Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Serijal: Prijedorski gospodari smrti – Vriskanje i plakanje se čulo po čitavom logoru SMRTI

Pripadnici rezervnog sastava policije iz Omarske krajem augusta 1992. godine učestvovali u “čišćenju” Korićanskih stijena. U gradu se desila “Srebrenica u kontinuitetu”. U nekada lijepoj čaršiji se temeljito i krvavo provelo etničko čišćenje.

Za  visoko.co.ba iz Istanbula piše: Edvin Kanka Ćudić

„Molim vas, pokušajte doći ovamo. Ovdje se mnogo ubija. Muslimane u stočnim vagonima prebacuju kroz Banja Luku. Prošle noći ovdje je bilo 25 željeznih stočnih vagona punih žena, staraca i djece. Bili su strašno preplašeni. Kroz otvore su im se mogle vidjeti ruke. Nije nam bilo dopušteno da im se približimo. Možete li to zamisliti? To je kao kad su Jevreje slali u Auschwitz. U ime čovječnosti, molim vas, dođite“, bile su riječi Muhamed Krzića iz Banja Luke, 09. Jula 1992. godine upućene preko žice čovječanstvu.  Konačno je svijet imao priliku čuti šta se zaista događau Bosni i Hercegovini, i a Muhamed Krzić i ostali sugrađani pitali su se: Šta se to desilo u srpskim ludim glavama? Nakon genocida i golgote koju su preživjeli, ali i stalnog susretanja na ulicama Prijedora ratne zločince pravo je ipak zaigrao i na drugačiji način.

Svjedočeći protiv Željka Mejakića, Momčila Grubana, Dušana Fuštara i Duška Kneževića na Sudu Bosne i Hercegovine, bivši logoraš iz Prijedora opisao je događaje iz logora Omarska, u kojem je, prema njegovoj tvrdnji, komandant Mejakić bio prvooptuženi. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ovu četvericu teretilo je, da su od aprila do kraja 1992. godine na području općine Prijedor počinili zločin protiv čovječnosti. Svjedok K037 je tvrdio,  da su ga pripadnici Vojske Republike Srpske u logor Omarska doveli 30. maja 1992. godine, zajedno sa ostalim civilima Bošnjacima i Hrvatima. “Kada smo došli u Omarsku, neki vojnik nam je rekao da ovo nije zatvor, nego logor, i da ovdje nemamo nikakva prava”, svjedočio je svjedok. Prema kazivanju svjedoka, Željko Mejakić je bio komandant logora Omarska.“Vidio sam da je Mejakić vršio smjenu straže i da su njemu dolazili na raport. Viđao sam ga svaki put kada bi nas izveli poslije ručka na ‘pistu’”, rekao je K037. Prema navodima optužnice, Željko Mejakić je od 24. maja do 30. augusta 1992. bio komandant logora Omarska, te odgovoran za sve tri smjene straže. Zatvorenici u logoru Omarska su bili prisiljeni da leže na suncu na betonskoj, 30 metara dugoj stazi zvanoj “pista”. Svjedok je rekao da je tokom dana boravio na “pisti”, gdje je, zajedno sa ostalima, dobivao “sedmičnu porciju” batina. “Na izlazu iz restorana stražari su nas tukli palicama, kablovima, letvama… i to uvijek kada smo dobivali hranu”, ustvrdio je svjedok i dodao kako su zatvorenici stalno premlaćivani i tokom noći.  “Obično su poslije deset sati dolazili i odvodili ljude. Ne znam ko ih je izvodio ni ko je bio nadređeni, jer bi ih stražari samo ubacili u sobu nakon što ih pretuku”, ispričao je svjedok. Svjedok je tvrdio da su u tom periodu primjećivali da ljudi nestaju. Kasnije su za iste saznavali da su ubijeni. “Nekad smo na ‘pisti’ morali ležati na stomaku po osam sati, dok bi oni iznosili ljude u dekama”, rekao je K037, dodavši i da su nekada uspjeli vidjeti kako iz deka ispadne mrtva ruka ili noga.  Stražari su najviše tukli Asafa Kapetanovića, čije se “vriskanje i plakanje čulo po čitavom logoru”. Kapetanović je dužeg batinjanja preminuo u logoru. Tužiteljstvo je Željka Mejakića teretilo da je kao komandant logora Omarska imao kontrolu nad radom i ponašanjem svih stražara, te da je bio odgovoran za živote preko 3.000 zarobljenih civila.

