Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Sada imamo tri srpska člana u Predsjedništvu BiH

Nekoliko dana prije 25. novembra – Dana državnosti RBiH, direktor Doma kulture i Muzeja AVNOJ-a u Jajcu Enes Milak pozvao je sve članove Predsjedništva BiH da o ovogodišnjem  rođendanu Republike BiH održe sjednicu Predsjedništva u mjestu rođenja RBiH, u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu.  Na taj poziv oglušio se Izetbegović II, što je i za očekivati – jer njemu je na umu fildžan Muslimanije, a ne cjelovita Bosna.  Ako se bilo kakvo spominjanje Bosne i Hercegovine gadi do povraćanja onom pijancu Radmanoviću, jer on misli na Srboslaviju – Vi ste morali odazvati pozivu. Time biste makar i simbolično potvrdili svoju proklamovanu i u borbi za slobodu iskazanu odanost ideji RBiH i tako dokazali kako ste dostojan nosilac „Zlatnih ljiljana“.

Ali, Vi ni mukajet na taj poziv, kao ni ona dvojica.

Umjesto u Varcar, Vi ste se prijekim putem zaputili u Banju Luku, Dodiku na noge! Iako me malo šta može iznenaditi, ipak nisam od Vas očekivao takav servilan i ponižavajuću potez. Biće kako je to logičan slijed svega onoga što ste radili do sada u daytonskoj ilegalnoj BiH. Vaš odlazak u Banju Luku još je jedan u nizu dokaza kako svako ko želi biti članom Predsjedništva, Parlamenta ili Vijeća ministara mora zaista imati obraz debeo kao đon kojemu draži gram vlasti od čitave domovine.

Dodik je baš u Varcaru, zakvavljenih četničkih očiju, zadrigao u svom fašizmu u završnici predizborne kampanje psovao državu BiH. Zna Dodik gdje treba psovati, tamo gdje psovka dobija na najvećoj težini, znao je koga će i najviše doboljeti, pa je odabrao baš Varcar, kolijevku bh-državnosti, mada on psuje BiH na pasja preskakala, kad god mu se ćefne, a da mu se niko ne suprotstavlja. Oguglali, zar!  Dodik ne treba hrabrosti otići u Varcar jer on je svom na svom i tamo psovati RBiH u mjestu njena rođenja, a  Vi se niste usudili otići na isto mjesto i parirati mu kao patriota i državnik RBiH i tamo uzviknuti makar i  parolu o neupitnosti države kojoj ste šefom, države koja mora biti vječna, nasuprot ilegalnoj genocidnoj RS kaja mora nestati!

Dodik ne prizna RBiH a ni BiH, ne prizna ni Vas, ne drži do RBiH ni do Vas kao ni do lanjskoga snijega. Kao i državu, javno je i Vas psovao i vrijeđao prostačkim rječinkom kakav se rijetko može čuti i na ulici. Osporavao je Vaš legalitet i legitimitet u Predsjedništvu, vrijeđao SDP, poručivao kako sa SDP-om neće nikad u vlast. Tisuću puta, počastio je laktaški kabadahija najtežim uvredama žrtve genocida kojeg inače osporava. On ne priznaje Presudu MSP na osnovu koje bi patrioti BiH mogli ukinuti RS, da hoće. Naravno niko se, pa ni Vi, ne poziva na tu Presudu, pa Dodik osokoljen vašim kukavičlukom nastavlja sa prijetnjama, psovkama i udarnički radi na uništenju države RbiH i  osamostaljenju RS. I, umjesto da se ispriste ispred Dodika kako borac za RBiH i sada u miru, u maniru svjesna državnika, Vi – Dodiku na noge, kao da Dodik nije vrijeđao ni Vas ni državu kojoj ste predsjednikom. Kad ste već otišli zaobišavši u širokom luku Varcar, zašto niste iskoristili taj susret da bi Dodiku skresali u brk kako mu je RS nelagalna, kako ne može nikad biti legalizirana ni po važećem Ustavu RBiH, a ni po temeljim međunarodnim zakonima. Umjesto da Dodiku pokažete kako ćete u miru nastaviti svoj boj za RBiH, Vi ste se ponizili kao kakav sluga, progutavši sve te uvrede na osobni račun i na račun države koju zastupate. Riječju, bacili ste pod noge i svoj moral, svoju ljudskost, dostojanstvo… Kao osobi, ne sporim Vam pravo na to, ali kao državnik nejmate  mandat za to. Vi sadite tikve sa đavlom, šutke prihvatate negiranje države koja Vas plaća, zanemarujući data obećanja onima koji su Vas birali.  Vaš život je Vaše pravo, možete ga trošiti kako god hoćete, ali kao državnom službeniku prvoga ranga odričem Vam pravo da negirate Ustav RBiH, državu RBiH, nas same, da afirmirate RS i ne držite ni do domaćeg ni do međunarodnog prava.

