Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Omarska eho Auschwitza

„Prijedor je bio divna čaršija. Grad divnih ljudi, ljepote i prirode. Sve je bilo lijepo. Bila sam dijete u srednjoj školi. Kao i svako dijete bila sam u svijetu sporta, muzike i zabave. U stvari u svim životnim sferama. Moji roditelji, prijatelji i ja smo se kretali u kulturnim sredinama. Bila sam dijete čaršije“. Ovakvo započinje priča svake Bošnjakinje iz Bosne i Hercegovine sjećanjem na vremena prije no što je rat počeo. Međutim, kao i našu sugovornicu J.B. sudbina je odvela na drugi put.  Taj put će preživjeti preko okupacije i prvih riječi spikera  na lokalnom radiju: SLUŠATE RADIO PREDOR, a potom i matretiranja, torture i uništavanje njenog djetinjstva tokom cjelokupnog ratnog dejstvovanja, koje se u konačnici završilo progonom iz svog rodnog mjesta. Grad se protezao na obje obale prelijepe rijeke Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: Koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara. Pored toga proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog “Kraša”, čuvena viljamovka… Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu. Imao je svoj fudbalski klub “Rudar”, svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro. Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 ( negdje se pominje i cifra od 8.800), a ostalo je u Bosni i Hercegovini. Najveći dio njih, zajedno sa oko 6.300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju Bosnu…

Vratimo li se  neminovinima činjenicama uvidjet ćemo da je:  Prijedor je inače grad koji je prije rata brojao preko 110.000 stanovnika, a danas je to drugi najveći grad u manjem bh. entitetu. Koliko je njegov značaj zanemaren, a s time i izgubljen zbog razorene industrije, ali i nezainteresiranosti politike pokazuje i činjenica da se Bijeljina uvijek prikazuje kao centar svih zbivanja nakon Banja Luke u  ovom entitetu.  Zbog svog geografskog položaja nalazi se u blizini Grada Banja Luke, ali i Bosanske Krajine.  Prijedor je takodjer trebao biti jedan od poveznica Republike Srpske (Bosna i Hercegovina), i Republike Srpske Krajine (Hrvatska).

„Nikada se nije primjećivala nacionalna razlika. Nikada o tome kao djeca nismo razmišljali. Nikada nas to nije ni interesovalo. Međutim, sve je počelo u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, u jednom gradiću u blizini Prijedora. Roditelji su mislili da je bolje da odemo iz grada, u taj manji grad (Kozarac). Bila sam uporna da ostanemo u gradu. Tako smo i postupili.  Sreća je što smo ostali u Prijedoru, jer je taj drugi grad potpuno razoren tokom rata… Sam početak rata desio se u mjesecu maju. Navečer legnete i sve je uredu, a ujutro ustanete i samo osjećate tišinu i ništa drugo. Kroz prozor pogledate zgrade i naselja su okruženi vojnicima“ prijeća se J.B..

Međutim, priča upravo započinje na isti način kao i usvim drugim bh. gradovima. Prijedorski Srbi su dugi niz vremena pripremali taktiku zauzimanja grada, te  su nasilnim putem preuzeli vlast nad općinom u ranim jutarnjim satima (02:00) 30. aprila 1992. godine. Odmah su se organizirali na taktici etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata općine Prijedor. Tako su odmah tvornicu keramike „Keraterm“ pretvorili u logor, a potom i u selu Omarska od rudnika željeza Ljubija napravili pravi koncentracioni logor „Omarska“. Pored ova dva velika logora na području općine Srbi su organizovali i manji logor „Trnopolje“, a u neposrednoj blizini općine Banja Luka nalazio se i logor Manjača. Sva četiri logora vežu se za sjevernu Bosnu, i većinom predstavljaju prikaze najveće strahote moderne Europe.  J.B. je živjela u centru grada Prijedora, i sjeća se kako su odvođeni prvi Bošnjaci i Hrvati u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje: „Prvo su odvodili intelektualce, ugledne ličnosti, novinare, profesore, ljude koji su imali imalo uticaja… a mi koji smo ostali u gradu morali smo staviti bijele čaršafe na prozore kao znak predaje. Nosili smo bijele povezice, kako bi se znalo da smo nesrpsko stanovništvo“. Međutim, izlaz iz grada je bio težak, a sudbina u ovom gradu prijetila je svaki tren smrću. Svaki Bošnjak u ovom gradu se osjećao kao 30-tih godina Jevrej u Berlinu.

KONC-LOGOR „OMARSKA“

Dok su europski i američki lideri nazdravljali čašicama vina po europskim diplomatskim grupama, a Ujedinjene nacije sa začuđenom politikom gledale prema novoj karti Balkana, srbijanska politika pravila je nove masakre po Bosni. Svi ovi lideri tražili su odgovore od Slobodana Miloševića, ali odgovora nije bilo, jer kako je  to on tvrdio, Srbija se nije u to miješala.  Međutim, Srbi sa Arkanovcima su već davno napravili pokolje po Bijeljini, Brčkom, Zvorniku, a onda su počeli pripremati predstave svjetskoj javnosti sa novim oživljavanjem nacističkih ideologija.  Tako su u prijedorskom području napravili tri značajnija logora a u neposrednoj blizini i logor Manjača. Najpoznatiji među ovim logorima je svakako logor „Omarska“. Posebno poznat po okrutnom postupanju prema zatvorenicima, koji su inače bili intelektualna elita ove općine, ali i cjelokupne  sjeverne Bosne. Ovdje su dovođeni profesori, novinari, sudije, advokati i svi oni koji bi na neki mogući način „pružili“ opasnost razvoju velikosprske ideje, ali i za srpsku opasnost  „islamiziranja“ grada od strane bošnjačke elite. Logor je postao stvarnost svjetskoj javnosti, nakon što je   američki novinar Roy Gutman u svijet plasirao slike Fikreta Alića– živog kostura tog vremena.

