Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

U šetnji s Munibom Alibegovićem, načelnikom općine Visoko

Visoko kao da živi dva pa­ralelna života: na jed­noj strani mali grad s neuglednim kućama, bez trž­nih centara i devastiranom rob­nom kućom u centru grada, a na drugoj strani značajan porast broja stanovnika u posljednjih nekoliko godina, prosperitetni pojedinci, ulice zakrčene auto­mobilima i jako moderna dža­mija na kojoj bi Visokom po­zavidjeli mnogi.

– Trudimo se da od Visokog napravimo mjesto ugodnog življenja. Situacija je takva da se radi mnogo i živi možda i bolje nego prije rata, ali još ni­smo vratili svoj prijeratni sjaj koji su nosila velika preduze­ća. No, to ne uznemirava pre­tjerano, jer mi imamo zadovo­ljavajući broj malih i srednjih preduzeća, a Visočani ni pri­je agresije nisu živjeli samo od plate – kaže načelnik općine Vi­soko Munib Alibegović.

On se prisjeća da su radinost i pragmatičnost Visočana naj­bolje došli do izaražaja kada su počela arheološka istraživa­nja na Visočici i kada su preko noći nastali novi suveniri spe­cifični samo za taj lokalitet – od trouglaste pice do piramidalne sudžuke.

– Visočani znaju odreagova­ti u pravom trenutku, a nama je malo lakše živjeti nego ne­kim velikim općinama ili kan­tonalnim i državnim centrima ili gradovima koji su na glav­nim koridorima. Naime, bli­zina Sarajeva i Zenice dopri­nosi boljem kvalitetu života u našem gradu, jer prosta zani­manja i poljoprivreda rezulta­te svog rada mogu i imaju gdje plasirati i prodati. S druge strane, Visoko je i prije agre­sije imalo određeni strepen razvijenosti i bez velikih jav­nih preduzeća. Imali smo tr­govinu, kožarstvo i tekstil, fi­nalnu proizvodnju i sve to je doprinijelo i natjeralo ljude ili im pomoglo da kroz tranzici­ju brže mijenjaju zanimanje – priča Alibegović. Načelnik vjeruje da je povoljnom ambijentu u Visokom doprini­jelo i to što dosadašnja privati­zacija nije išla prebrzo i što nije bilo prodaje u bescjenje.

– Industrija građevinskog ma­terijala i Vispak su dva kolek­tiva koja su najuspješnije proš­la tranziciju. A oni koji su ra­dili u KTK ili Viteksu, do­bili su posao u srodnoj oblasti – pojašnjava Alibegović.

U gradu živi petnaestak hilja­da ljudi, a u okolnim naseljima na području općine još 22 hilja­de. Visoko je možda jedina lo­kalna zajednica u BiH koja je u zadnjih osam godina, sudeći po bazi ličnih karata i biračkom spisku, povećala broj stanovika za desetak hiljada.

– Kroz Visoko je tokom agre­sije prošlo dosta ljudi. Oni su osjetili šta je Visoko, pa je ne­ko ostao, a neki od ovih koji su otišli se vraćaju. Ja ne vje­rujem da je ovo povećanje sa­mo prirodni priraštaj, nego mi­slim da je to mnogo više zbog migracija stanovništva – kaže Alibegović.

Visoko odmah poslije Sarajeva razvelo plin

– To znači da stanovnici Vi­sokog imaju mogućnost da se griju na plin ukoliko to žele, ali uglavnom to ne rade jer je dosta skupo, s tim da je kod nas gasna mreža napravljena tako da se plaća unaprijed, pa da trošite koliko ste platili. To je dobro, jer nema dugovanja.

Adrenalin parama EU

U Visokom su u toku pripreme za gradnju adrenalinskog parka na Ravnama, koje su u podnožju Visočice. Loakcija je u neposrednoj bli­zini izletišta koje se nalazi na pola puta do vrha brda i kada sve bude gotovo, a to bi trebalo biti sredinom naredne godine, Visoko će dobi­ti veliki zabavno-rekreativni kompleks u kojem su park, izletiše, Vi­sočica, podzemni tuneli.

