Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Ode sve u helać…

Upoznao sam ga kao umjetnika koji se u tom trenutku možda i nije osjećao umjetnikom… Šta mu vrijedi muzika od koje Vlada Brčko distrikta BiH, ali i Bosna i Hercegovina, okreće glavu. Hoće li se Nela Đenisijević konačno zaposliti na osnovu svoga rada, a Mehmet Önder će možda i napustiti državu koju toliko voli.

Za visoko.co.ba iz Istanbula piše: Edvin Kanka Ćudić

Razočaran situacijom u Bosni i Hercegovini, koja se tiče Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, ali evo sada i Zemaljskog muzeja u Sarajevu te Historijskog muzeja BiH, ali i mnogih drugih institucija kulture od državnog značaja, morao sam se potruditi i napisati priču koja će biti vezana za onu činjenicu koja me stalno proganja kroz život: Umjetnika i umjetnost nema ko da (ne)zaštiti do države koja mora stajati iza toga.

Kada sam upoznao Mejdija Sulejmanija, tačno prije osam godina, osjetio sam istinu onoga posla sa kojim sam se morao boriti. To je u tom momentu značilo, boriti se svakim tonom i pokretom za ono što nam društvo i zajednica u Bosni i Hercegovini nije dozvolila. To je značilo, boriti se nekim putem koji nas možda nikada neće odvesti na onaj put kojim se mi borimo, i za šta se mi borimo.

Mejdi Sulejmani je od tog momenta u Konjicu, ali i provedenog vremena u rodnom gradu Brčkom i Brezovom Polju za mene bio inspiracija borbe umjetnika za čiju muziku nikada niko nije dovoljno tražio vremena da sasluša. Ponekad se događalo da se pak sasluša, pohvali,  a nakon toga vrh političara i onih koji su odgovorni za kulturu samo slegnu ramenima.

Kroz tu borbu upoznao sam umjetnika, čiji su prsti krvarili, od usavršavanja na gitari, ali i silne muzike (koja me ponekad) znala i nervirati, te pretjeranog muzičkog izražavanja, u kojem se ja baš nikada dovoljno nisam snalazio.

Možda je sve ovo vama suvišno, ali kao publicista trebao bih se uvijek vratiti na onaj osjećaj intime i profesionalnosti svoga posla.

Mejdi Sulejmani je uradio instrumentalnu melodiju: „Ona spava“. Ja bih rekao, za tu melodiju: „Mi spavamo“ iliti pak da je to melodija u kome se svaki današnju umjetnik: Nela Đenisijević, Mirza Mušija iliti pak ja, možemo pronaći. Vječna borba kojoj je cilj: Čujte, ima i nas… Postojimo i mi… Međutim, ono što me naučila Bosna i Hercegovina, ali i Sarajevo je: Umjetnosti više nema, ali ima samo iskrenih umjetnika. Šta to znači?!

Kada sam došao da živim u Sarajevo, upoznao sam Nelu Đenisijević. Vrlo smjelu, grčevitu glumicu, koja je u svakom trenutku svoga života živi i osjeća scensku umjetnost. Bila je i ostala dobra učenica, koja se i danas Ferhadijom pozdravlja sa svojim profesoricama i učiteljima iz osnovne i  srednje škole. Bila je izvrstan student, i spiker vrijedan hvale. Međutim, sudbina sarajevskih teatara okrenula ju je u potpuno drugom smjeru, da je otišla (barem za sada) u nezavisne umjetnike. Danas je Nela Đenisijević jedna od najpoznatijih pozorišnih glumica, čija predstava „Ja, mahaluša“ autora Indire Kučuk-Sorguč „razvaljuje“ sarajevskim, bosanskohercegovačkim ali i teatrima regiona. Međutim, zbog silnih poslova pozorišta u Bosni i Hercegovini, posao za Nelu Đenisijević još uvijek nije obezbjeđen.

Nakon Sarajeva, sudbina me odvela da živim u Istanbulu. Kao dopisnik Radija Federacije Bosne i Hercegovine, susreo sam se turskim glumcem Mehmet Önderom. Ni u jednom momentu nije bilo razlike. Isti onaj entuzijazam Mejdija Sulejmanija, ali i volja za životom na sceni Nele Đenisijević pokazao se i u ovom čovjeku. Međutim, nemar Republike Turske prema umjetnicima pokazao se gotovo pa identičnim kao u našoj zemlji. Kulturno i profesionalno sam uradio intervju, a onda ostao potpuno razočaran time da se sudbina umjetnika ponavlja i u ovoj državi.

Dževad Šabanagić je ime kojem se Bosna i Hercegovina svakim danom treba oduživati. Da još jednom podsjetim, to je isti onaj profesor koji je redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, prvak violine Sarajevske filharmonije, i čovjek koji je svirao u izgorjeloj Vijećnici. On je to tako jednostavno u jednoj rečenici poručio cijeloj državi, ali i političkom vrhu naše zemlje: „Ako grad nema kultnih sadržaja ili ako su oni potpuno minorni, onda vi praktično od tog grada dobijate kasabu. Sad ću pomenuti Pariz i Doboj. Pariz je možda 150 Doboja jedan do drugoga, da nema kulturnih sadržaja, ne bi se ni praktično znalo za Pariz. Dakle, to su likovne izložbe, operne kuće, stotine pozorišta itd. Naš politički sluh još uvijek dovoljno ne vrednuje i ne razmišlja o kulturi kao nečemu što će biti izuzetno za državu… Za kulturu se često znalo reći: ‘Kultura je skupa’. Međutim, nekultura je daleko skuplja.“

Na kraju, postavlja se mnogo pitanja, ali bez odgovora.

Bestseler Nele Đenisijević „Ja, Mahaluša“ će biti popraćen i podržan samo od publike. Isto tako, bit će i s muzikom Mejdija Sulejmanija, bit će popraćena silnim aplauzima, ali ne i finansijski popraćena i podržana od strane države Bosne i Hercegovine. Mehmed Önder će se nastaviti „koprcati“ u istanbulskim teatrima, sa pitanjem: Hoće li sutra biti hljeba o ovog posla?… Gdje će onda država, kada Nela Đenisijević i Mejdi Sulejmani napuste rodnu domovinu, a sa njima i Mehmet Önder Republiku Tursku. Onda će u svakom momentu biti krivi oni, ali ne i država, jer za državu se u svakom trenutku treba boriti!!! U svakom drugom momentu, bit će okarakterisani i prozivani kao izdajnici naroda i države…

Sudbina ovih umjetnika bit će medijski popraćena isto onoliko koliko je i bio popraćen protest boraca ispred centrale SDA, iliti još gore: Njihov uspjeh se neće smjeti priznati, kao što je to u slučaju dodikovske republike u Bosni i Hercegovini. Ta dodikovska republika na svaki uspjeh bosanskih umjetnika skače od stola kao novinar kada čuje da se iz budžeta za kulturu ukupno odvaja 3%. O svemu ostalom, suvišno je u sitne sate i pisati. A koja je cijena (ne)kulture i ko će je platiti, vrijeme će pokazati.