Ne vidim po čemu se Vi razlikujete od Izetbegovića i Silajdžića koju su uz Vašeg šefa dali četnicima pola državne teritorije, pa i moj Varcar pride, mada nisu imali mandat za to. Ne vidim ikakvu razliku između Vas i Tihića koji je išao na noge četnicima da bi s njima iftario, te da bi u tzv. Narodnoj skupštini tzv. RS uskliknuo kako niko pametan neće ukinuti RS. Ne vidim ikakve razlike između Vas i Cerića koji je šaku maraka, dva posto vrijednosti obnove jedne od tisuću srušenih džamija – ukivao Dodika u zvijezde hvaleći ga muslimnima svijeta slikajući se s njim ispod četničkih znamenja pod kojima su počinjeni zločini i genocid. Ne vidim ikakvu razliku između Vas i Čovića kojemu je Dodik najveći saveznik u prepuštanju Posavine četnicima. Ako B. Izetbegović može uzvikivati kako je RS neupitna čak i u Vijeću Europe, ako se može (makar i  svoje ime) izvinjavati u ime žrtava našim katilima, i tako stavljati  istu ravan i žrtvu i njena krvnika, te se tako uvlačiti Dodiku pod rep – takve stvari Vi ne bi smjeli sebi dozvoliti jer oni koji su Vas birali nisu Vas smatrali istim kao što su B. Izetbegović i Radmanović. Odlaskom Dodiku na noge, afirmiranjem RS, a ne boreći se za RBiH – Vi ste praktično potvrdili kako sada imamo tri srpska člana u Predsjedništvu. Sjećate li se kada ste zadnji put spomenuli Republiku Bosnu i Hercegovinu?

Ako svoj posjet Dodiku pokušate opravdati izlikom kako ste mu na noge išli kao član rukovodstva SDP-a, ni ta isprika ne pije vodu; Dodikova partija je ultranacionalistička, fašistička čak, a da ima ikakve veze sa ljevicom – pa ne bi ni SDP kojemu inače nije mrska desnica, makar i formalno tražio isključenje SSND iz međunarodne asocijacije ljevičarskih partija. Ili je to bio, Lagumdžijinim rječnikom rečeno – fol. Stoga, Vaš odlazak u Banju Luku se ne može ničim opravdati, osim slijepim porivom za vlašću. Time ste ponizili i državu RBiH, a i SDP, sebe samoga, kao  i sve nas građane, a da ne govorim o nevinim žrtvama, oskaćenim, silovanim, poniženim, protjeranim kojima trnete tračak svjetlosti u tunelu.

Vi ste sami svoj “Zlatni ljiljan” bacili u blato, Dodiku pod noge. Vaš “Zlatni ljiljan” u mojim očima nejma nekadašnji sjaj. Pozlatu ste skinuli sami.

Ali, na Dodikovim prsima zasijalo je ordenje koje je dobio za rušenje RBiH, odličja dobijena na krvi tolikih žrtava, ordenje za uvrede koje upućuje svaki dan na adresu države RBiH i svih nas. Najsjajniji orden bio je onaj koji  je na Dodikova junačka četnička prsa objesio sam Karadžić. Ono što je Karadžić počeo u brutalnom ratu na uništenju čitavog jednog naroda i države, Dodik završava u miru. Ne bi to Dodik mogao da nije aferima Izetbegovića I i II, Silajdžića, Tihića, ceribaše Cerića, Lagumdžije.  Pomislio sam kako ste Vi zadnja prepreka, bedem – jedina uzdanica u odbrani RBiH i dostojanstva žrtve, odnosno svih lojalnih građana toj državi. Mislio sam kako Vam se nesmotrena, ali neopostiva greška omakla kada ste čestitali rođendan četničke genocidne paradržave, one protiv koje ste se borili i dobili najviše odličje. Međutim, Vi ste me uvjerili da to nije greška, niti nesmotrenost, nego logičen slijed i Vaše podaničke politike prema Dodiku, stvarnom i jedinom gospodaru naših sudbina. Da bi zasjeli u tu svoju fotelju, Vi ste se zakleli u na daytonski ilegalni Ustav i tako ste negirali RBiH, a afirmirali RS. Uskoro će branitelji RBiH biti hapšeni i proganjani, kažnjavani za sam spomen genocida ili izgovorenu pravno dokazanu istinu kako je RS počinila genocid. Svoj doprinos takvom scenariju dajete i Vi.

