Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Mr. Marjan Hajnal, bosanskohercegovački intelektualac u Izraelu: Naš cilj je jedan i jasan – Ustav RBiH

Utoliko je ova čast koju ukazuješ meni mogla pripasti i bilo kome drugom, ali kad je već na mene ispao taj izbor, vjerovatno je tome razlog što si i Ti u meni prepoznao sličnog borca za Istinu. Utoliko Ti hvala na časti, a Tebi čestitam na broju 300 intervjua i da ga u dobrom zdravlju i s istim duhovnim elanom udvostručiš … Geslo tiranije tzv. Novog Svjetskog Poretka je: Oduzmite jednom narodu njegove ideale, poljuljajte njegovu vjeru u njegove idole, diskreditujte, korumpirajte, neutrališite i ućutkajte na bilo koji način njegove ideologe i imaćete u svom džepu sudbinu tog naroda, koji će kao takav brzo nestati. Pod takvim brutalnim geslom je i počeo rat protiv Bosne i Bošnjaka. … Nakon “dječjih bolesti ljevičarstva” i desničarenja, omalovažavanja i ubacivanja „trojanaca“, provokatora i demagoga, Facebook Grupa „Zahtjev za povrat u život Ustava RBiH“ trenutno je porasla do respektabilnog broja od 70.000 članova, ponajviše zahvaljujući našem kolegi po peru, prijatelju, stvarnom profesionalcu iz domena žurnalistike, gospodinu Ibrahimu Haliloviću, kojem i ovom prilikom ukazujem moju bezrezervnu podršku i odajem puno povjerenje i bratsko poštovanje. Njegov trud je ogroman, ali nije uzaludan … Bosanac sam. Ove godine sam na svojim planinama i uz svoje rijeke bio četiri puta. I svaki put se više divim toj prelijepoj zemlji i sve teže mogu da podnesem to što su joj učinili … Kao Bosanac-Izraelac, ja ipak ne razmišljam o Dodiku, ljut sam na Šimona Peresa. On vrlo dobro zna kakvu je cijenu platio jevrejski narod tokom povijesti, posebno tokom Drugog svjetskog rata, a ipak dopušta da ga za sobom vuku četnici … Alija Izetbegović je počinio četiri izdaje, ne jednu … Od Kusturice biće gori samo oni koji mu se ne suprotstave. Pitanje je samo, ima li Sarajevo novog Waltera? … Ne jednom sam napisao i rekao da nije logično da se još uvijek kreću na slobodi mitropolit Amfilohije Radović (prijatelj i zaštitnik Ratka Mladića), vladika Vasilije Kačavenda … Lično mi je jako žao zbog obespravljenosti Palestinaca i bilo je dana kada sam se poistovjećivao sa njima, pisao sam da se osjećam Palestincem. Naravno, zbog takvih izjava trpio sam brojne kritike, napade i neugodnosti, prijetnje … a nama i svim našim sugrađanima-patriotima, ma gdje se nalazili, neka je srećan praznik, 25. novembar, dan kada je 1943. na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu, Varcar Vakufu, Bosna i Hercegovina proglašena Republikom. Bila je to potvrda njene skoro milenijumske državnosti. Tu državnu samostalnost neprijatelji uzalud osporavaju i ugrožavaju, Bosna će ih nadživjeti …


Moj sagovornik je magistar političkih nauka. Bosanac je po opredjeljenju, ima bosansko i izraelsko državljanstvo. Po vokaciji je humanist. Bavi se novinarstvom, kao sporednom aktivnošću, već više od dvadeset godina. Suradnik je nekoliko instituta i mirovnih organizacija. U slobodnom vremenu posvećen je poeziji, slikarstvu, fotografiji te obilascima povijesno značajnih mjesta, a piše i eseje iz oblasti kulture. Radi kao općinski pedagoški instruktor u mjestu življenja, Bat Yam (Tel Aviv).

Imao sam, poštovani čitaoci, uistinu dostojnog sagovornika za svoj jubilarni, 300-ti intervju, kojeg vam upravo podarujem za Dan državnosti Jedne nam i Jedine. I još nešto, možda će zvučati neskromno, ali iskreno je: ovo je jedan od onih mojih intervjua na koji ću biti s razlogom ponosan. Ne zbog rednog broja, nego zbog lucidnih, nadahnutih, iz dna duše izvučenih i uistinu akademskih odgovora moga sagovornika.
Dragi saborče i prijatelju! Spletom raznih okolnosti i, evo, reći ću javno – s moje strane i selektivno, suđeno mi je da upravo s Tobom obavim svoj jubilarni razgovor za javnost. Dobrodošao pod moj “čarobni” broj 300!
HAJNAL: Sa zadovoljstvom i posebnim poštovanjem prema Tvom novinarskom radu pristao sam na ovaj razgovor koji me zatiče u danima zamišljenosti nad većinom problema i dilema o kojima, vidim, i Ti razmišljaš. Zavladala su vremena koja zahtijevaju budnost i visok ethos spartanskog samopožrtvovanja, jer, premalo je prostora preostalog za nedoumice. Utoliko me i ovaj fantastični broj razgovora koje si obavio sa ličnostima različitih profila asocira na 300 legendarnih Spartanaca. Ti ćeš najbolje shvatiti da ne upoređujem ni sebe niti bilo koju drugu od osoba koje si intervjuirao sa asketskim ćutljivim grčkim ratnicima, ali ne sumnjam da je Tvoje nastojanje da pronikneš u stvarnu suštinu aktualne stvarnosti uvijek podrazumijevalo nesebično ugrađivanu energiju, entuzijazam, enorman kvantitet slobodnog vremena, unosio si optimizam i istraživački duh, podsjećajući pri svemu na Spartanca kojem su ideali patriotizma, slobode i pravde, na prvom mjestu. