Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Bijeg iz paklenog zagrljaja

Genocid nad Bošnjacima Foče kroz oba rata. Svjedočenja iz Foče glavni argument golgote nevinog naroda koji je stradao pred velikosrpskom politkom. Da li uopće postoji interes za suzama tog naroda.

Piše: Edvin Kanka Ćudić

Da je Foča posebno zanimljiv grad, kada je u pitanju bošnjačko stanovništvo tokom cjelokupnog historijskog pogleda, pokazuje nam mnogo priča. Tu je bilo smješteno mnogo muslimanskih znamenitosti, ali i samo ime Foča nam ukazuje da je tu nekada živjelo bošnjačko stanovništvo. Za one koji imaju manje informacija, grad Foča postoji i u Republici Turskoj. Upravo na obalama Egejskog mora. Međutim, šta se sve zbilo u toku Drugog svjetskog rata, ali i u vrijeme Rata protiv Bosne i Hercegovine (termin koji je dao prof. dr Nerzuk Ćurak) ostala je nepoznanica. Gotovo nikada se o tome nije pričalo. Onaj koji je pričao, mogao je završiti u zatovoru, ili pak u nekoj od provalije gradova Podrinja. Tako ćemo ovu priču posvetiti pismima iz Foče, ili pak još bolje: Sudskim iskazima o ubijanjima najmilijih pred vlastima Federativne Narodne Republike Jugoslavije, ali i jednom pismu iz nama najbližeg rata.

Dana 29.12.1941. godine, u 8h, došli je oko 70 četnika u moje selo, naoružani sa raznim oružjem i odveli moga muža Atifa Tahirovića 30 god. stara, kao slobodnog građanina bez oružja, dva djevera Salka Tahirovića i Avda, kao slobodne građanine bez oružja. Salko je bio star 28. god. a Avdo 25. god.. Odveli su ih na Ustikolinu, srez Foča i pobili iz iz pušaka.

Četnici koji su moga muža ubili i dva djevera poznati su mi i to: Veljko Larilo, Janko Tešević, Srđan Burilo, Neđo Burilo, oba iz Capa MO Ustikolina, Marinko i Marko Mihajlović iz Ustikoline srez Foča.  (Vasvija Tahirović).

Mog brata Muja-starog 50 godina, ubili su četnici pored Drine i kada sam pošao da ga zakopam tu pored Drine vidio sam kako ga Fuštar Pero gura prema vodi. Driga ga je odnijela i nisam ga zakopao (Mujezinović Rašid),  Mojega muža  Mušana-starog 50 godina ubili su Stevan Kovač i Slobodan Tripković. (Kurtović Umija),

Dana 22.12.1941. god., u 24h noću došli su u moju kuću trojica četnika, naoružana puškama, koji su nasilno ušli u moju kuću i otjerali moja dva bratića Avda i Ahmeta Podruga. Avdo je bio star 30 godina, a Ahmet 27 godina kao mirne građane bez oružja.

Momir Jakić: „Do  smrti i nazad“ piše o četničkim zlodjelima u pograničnim dijelovima Bosne, pa kaže: „Prenose se priče kako četničke glavešine spremaju napad na Bosnu… Razglasili kako će biti plijena  da se dovući ne može. Spremaju se izgleda na Foču. Saznasmo kako namjeravaju  da dignu listom i Pivu i Drobnjake, da će Foču skrcati sva sila četnika iz Crne Gore i Hercegovine. Mora, vele reći, ići sve  što je za pivskog i Planinsko-pivskog četničkog bataljona, govore i prijete da  niko živ ne smije ostati… Pokupili su sve prnje. Sve što se ponijeti moglo. Samo vojvodi Nikoli Bojoviću dvanaestro konja pljačku goni. Pokolj su načinili u Foči, sve stavili pod nož, rijeku Drinu napunili leševima.“

Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije bili su poznati zločini četnika u Foči i na cijelom području istočne Bosne i ne obazirujući se na vapaj i proteste Bošnjaka, žrtava četničkog zločina sa tog područja, Četnici su koristeći svoja prava, podnijeli su zahtjev AVNOJ-u za općom amnestijom lica koja su u četničkim jedinicama Draže Mihajlovića. AVNOJ je 1. Februara 1945. godine donio amnestiju tih zločina.

