profila koji imaju potrebu da komentarišu objavljene tekstove na Visoko.co.ba:

Nikola Smiljan · 31 godina

“Grad duhova? Ja bih varos Visoko nazvao “varos poganih dusa” koja i nije nista bolje ni zasluziila od ove pustare po ulicicama!!! Glavana odbojnost koje Visoko isijava je Incest u stilu Turskih familija koje cuvajuci tzv. bogatstvo pribjegavaju ukrstanju najblize familije! Zabrinjava jedino cinjenica da Visoko nema bogatsva pa se bojim da se incest upraznjava zbog zadovoljavanja bolesnih potreba ! Da naglasim kako Visoko vec ispašta zbog toga, u vidu epdemije Roma, jos samo treba da “nagrnu” pacovi i da slika bude potpuna i olicenje mitskih mjesta koja su pretrpila kazne zbog nemorala!!!! I nekog sad cudi sto Breza, Vares, Olovo imaju nocni zivot a Visoko ga nema, neka nam neko kaze cime je Visoko zasluzilo posjetu??”

S druge strane pojedinci iz Visokog individualno rade velike stvari, Džana Pinjo s Anđelinom Đoli, Emir Fejzić glumac godine za 2011. godinu, svaku noć na FTV i to u Dnevniku gledamo Edinu Šečerović, Dženan Medanović i Tarik Hodžić režiraju i snimaju filmove, Vražalić, Čakić, Tatar, Halilbegović igraju protiv Barcelone u rukometnoj ligi prvaka, Mirnesa Begović izdaje knjige sa vrhunskim kritikama, Elvedina Muzaferija skija kao Janica Kostelić, Belmin Vila igra za reprezentaciju BiH, Mirza Mameledžija dobija prestižne likovne nagrade, Adnan Mević na Santijago Bernabeu se druži s Ronaldom, Murinjom, Perezom, Ramosom, Benzemom, Šujica na Al Jazeera-i, Kemo Ahmetović na FTV, Adis Deljković BHT 1, Jadranko Fejzić na Radiju Federacije, Ivo Ištuk trener NK Rijeka, Osman Građan svjetski prvak u karateu, Semira Hadžimehmedagić Miss Global International koja živi u Las Vegasu radi sa najpoznatijim modnim agentima …

Ima i inicijativa – Udruženje građana „Damar omladine“ radi odlične stvari, kanališe neke tokove u pravom smjeru, u smjeru izjava poznatih Sarajlija iz sredine devedesetih kada su u prestižnim svjetskim novinskim magazinima pričali o malom mjestu pored Sarajeva zvanom Visoko koje je središte kulturnih dešavanja tadašnje Bosne i Hercegovine. Današnje Visoko nema nekadašnji legendarni „Studentski“ u kojem su se okupljali razni profili ljudi, raznih navika, običaja, obrazovanja i nacionalnosti koji su upravo bili ta kritična masa koja je inicirala neke stvari ka boljem. Današnje Visoko izgleda sablasno i potrebna mu je što hitnija duhovna menstruacija, a ne idioti čiji je maksimum priča o tome ko je koliko speeda izvuk'o taj dan ili tu noć i čiji je krajnji domet Gornji, odnosno Donji Planinarski uz mogućnost opijanja možda još u Ribarskom ili Žutoj Gredi, gdje se prepričavaju već 100 puta prepričane fol provale iz vremena kad je kao bilo bolje. S takvim mentalnim sklopovima i s takvom svješću o sebi i Visokom još je i dobro kako je danas i šta nas očekuje sutra. Današnje Visoko je samo kolonija pametnijih od nas koji su pokupovali sve vrijedno u Visokom i koji rade velike biznise, a nas ostavljaju da se gušimo u vlastitim govnima gluposti koje svakodnevno iseravaju upravo oni koji šapću kad pitaju je l’ se to Jašo prodao Preventu i SDA-u.

Je l’ to ta današnja „visočka raja“!? Ako su ti trećerazredni likovi iz nekih jeftinih domaćih filmova sadašnja „visočka raja“ onda smo mi baš u kurcu.

Ali baš nekako kad sam odlučio da napišem sve ovo i na ovakav način, dobijem SMS poruku od Anesa Pajevića sa sadržajem „Lijep pozdrav od Doktora i Čarobnjaka koji obavljaju visinske pripreme na Ponjerima  za nove pobjede. Mahala je jedna“. I to mi nekako da nadu da ipak može bolje. Doktori i Čarobnjaci su raja iz Mahale koji su se skupili pred Novogodišnji turnir, raja iz ulice i pitali mogu li da učestvuju iz zajebancije. Njihova zajebancija, entuzijazam i vjera u „raju“ su ih doveli do samog finala, gdje su svega dvije minute prije kraja primili gol i izgubili, ali su pokazali šta „raja“ iz zajebancije može zajedno uraditi na jednom običnom turniru. Da visočke raje ima u onom pravom obliku mogla bi uraditi svašta za ovaj grad. Opravdano vjerujem da je svih ovih godina bilo političkih struja koje su jasno željele ubiti taj duh mahale, zajebancije i obrazovane raje koja misli svojom glavom i kao takva je automatska opasnost za one s nižom stručnom spremom. Nešto kontam, vrijeme je izbora, izborna godina, vrijeme je za neko novo i “svježe” Visoko,  drugačije Visoko, vrijeme je da oni neopterećeni našim glupostima potpomognuti zdravim snagama preuzmu odgovornost i mladalačkom drskošću krenu nekim drugim smjernicama pa nam vrate taj kult zamišljene i umišljene „visočke raje“ koja bi mogla s punim pravom spočitavati ko se kome prodao i zašto.

Ali … to prokleto „ali“ koje ima svaki emotivac sklon anksioznosti. Vratim se na početak teksta i čitam ga ispravljajući sam neke greške prije lekture i pomislim: Pa ako je ta „visočka raja“ u mojim idealnim snovima postojala prije rata kako ja to sebi predstavljam, zašto smo se onda gledali 4 godine preko nišana. Zašto sam umjesto dugih lopti iz svoje polovine terena slao metke na protivničku polovinu tražeći svoje napadače i zašto su oni napadali na vlastiti gol ako smo bili ta takozvana „visočka raja“!?