Prihvativši genocidnu i fašističku paradržavu RS kao stvarnost, poklonivši se Dodiku kao gazdi, Vi ste se svrstali u ešalon bošnjačkih i hrvatskih velikosrba kojima je RBiH desete zveke klepetalo.

Vi sigurno poznajete Ivana Lovrenovića.

Od Ivana sam mnogo toga učio o Bosni za našega varcarskog prijateljovanja, a razišli smo baš glede Bosne, u koju smo se obojica zaklinjali. Sada  nas dvojica pod pojmom Bosna mislimo na dvije različte stvari, a tako je i kada ste Vi u pitanju. Vaša i moja Bosna nisu isto. Ljude dijelim prema onome za koju su republiku – RBiH ili RS. Vi ste ponijeli “Zlatni ljiljan” iz borbe za RBiH, ali ste ga se odrekli na račun Republike Srpske.

Neću zaboraviti šta mi je jedne večeri u Frankfurtu početkom 1993. Lovrenović rekao: „Da bi uspješno pobijedili četnike, prvo moramo ubiti četnike u svojim glavama.“

Svoga četnika stalno ganjam, jer sam svjestan njegova postojanja, makar i u tragovima.

Vi očito niste svjesni postojanja svoga četnika. Možda nekada i nakratko i jeste, što me je moglo zavarati u pomisli kako ste veliki Bosanac, ali ste mi tu tanuhnu nadu izbili iz glave.

Ima jedna narodna koja kaže: „S kim si, takav si!“

Nejmam toj mudrosti ništa ni dodati ni odbiti, pogotovo nakon Vašega podaničkog odlaska Dodiku na noge.

Želim Vam svako dobro,

Ibrahim Halilović

Ibrahim Halilović rođen je 1946. u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu) gdje je pohađao gimanziju. Završio učiteljsku školu u Jajcu. Pisanjem se bavi od 1969. Prvu novelu pod nazivom “Sramota” objavio je “Prosvjetnom listu” u Sarajevu. Novele objavljivao u banjalučkom “Glasu”, sarajevskom “Oslobođenju“, “Odjeku”, te u “Mostu” Hanau, Njemačka, i “Mostu” – Mostar. Novinarstvom se bavi od 1970. Od 1978. profesionalno radi na Televiziji Sarajevo, Dopisništvo Jajce, sa statusom reportera – samostalnog urednika. Sarađivao je honorarno s “Glasom”, “Oslobođenjem”, “Politikom”, “Večernjim listom”. Koautor je foto-monografija “Mrkonjić-Grad” i “Bjelajce”. Za vrijeme komunističke vlasti bio je proganjan i zatvaran, a nekoliko puta mu je bilo zabranjivano raditi na području Mrkonjić-Grada i Šipova zbog kritičkog novinskog izvještavanja. Na početku agresije na RBiH bio je uhapšen na punktu srpske milicije u Majdanu. Sredinom maja 1992. prelazi tajno u Jajce, gdje osniva i uređuje lokalnu TV Jajce, kojoj je glavni i odgovorni urednik. Po nalogu srpske vlasti, milicija je uhapsila njegovu obitelj u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu) – suprugu i dvoje maloljetne djece koji su držani kao taoci pod danonoćnom milicijskom stražom u kućnom pritvoru od sredine juna do 21. septembra 1992., zajedno s roditeljima predsjednika lokalnog HDZ i porodicom novinara Mehmeda Buhića. Razmijenjeni su za zarobljene četnike 22. septembra, kada odlaze u Hrvatsku, a potom u Njemačku gdje Halilović ubrzo osniva sedmični magazin “Eurobosna”, čiji je bio glavni i odgovorni urednik. Godine 1997. pokreće vlastiti magazin “Most”, koji je izlazio na bosanskom jeziku u Hanau. Od 1999. živi u Kanadi, u Windsoru, gdje je pokrenuo radio-emisiju za gradjane BiH. Povremeno objavljuje reportaže na BHT1, a potom na TV Federacije BiH. Dobitnik je nekoliko godišnjih nagrada TV Sarajevo kao autor filmskih novinskih priloga, te godišnje nagrade Udruženja novinara BiH.

(http://bs.wikipedia.org/wiki/Ibrahim_Halilovi%C4%87)

Halilović Ibrahim trenutno predvodi grupu bosanskohercegovačkih patriota koja broji 68.135 članova, okupljenih s ciljem da se Parlamentu RBiH i široj međunarodnoj zajednici predoči patriotski „Zahtjev za povratak u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine“.

Posted in BiH