 

KOMŠIJE PONOVO U SVOME POSLU

Raspadom Jugoslavije došlo je i do oživljvanja mitkih priča sa Kosova polja. Foča je i tada postala strateško srpsko mjesto, zbog dobrog položaja, bolnice, ali i najstrožijeg zatvora u SFRJ. Ovaj KP dom Foča je u pravom smislu bivao logor. Naime, nije bio kao slučaj Omarske, Keraterma ili pak Luke gdje su se stvarali improvizovani logori. On je u pravom smislu bio specijalizovan kao logor, za mučenje nevinog naroda. „Ovdje je 17. aprila ‘92 odveden moj muž samo zato što je bio Bošnjak a ne Đuro, Mirko ili Marko. Ništa ni do danas ne znam za njega. Njegovi roditelji, otac, majka i sestra ubijeni su na moje oči. Pobio ih je prvi komšija kojeg je moj svekar hranio. Taj se i danas šeta kroz Foču. Zamolila bih sve koji bilo šta znaju za moga muža Muja Murguza da mi kažu, bar da znam gdje su njegove kosti“ vapila je  Zehra Murguz.

Međutim, događaj u jednom selu u blizini Foče, natjerao me da ga uvrstim u ovu priču. Pismo je pisala djevojčica jednom članu svoje porodice u Sarajevo, a u njemu se između ostalog kaže:

Drama u selu dogodila se 28.05.1992. godine u 11h. Kada je pala Foča, četnici, naše komšije, išli su klati narod po Foči, pljačkati i paliti sve pred sobom. Četnici su odmah došli u naše selo da popale naše kuće. Pošto, ne bi ništa našli ništa, odlazili bi govoreći: Ne bojte se neće vam niko ništa.

Od početka rata mi više nismo spavali u kuči. Navečer bi se sakupljali pod Mujinom kućom ispod one velike stijene. Tamo smo dočekivali zoru, gledajući kako gori Foča. Vidio bi se plamen  i čule detonacije koje bi odjekivale po čitavu noć, kada su počeli paliti sela prema Ustikolini i sve redom, četnici, naše komšije (Mojević Dragan, Goštupa Rojan) Golubović Njegoš iz Jošanice, Stojanov sin, Ćalosan Dušan s Brda i još dvojica iz Jošanice koje nisam ni ja znala.  Došli su po drugi put  u selo da traže oružje i opet su otišli.  Kada su ih na presjeci zaustavilo naših 50 mladića, tada je za nas nastao pravi pakao. Jedne večeri ja sam sa svojim pošla u selo da se skupimo pred veliku stijenu. Sreo nas je Milenko (Milovanov sin Simonić) i počeo nam prijetiit i derati se  na nas iz sveg glasa govoreći da će nas pobiti pokušamo li pobjeći i da za nas nema spasa. Popodne je prijetio Muji, jer mu je sin bio policajac.  Sutradan smo se popakovali i pošli da idemo na Ustikolinu (da bježimo). Kada smo pošli, ponovo su nas zaustavili Goran Simonović, Dragan, Danilo, zatim Ostoja, Nino, Milodin sa Sarmića, i garantovali da nam neće faliti ništa, da ne idemo i tako nam nisu dali proći. Poslije dva dana Šaćir i Ševko su pošli za Ustikolinu i slagali da će se vratiti i da idu donijeti nešto brašna.  Drugi dan nakon njihovog odlaska pala je Ustikolina, gdje su pobili mnogo naroda. Odmah su oni isti četnici došli u Almasinu kuću i počeli su je tući, da kaže gdje je Šaćirovo oružje. Kako ni ona sama nije znala gdje je Šaćir pokopao pušku i municiji odveli su je u štalu, vezali i preturali. Natjerali su je da prekopa sve oko kuće udarajući je, a kako ni tada nisu našli pušku, onda su otrčali u Mujinu kuću i preturali je govoreći da je Mujo ustaša, i da mu sin ubija Srbe.  Hamkija bi ih molila da je ne ubiju, i oni bi rekli: Nikad nije kasno. Mi smo uvijek bili su šumi i nas nikad nisu mogli naći u šumi. Kada su sva sela pogorjela, a mi premrzli od zime, pošli smo se spuštati na snijeg sa zaleđenim obrvama i nosom, došao je red i na nas.