– Ugovor je potpisan i gradnju parka finansiramo sa 295.000 eura iz IPA fondova. Imamo prekograničnu saradnju sa općinom Bajina Bašta, što znači da smo naučili povlačiti novac iz fondova EU – ka­že Munib Alibegović.

 

Jedan od velikih problema koje Visoko ima jeste zakrčenost gra­da prometom, što visočkih au­tomobila, što onih koji prolaze kroz Visoko iz pravca Kiseljaka, što prometom teškim teretima za visočka preduzeća.

– Izgradili smo ili gradimo ne­koliko saobraćajnica, mostova i zaobilaznica, kojima želimo rasteretiti centar grada i ove subcentre poput Hanova, že­limo da obezbjedimo sigurne šetnice na nekoliko lokaliteta.

On ne krije zadovoljstvo zbog činjenica da je snabdijevanje vodom jako dobro, iako na po­dručju općine postoje tri sekun­darna centra i 70 ili 80 manjih lokalnih vodovoda, potom da je dosta urađeno na postav­ljanju ulične rasvjete, da nema naselja sa više od deset porodi­ca koji nije asfaltiranim putem povezano sa gradom, da je cije­la općina pokrivena telefonirna i signalom za mobitel – priča Alibegović.

Ali, kako god ne krije zadovolj­stvo, tako ne krije ni nezado­voljstvo zbog onog što još ni­je najbolje riješeno. A to su psi lutalice, oko 200 divljih depo­nija koje se nalaze uglavnom na nedostupnim lokalitetima, skupo skupljanje otpada sa po­dručja cijele općine i skup prije­voz otpada do regionalne de­ponije u Zenici.

– Želim vjerovati da ćemo uskoro riješiti problem organ­skog otpada iz Preventa. Znam da ima tog nepoželjnog miri­sa iz kožare, ali svi smo podu­zeli posebne napore i mislim da smo uklonili nešto od to­ga. Ali, vjerujem i da građani imaju razumijevanja jer zna­ju da je Prevent važan. Naš generalni problem jeste zbri­njavanje organskog otpada i iz Preventa, ali i od prerađi­vača mesa i kože, jer mi ovdje imamo tradicionalno razvije­no kožarstvo i sušenje mesa. Mi smo vodili neke aktivno­sti za gradnju spalionice, ali građani očito još nisu spremni to prihvatiti. Općinsko vijeće Visokog nije dalo podršku za to, sličan projekat je propao i u Zenici, pa sada čekamo da vidimo da li ćemo moći, ako Prevent napravi vlastitu spali­onicu, i ostali organski otpad uništavati u njoj. Uostalom, u Visokom ni krematorijum, čija je gradnja davno najavlje­na, nije dobio podrušku Vije­ća, pošto se ljudi boje da bi se tamo spaljivalo još ponešto – kaže Alibegović.

KANTON LOŠE DIJELI PARE

On se neće kandidovati za tre­ći mandat načelnika općine. Kaže da tokom ova dva koja je imao nije realizovao dovolj­no svojih zamisli zbog toga što nije imao jaku podršku Općin­skog vijeća.

– Mislim da nismo bili dovolj­no složni i odlučni kod rušenja bespravno izgrađenih objeka­ta – smješka se.

No ne krije da nije zadovoljan ni saradnjom s višim nivoi­ma vlasti.