Svjedok je 6. augusta 1992. godine iz Omarske premješten u logor Manjača, a nakon toga prebačen je u logor Trnopolje.  Tokom boravka u logorima,  K037 je izgubio 32 kilograma, a, kako je kazao, prvi obrok u Omarskoj dobio je nakon četiri dana.

Međutim, kao i uvijek svjedoci Odbrane govorili su o Željku Mejakiću kao “dobrom učeniku” koji je bio nadredjen jedino policiji u logoru Omarska… Rajko Marmat i Milorad Stupar, svjedoci Odbranâ Željka Mejakića i Duška Kneževića, govorili su o učešću u obezbjedjenju logora Omarska i poznanstvu sa Mejakicem. Istakli su da policija u logoru nije imala nadležnost nad isljednicima ili Teritorijalnom odbranom.

“Željka poznajem od 1975. godine jer sam mu tada bio nastavnik u osnovnoj školi. On je bio dobar i vrijedan učenik koji je upisao policijsku akademiju, jer mu otac nije imao dovoljno sredstava da ga upiše u gimnaziju. U Omarskoj je bio aktivni policajac i u logoru je bio nadreden samo policijskoj službi”, rekao je Milorad Stupar, koji je kao pripadnik Teritorijalne odbrane obezbjedjivao “drugi prsten oko logora”. Željka Mejakića, Momčila Grubana, Dušana Fuštara i Duška Kneževica Tužilaštvo BiH je teretilo za silovanja, ubistva, mučenja i premlaćivanja zatočenih Bošnjaka i Hrvata u logorima Omarska i Keraterm tokom 1992. godine.

Svjedok Stupar je istakao da je za logor Omarska saznao krajem maja 1992. godine, kada je vidio “od 10 do 15 autobusa” koji su išli u pravcu rudnika u čijem kompleksu su bili zatočeni Bošnjaci i Hrvati.

“Moja je kuća na putu prema rudniku, i krajem maja 1992. godine sam vidio kolone autobusa punih ljudi. Kasnije sam kao pripadnik Teritorijalne odbrane bio angažovan na obezbjedenju logora od vanjskih napada”, ali je Stupar takodjer istakao da je za vrijeme službe bilo  mirno, pa je “gledao televiziju i igrao karti”.

Prema iskazu ovog svjedoka, u logoru Omarska zatočenici su bili “neobrijani i u prljavoj odjeći”, ali su dobivali “kuhanu govedinu sa krompirom ili rižom”.

Rajko Marmat, drugi svjedok Odbranâ, istakao je da je kao “pripadnik rezervnog sastava policije” takodjer bio angažovan u obezbjedjenju logora Omarska, te da su sve naredbe dobivali od Sime Drljače, načelnika Stanice javne bezbjednosti Prijedor, koji je nakon rata, 1997. godine, ubijen prilikom hapšenja.

“Kada smo došli u logor 29. maja 1992. godine, dočekao nas je neki uniformisani specijalac iz Banje Luke, koji nas je rasporedio na stražarska mjesta i rekao da ne smijemo dopuštati upade ili bjekstvo Muslimana. Kasnije su mene prebacili u prostoriju u kojoj je bila radioveza i odakle sam mogao čuti jauke iz sobe u kojoj su isljednici ispitivali zatočene”, prisjetio se Marmat.

Svjedok je istakao da su, po Drljačinoj naredbi, pripadnici rezervnog sastava policije iz Omarske krajem augusta 1992. godine učestvovali u “čišcenju” Korićanskih stijena, gdje su strijeljani zatočenici iz logora.