28.07.1992. godine babo je gonio sijeno sa Hamdijom iz opećke sa njima je išla i Almasa. Oko 11h je pošla iz kuće i vidjela četnike kako sjede ispred kuće. Trojica su strčala do Almasine kuće i ponosito rekli: Almasa, taman nam ti trebaš.

Bježeći tako sam vidjela kako su Almasu, nana i Aiša pošle da brane.  Četnici su Aišu bacili na zemlju i održavali je nogama, i to je nešto što moj babo nije mogao vidjeti. Kad je došao i ispričao nam a mi smo počeli bježati kroz šumu. Začuo se rafal metaka u selu i odjednom se vidio plamen iz Almasine kuće, zatim Mujine, Hamkine i Husine.  Četnici su pojurili iz dima prema našoj kući i pošto nas nisu našli nisu je ni zapalili, nego su se rastrčali  kako bi nas našli, a mi smo iz šume gledali. To je sve što znam o njima. Mi smo se krili po šumama i nismo dolazili kući. Jeli smo luk iz vrta i imali vode. Tako smo živjeli. Deset dana.  Jednog dana kada su našli u šumi četnici oni isti. Iz straha ja sam se izgubila i jedva došla sebi i svi smo samo plakali. Molili smo da nas ubiju iz pušaka, samo da nas ne odvedu. Gonili su nas, da uđemo u kuću. Mi smo im obećali da ćemo otići na spavanje, i oni su nas taj dan poštedili, i rekli da će doći  da ne idemo  da bježimo. Iako bismo pokušali bježati da će nas odmah pobiti. Nakon Nakon toga došao je Mojević Jovan  – pošten in Vitice, donio nam hrane i rekao da bježimo iz kuće, jer će doći četnici opet. Obećao nam da će doći spasiti ako bude mogao.  Mi smo ponovo pobjegli u šumu i tu čekali sudbinu. Nakon dva dana Jova je opet došao i rekao da će nas izbaviti sa fićom prevući preko  presjekline i da bježimo za Jabuku. Ujutro u 5. juna u 6h mi smo izašli do našeg groblja. Jovan je obišao stražu i pozdravio barikadu Danila Simovića. Dao nam je četničko odijelo, šljemove, šalove, babi je dao pušku i samo nas prevezao preko presjeke i izbacio nas u šumu.

PAKAO U FOČI

„U Foči je radio pakao“ kazala je dvanestogodišnja djevojčica, nakon što se izvukla iz Foče 1992 god. na slobodnu teritoriju. Poseban užas su preživljavale zatočene Bošnjakinje, , zatočene u mnogobrojnim logorima samo za žene, a njihova mučenja, silovanja i zlostavljanja i najbrutalnija seksualna iživljavanja svih vrsta. Imali su četnici  i u drugim gradovima ženske logore, namjenjene za seksualna iživljavanja, ali ne u broju i svireposti kako je bilo u Foči.