– Oni nemaju jasne kriterije za dodjelu novca za lokalne zajednice i zbog toga se deša­va da svi planiramo, potroši­mo novac za izradu projekata i ne dobijemo dovoljno novca za njihovu realizaciju jer poli­tika podjele novca nije dobra. Treba jasno reći da je, ako će­mo pomagati samo nerazvije­ne, onda to kriterij. To se mora znati, jer bez toga smo u pro­blemima. Evo, mi smo započe­li gradnju dvije osnovne ško­le. To su ingerencije kantona, to košta 800 hiljada KM, mi smo dobili 200.000 KM i te škole sada stoje nedovršene, a jedna od njih je najveća u kan­tonu. Ranije je kanton imao program kapitalnih ulaganja, tu je bio dobar kriterij, mogli smo tačno planirati sredstva i projekte, ali ove godine tog novca nema, a neće ga biti ni naredne i to mi je žao – kaže Alibegović.

Nezadovoljan je i što u centru grada stoji devastirana zgrada robne kuće Vema.

– To užasno izgleda usred gra­da. Svi čekamo privatizaciju, ali teško će to ići jer su dugovi Veme veći od vrijednosti cijelog placa – priča Alibegović. Načelnik vjeruje da je auto­put nešto najbolje što se desilo ovom gradu u posljednjih osam godina.

– Sada smo kvalitetno pove­zani sa Kaknjem, Sarajevom i Zenicom, interes za Visoko je jako porastao. Evo, neki dan je jedna austrijska firma nama u startu dala prednost u odnosu na Sarajevo jer im od autopu­ta do objekta za preradu dr­veta treba pet minuta, za ra­zliku od Sarajeva gdje im od autoputa do ponuđene lokaci­je treba 25 minuta. Autoput je doprinio da ulaganja u mala i srednja preduzeća značajno porastu i dosta ljudi je došlo da živi u Visoko jer im je bli­zu autoput, a onda i sve drugo – pojašnjava Alibegović. Načelnik kaže i da petkom i su­botom uvečer Sarajevo i Visoko postaju jedan grad. To je dobro jer donosi novi kvalitet življe­nja, ali i loše jer je otvorilo put drogama i kriminalu.

S druge strane, pak, priča načel­nik Alibegović, društvene veze su u sukobu s administrativ­nim, jer Visoko administrativ­no pripada Zeničko-dobojskom kanotnu, a navikama gravitira Sarajevu.

– Mi smo svi navikli na Sara­jevo, od nivoa zdravstvenih usluga do univerzitetskog obrazovanja, ali mi pripada­mo Zenici i tamo idu naši jav­ni prihodi. Bez obzira na to, svi naši studenti studiraju u Sarajevu, svi koji imaju para stanove kupuju u Sarajevu – kaže Alibegović.

U Visokom, inače, nema mno­go stanogradnje. Nešto stanova na prodaju ima, a kvadrat stam­benog prostora dostigao je ci­jenu od oko 1.300 KM, što je kao u nekim dijelovima Sara­jeva i što dovoljno govori sa­mo za sebe.

Visoko je pozitivne efekte osje­tilo i od istraživanja na Visoči­ci, za koju istraživači – arheo­lozi tvrde da je piramida. Ta tvrdnja dovela je veliki broj tu­rista i znatiželjnika, a to je Vi­sočane animiralo da im ponude najbolje, od suvenira do ugo­stiteljskih usluga. Animiralo je i općinsku administraciju da napravi određene infrastruk­turne pomake.

– Mi ovdje godišnje imamo i do 500 volontera iz cijelog svije­ta koji rade na Visočici i tre­bamo podržati to istraživanje. To istraživanje je doprinijelo da se mi više angažujemo na istraživanju prošlosti Visokog i sada imamo jedno arheološ­ko nalazište na kom rade nje­mački stručnjaci, koji tvrde da to nalazište krije spomenike od prije 7.500 godina i daje jedno od najkvalitetnijih iz tog perioda. Obnovili smo i Stari grad Visoki koji se nalazi na Visočici, očistili ga i ponudili turistima, a sada radimo i na lokalitetu Mile. Uz to, prati­mo Fondaciju poboljšanjem infrastrukture koja je neop­hodna i njima i posjetiocima. Istraživanje će pokazati da li je to piramida ili ne, ali je či­njenica da to brdo ima brid, a to nije djelo prirode. Može se ispostaviti da je to potporanj Starom gradu Visoki, ali u sva­kom slučaju, nije djelo priro­de – kaže Alibegović na ulazu u tunele ispod Visočice.