Logor je u pravom smislu bio bosanski logor smrti, čiji je jedini zadatak bio – što više istrijebiti Bošnjaka i Hrvata sa područja sjeverne Bosne. Srbi su ga organizirali na prostoru rudnika željezne rude “Omarska”, a nalazi se u neposrednoj blizini istoimenog sela kojeg nastanjuju uglavnom Srbi.  Omarska se nalazi u dijelu Sjeverozapadne Bosne na udaljenosti od oko 20 km od Prijedora u pravcu Banja Luke, a s desne strane međunarodne željezničke pruge. Od cijelog kompleksa rudnika Omarska, Srbi su za svoj monstruozni naum organiziranja logora iskoristili takozvani “Industrijski krug kopa”, koji je smješten u samom središtu rudnika. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao “bijela kuća” i “crvena kuća”. Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istočne strane bio je niz pomičnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude.

Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili s unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao “pista”, nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeđivani. “Bijela kuća” služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao “crvena kuća”, bila je takođe mjesto na koje su zatvorenici odvođeni na teška premlaćivanja i odakle se najčešće nisu vraćali živi.

Upravna zgrada bila je djelomično jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila “bijela kuća”, mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila šira od samog hodnika. Mala “crvena kuća” nalazila se na istoj strani kao i “bijela kuća”, preko puta kraja hangara. Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istočnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na “pistu” ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u “bijelu kuću”. Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skučenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriju od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno čak 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a često su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže često su usred ljetnih vručina držana zatvorena.

Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na “pisti”, poneki neprekidno danima i noćima bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi. U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene čorbe od krompira i tanke kriške hljeba ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trčati, dok su ih stražari pri ulasku i izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Međutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po sedam nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u “bijeloj kući” nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeđeni nakon premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više. Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni inače nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali.

BEZ HRANE I TOALETA:

Bilo je sasvim malo toaleta. Zatvorenici su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeća ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plastični bokal vode.

Zatvorenici su prozivani za isljeđivanje obično nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeđivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretučeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to događalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika.

Nakon isljeđivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na isljeđivanje. Navečer bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale određene zatvorenike iz prostorije, a zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla.  Često je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu.  Bilo je slučajeva kada su zatvorenicima zasijecani noževi. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Takve grupe su imale slobodan pristup u logor, a njihove posjete su uveliko pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski rođaci svjedočili su da otada više nikad nisu viđeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.

Žene zatvorene u logoru Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane.  Svjedokinje tvrde da su po pet puta izvođene i silovane i da su je poslije svakog silovanja bile pretučene.

“Bijela kuća” je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u “bijeloj kući” bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih čestih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govore da   su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na travi pored “bijele kuće”. Tijela bi se izbacivala iz “bijele kuće” i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora. “Crvena kuća” bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvođeni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti “crvenu kuću”, često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. Takođe su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u “crvenoj kući”.

Ovi logori su uglavnom osnivani i vođeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji s njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muškarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, između ostalog premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju, mučenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom zlostavljanju, tako što su bili prisiljavani da pljuju na zastavu Islamske zajednice, pjevaju četničke pjesme ili pak da dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su čuvali vojnici, policija, lokalne jedinice srpske vojske, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosile uniforme i obično su bili naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajući ih “balijama” ili “ustašama”. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.

Sam logor nastaje dovođenjem prvih zatočenika iz obližnjih mjesta Prijedora, Ljubije i Kozarca, te okolnih sela prijedorske općine. Prema iskazima zatočenika logor je nastao 24. maja 1992. godine i djelovao je do njegovog konačnog zatvaranja 13. augusta 1992. godine. U logor je bilo dovedeno oko 12 000 osoba  uglavnom Bošnjaka i Hrvata. Veliki broj zatočenika je brutalno ubijen.  Zastrašujući novinarski izvještaji s lica mjesta, početkom augusta 1992. godine, naglasili su da je upravnik logora Željko Mejakić pokušao prikriti pravu istinu.  Pustio je novinare samo u prostorije za jelo, a preostali dio (devet desetina logora) ostao je čvrsto zatvoren i daleko od novinarskih očiju i snimateljskih kamera. Mediji su izvijestili sveopću međunarodnu javnost o postojanju tog srpskog logora smrti, u kojem se Hrvati i Bošnjaci, zatočeni zbog svojeg etničkog  porijekla, sistematski ubijaju.

PAKAO U KERATERMU:

Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istočnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatočeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni. Zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje.

Od hrane su dnevno dobijali tanjir vodenaste čorbe i komadić hljeba. Užasno ih je mučila glad. Premlaćivanja su bila veoma česta, zatvorenici su napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često prozivani i premlaćivani noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja. Dizenterija je bila česta, a nije bilo lječničke njege niti za bolesti, niti za povrede nanesene tokom premlaćivanja. Isljeđivanja su se odvijala uz premlaćivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima.

Saslušani su svjedoci o masovnom smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noći zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon čega su uslijedili pojedinačni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedeće noći, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj način ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.