“U logor je došla policija iz Prijedora, koja je odvela zatočenike navodno na razmjenu u Travnik. Kasnije smo čuli da je bilo ubistava i Drljača je naredio da mi odemo gore i ‘očistimo’ Korićanske stijene. Neki su otišli gore i spuštali tijela u jamu”, tvrdio je na sudjenju Marmat.

Željko Mejakić oglašen je krivim prvenstveno po njegovoj krivičnoj odgovornosti, kao nadređenog šefa stražarske službe u logoru Omarska, za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172.stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to za: ubistva, protivpravna zatvaranja  zatočenika u logore, mučenja, seksualno nasilje, progon, i druga nečovječna djela kao što su: zatočenje u nehumanim uslovima, šikaniranje, ponižavanje i drugo psihičko zlostavljanje. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 21 godine.

SIKIRICA NA SLOBODI

Haški tribunal usvojio je 21. jula 2010. zahtjev za privremeno puštanje na slobodu Duška Sikirice, koji je bio nekadašnji komandant logora Keraterm, a razlog  tome je bio, pošto je u zatvoru u Austriji odslužio dve trećine petnaestogodišnje zatvorske kazne. Sikirici je prevremeno oslobođenje omogućeno pošto je Tribunal u obzir uzeo da je osuđenik “priznao krivicu i izrazio kajanje zbog počinjenih zločina”, kao i da se, prema izvješću austrijskih vlasti, “dobro ponašao tokom izdržavanja zatvorske kazne”.

U saopćenju predsjednika suda Patrika Robinsona, naglašeno je bilo da je Tribunal od austrijskih vlasti obavješten da je Sikirica, prema austrijskom zakonu, ispunio uslove za puštanje na uslovnu slobodu. Optužnica protiv Sikirice podignuta je 21. jula 1995. godine, zbog kršenja pravila i običaja ratovanja, počinjenog genocida i zločina protiv čovječnosti izvršenih dok je bio komadant logora Keraterm u blizini Prijedora. Uhapšen je i prebačen u Hag 25. juna 2000. godine, gdje se na prvom pojavaljivanju pred sudom izjasnio da nije kriv ni po jednoj od tački optužnice.

Po optužbi ICTY, Duško Sikirica je znao je za nehumane uslove u logoru, kao i da su zatočenici premlaćivani, silovani, seksualno zlostavljani i ubijani, a nije spriječio ljude izvan logora da ulaze u logor i zlostavljaju zatočenike. Ubio je jednog zatočenika u logoru tako što mu je pucao u glavu. Osmog oktobra 2001. Godine ipak je priznao krivicu za progon nesrpskog stanovništva iz Prijedora, uključujući i odgovornosti za mučenja, seksualna zlostavljanja i nehumano postupanje. Na Sudu u Hagu izjavio je: “Prije rata u Bosni, svi smo živjeli zajedno u dobrosusjedskim odnosima, bez obzira na to ko i šta smo bili. Prijedor, za tadašnje jugoslovenske prilike, bio je dobro mjesto za život i naravno za suživot. Ja sam imao prijateljstva od kojih su mnoga prevazilazila razna nacionalna ograničenja i razlike. Kada je nažalost stigao rat, morali smo ići gdje nam je rečeno jer nismo imali velikog izbora: ili slušati naređenja, odbiti ih, ili dezertirati. Mene su poslali u Keraterm, mada bih u to vrijeme radije otišao u neko drugo mjesto, nego tamo, jer ići raditi u Keratermu je bila najgora stvar koja mi se mogla desiti.

Nakon događaja 1992, lično sam bio u prilici vidjeti kakve su bile posljedice na srpske izbjeglice koji su zbog sličnih događaja došli u Prijedor, te sam mogao zamisliti šta su proživljavali ljudi koji su morali napustiti Prijedor. U potpunosti razumijem da su ti događaj imali razarajuće posljedice i da i danas imaju uticaje na Muslimane, neki od kojih su bili moji prijatelji.