Na njegove riječi nadovezuje se jedan od vodiča kroz tunel, uvjeravajući novinare da je Vi­sočica sigurno piramida.

– Egipatska za Suncem kasni dvije minute, a naše samo 16 sekundi – govori pokazujući sli­ke piramida.

Sa Visočice načelnik Alibe­gović novinare vodi do Bije­le džamije.

– Za ovu džamiju je arhitekta Zlatko Ugljen dobio nagradu Aga Kban, a džamija je progla­šena jednom od tri najljepše moderne bogomolje u Evro­pi – priča Alibegović.

Tamo se sasvim slučajno zade­si i mujezin Ibrahim Selimo­vić i pohvali se svojih 83 go­dine života i 30 godina rada u ovoj džamiji. Smješkaju se obo­jica na pitanje kako su Visočani reagovali na neobičnu munaru ovog zdanja.

Zanimljivo za ovu džamiju je da je sagrađena 1980. godine, a zanimljivo za Visoko je da po­slije rata niti jedna džamija ni­je sagrađena.

Administracija općine Viso­ko je upravo u dane nastajanja ovog teksta potvrdila certifi­kat za kvalitet administrativ­nih usluga.

– Revizori su potvrdili da na­stoje uraditi najbolje što je moguće u ambijentu u kom je nedovoljno novca, a mnogo problema čije rješenje građani očekuju od Općine, čak i kad to nije u njihovim ingerenci­jama – kaže Alibegović. Budžet općine je deset milio­na i nije dovoljan za sve potre­be, ali Alibegović kaže da ipak uspije podržati aktivnosti 45 sportskih klubova koji djeluju u Visokom i niz kulturnih mani­festacija koje se odvijaju tokom cijele godine.

– Od proljeća, kada nam do­laze volonteri na Visočicu, do novembra mi ne mirujemo. Imamo Općinsku fudbalsku ligu, Visočko ljeto koje zavr­šava teferičem koji se od srednjeg vijeka i bogumila događa na 2. aldžun ili 2. august, a se­zonu zatvaramo Danima Za­ima Muzaferije, koji su vjerovatno najcjenjeniji. Nastojimo da svakom pomalo pomognemo, nemamo nekih prihoda od tih manifestacija, ali ono što do­dijelimo kao pomoć organiza­torima vratimo od naknada za postavljene tezge u te da­ne – kaže Alibegović. Načelnik građane prima uvijek kada je to potrebno i kada do­đe neko kome ne mogu pomo­ći saradnici.

– Evo, prije vašeg dolaska, pri­mio sam tri osobe. Uglavnom traže posao, za sebe ili za dje­cu, i odrađivanje pripravnič­kog staža. To je razlog da smo otvorili projekat zapošljava­nja pripravnika sa VSS ta­ko što mi plaćamo doprino­se i topli obrok, a poslodavac neto platu. Kroz taj projekat trenutno imamo angažovanih 40 ili 50 pripravnika. Osim ovih pojedinačnih zahtjeva, dolaze predstavnici mjesnih zajednica tražeći sufinan­siranje projekata koje sami već realizuju vlastitim sred­stvima i radom. Znate kako to izgleda kada počnete ra­diti, uvijek iskrsne nešto ne­predviđeno. Mene ovdje zo­vu mister dvije, tri hiljade jer mi nemamo mnogo novca za te namjene, ali se uvijek na­đe pošto ja volim pomoći lju­dima za nešto što su sami po­čeli raditi, pošto to znači da im to stvarno treba. A Općina dobije projekat i do tri puta vredniji od uloženog novca – kaže Alibegović.

(Magazin “Start” broj 338, str.35., 13.12.2011.godine. Šetala – Rubina Čengić)