Silovana Bošnjakina, svjedokinja na suđenju Gojku Jankoviću (optužen na 28 godina zatvorea i služi ga u KP Domu Foča), opisala je svoje traume u Karamanovoj kući: „Odveli su me u tu zgradu tamo. Tamo je već bio Gojko Janković. I također Dragan Zelenović i Janko Janjić. Tražili su da govorim istinu, i rekli su ako ne kažem istinu da će me silovati. Tamo je bilo više žena. Jednu žrtvu silovalo je najmanje 10 vojnika; drugu od 15 godina trojica vojnika. Neke žene su prepoznale zločince: Jankovića, Zelenovića, Janjića, Vukovića i određeni broj drugih. Nakon silovanja odvedene smo u školu u Aladži gdje smo ostale naredne dvije sedmice“.

Iz logora za silovanje žene su odvođene i držane mjesecima u zatočeništvu u kući u ulici Osmana Đikića, Karamanovoj kući u Miljevini, zgradi zvanoj „Lepa Brena“. Glavni mučitelj, prema izjavama žrtava, bio je Radomir Kovač:

Kad su nas doveli u taj stan, sjećam se da me je silovao Kovač.“

Sudac: Koliko dugo su vas držali u tom stanu?

Svjedokinja: Nisam sasvim sigurna, ali približno četiri mjeseca.

Kovač, osuđen na 20 godina zatvora, silovao je u nekoliko navrata, a potom i prodao 12-ogodišnju A.B. Od tada joj se gubi svaki trag. Ovaj je čin Tribunal okarakterisao primjerom njegove nemoralnosti i izopačenog karaktera:

Vaše postupanje sa 12-ogodišnjom A.B., bespomoćnim malim djetetom, prema kojem niste pokazali apsolutno nikakvo sažaljenje, a koju ste seksualno zlostavljali na isti način kao i druge djevojke, na kraju ste je prodali kao da je predmet, svjesni da to gotovo sigurno znači da će je dalje seksualno zlostavljati i drugi muškarci. Znali ste da je zbog toga mogućnost da će se ona jednom vratiti majci, sa čijom je neizmjernom tugom pretresno vijeće bilo suočeno na raspravi, time postala još manja.“

Većina Fočaka, ali i ostalog stanovništva Bosne i Hercegovine zaboravilo je zločine iz Drugog svjetskog rata, međutim, historija im se ponovila. Paulo Coelho je rekao da ako neko nešto učini dva puta, učinit će ga i treći put. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavije nije htjela oživljavati nove ideje fašizma, ali ni suditi ustaškim i četničim ratnim zločincima. Ono što je sudila bilo je ustaškom kardinalu Alojzu Stepincu (sada svecu Katoličke crkve), četničkom vojvodi Dragoljubu Draži Mihajloviću i Artuku Artukoviću. Sve ostalo se amnestiralo, kako se ne bi otkrivali ni zločini Titovih partizana. Danas se sudi u Dan Haagu i opet nije postignuta pravda. Naime, kada bismo svakom ratnom zločincu sudilo kao po ubistvu jednog čovjeka, po zakonima nekih zemalja ne bi ni izašao iz zatvora. Međutim, dobar broj zločinaca je danas na slobodil. Ne smijemo zaboraviti, da je bivša predsjednica Republike Srpske, ali osuđena ratna zločinka Biljana Plavšić već na slobodi.

Jedina utjeha Bošnjacima, jedinim autohtonim muslimanima Europe je u tome, što se konačno osnovao sud za počinjene zločina na podrčju bivše Jugoslavije. Naime, mnogo je naroda propatilo, a niko za to nije odgovarao.

Međutim, pitanje današnjeg bošnjačkog djelovanja u svijetu nije upitno, ali ostaje upitno na području Bosne i Hercegovine. Jednostavno, većina državljana Bosne i Hercegovine danas na Bosnu gleda pesimistično, dok većina dijaspore na tu istu zemlju gleda sa uspomena. Pitanje se podstavlja: Kud sad? Prepustiti Foču u ruke građana Srbinja, i oživljavanju mitskih priča iz romana Mirsada Sinanovića „Žrtvovanje vuku“ ili se pak prepustiti onom što danas Foču čini specifično: Grad sa jednom muslimanskom džamijom i zatvorom punim ratnih zločinaca – Gospodara života i smrti naše Foče.