Nakon što sam vidio i shvatio posljedice, želim da kažem ovom vijeću da strašno žalim zbog svega što se odigralo u Keratermu dok sam ja bio tamo. Osjećam samo žaljenje za sve živote koje su izgubljeni i živote koji su narušeni u Keratermu i Prijedoru 1992. u događajima kojima sam nažalost i ja doprinijeo. Naročito mi je žao što nisam imao dovoljno moralne hrabrosti i moći da spriječim neke ili sve one grozne stvari koje su se dogodile. Želio bih biti u stanju vratiti vrijeme unazad i ovaj put postupiti drugačije nego tada. Razumijem da preuzimajući odgovornost za moju ulogu u ovim događajima moram biti kažnjen i nadam se da će ovo što se desilo meni biti dobra lekcija za bilo koga i bilo gdje koji se nađe u sličnoj situaciji u budućnosti. I stvarno se nadam da će mi biti oprošteno, iako razumijem da to nekima neće biti lako.

Ujedno se nadam da će mi moja porodica oprostiti jer sam svojom nesmotrenošću i njihove živote doveo u nezavidan položaj. Nadam se da će ovo što se meni desilo doprinijeti bržem povratku Muslimana svojim kućama i bržem i efikasnijem pomirenju svih naroda. Shvatam da ću, kao posljedica ovog slučaja, biti odsutan iz Prijedora duže vrijeme, ali želim da vas uvjerim, vaše visosti, da kad se jednog dana vratim kući, ja ću biti taj koji će s najvišim ubjeđenjem govoriti protiv ovakvih ludosti. Ja se nadam da ćete prihvatiti moju žalost i kajanje za sve što sam učinio i ono što nisam”. Tako nam je poručio Duško Sikirica, a vidjet ćemo da li će se uskoro usprotiviti politici genocida koji još uvijek vodi Republika Srpska.

SVE DEMOKRATSKI:

Međutim, upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši – realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični, mirni građani. Oni su, češće, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila “Srebrenica u kontinuitetu”, u nekada lijepoj čaršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etničko čišćenje, praćeno zastrašujućim zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuće, vodili na rub smrti.

Voltaireova misao “Ko oprašta zločin, postaje u njemu saučesnik” otvara knjigu nestalih općine Prijedor na 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim. A oni, protiv kojih su pokrenuti sudski procesi, pa čak i izrečene presude, bivaju pušteni da ročišta i presude čekaju na slobodi. Posljednji u nizu takvih primjera je odluka Apelacijskog vijeća Suda BiH da poništi prvostepenu presudu osuđenima za zločin strijeljanja oko 1 500 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama i da ih pusti da obnovu postupka čekaju na slobodi. Pri tom, jedan od osuđenih, Dušan Janković, nije ni došao na izricanje presude izrečene prije gotovo godinu dana. Od tada je u bijegu.

Potpredsjednik Udruženja logoraša Prijedor ‘92 Sudbin Musić je izjavio „Mogu vam samo prenijeti ogorčenje naših članova a posebno porodica lica ubijenih na Korićanskim stijenama, koje su brojne i koje žive u Prijedoru, i koje su i prije donošenje ove odluke Suda bile u teškom  psihičkom stanju. Prošle godine smo imali i neke eshumacije i djelimične identifikacije dijelova tijela. Ljudi su prošli kroz jedan šok, a zatim kada su utvrđene činjenice, pohvatani odgovorni počinioci zločina žrtve su imale djelimičnu satisfakciju, a sada su doživjeli udarac koji je pojedine natjerao na razmišljanje da se sele iz Prijedora. Ovo što je učinio Sud BiH je sramna odluka, a koja je obuhvatila i odluku osobe koja je u bjekstvu, pa to sebi ne bi ni dozvolili ni pravnici početnici, pa ni studenti prava“.

Preživjele žrtve i svjedoci na suđenjima za ratne zločine žive u strahu. Plaše se za svoje živote i živote svojih porodica i sasvim sigurno, teško da će se odlučiti svjedočiti ponovo, a znamo, bez svjedoka, nema presuda, koje će zadovoljiti djelić pravde. Još jedno saznanje preživjele Prijedorčane povratnike ne može ostaviti ravnodušnima: Naime, već je dobro poznata priča da vlasti RS-a bilo gdje, pa tako i u Prijedoru ne dozvoljavaju postavljanje spomen-obilježja na mjestima masovnih zločina i stratišta, a u ovom slučaju, na mjestima logora. Na tim mjestima danas je moguće vidjeti samo spomenike „oslobodiocima Prijedora“, pripadnicima vojske i policije RS-a. Ali je zato, firma Arcelor Mital Stil, koja je otkupila prostor nekadašnjeg logora Omarska, odnosno, nekadašnjeg rudnika Omarska, koja se ranije nije saglasila sa gradnjom spomen-obilježja žrtvama iz tog logora,  izdvojila sredstva i to milionska za gradnju spomenika u čast Olimpijskim igrama u Londonu, koje će biti održane iduće godine. Suština je u tome da se za gradnju koriste ruda i drugi materijali uzeti iz Omarske, u kojima su, tokom njihove obrade u mašinama za obradu građevinskog materijala vjerovatno nestali i posmrtni ostaci nekih od žrtava ubijenih u Omarskoj.

PRIJEDOR JE GRAD SA NADOM:

Omarska je u svakom smislu postala eho Aushwitza. Činjenica koju će teško prihvatiti žrtve, a zločinci će i dalje nastavljati politiku kako se tu ništa nemoralno nije ni dogodilo, nego su to samo bili sabirni, a EU će nastaviti nijemo gledati. Prijedor je grad koji je prema popisu stanovništva iz 1991. godine brojao ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti.

Iako je agresor ovaj grad napravio pustim, i iako se nadao da je sve Bošnjake i Hrvate na najgrnusniji način protjerao sa njihovog ognjišta to se nije tako pokazala.. Naime, nada čovjeka za povratkom u rodnu grudu je veća od zločinačke ruke. Nikada niko nije uspio istrijebiti cijeli jedan narod, pa to nije uspjelo uraditi ni sa Jevrejima, Bošnjacima, ali ni sa narodima koji se stotinama godina bore protiv okupacije, a moramo podsjetiti na te narode: Palestinci, Čečeni, Kurdi, Baski, Tibetanci, Irci…  J.B. je još 1996. godine odlučila da posjeti svoje rodno mjesto. Zašto je to učinila. Učinila je zato što iz Prijedora nije otišla svojojm voljom. Otišla je i zijaretila još jednom svoj grad, koji je na mučki način 1995. godine protjerana. Otišla je, zato da bi oči u oči sukobila se sa svima onim koji su protiv nje bitku odigrali, ali ne i rat Otišla je zato što je minula želja da još jednom pogleda u svoju čaršiju, te da pogleda vječnu Sanu koja protiče kroz njenu rodnu grudu. Njeni roditelji o njenom odlasku nisu imali nikakvih informacija, jer kako ona kaže: Oni to ne bi ni dozvolili. Kada se vratila, i saopćila vijest o tome kako je Prijedor još jednom vidjela, oni su bili šokirani. Ipak, razumjeli su njenu želju za povratkom.  Omarska je postala svijetu poznatija, nego sam grad Prijedor, jer su Srbi svijetu napravili takvu sliku na kojoj se svaki čovjek zgrozio.  Međutim, činjenica da se u ovom gradu nada izgubila, nije tačna. Prijedor i njegova općina su najveći primjer povratka u Bosni i Hercegovini. Iako zanemarena općina, mora joj se iskazati poštovanje.

Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta. Grad kojemu su ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako naš Prijedor. Tako gdje je agresor sa najvećom željom za ubijanjem kročio, povratak i želja u život učinili su jačom od katilske kame. Tako je povratak postao kazna ubici  za Omarsku, Keraterm i Trnopolje što ga stvori na čistoj zemlji, a od nje napravi novo stratište na europskom tlu.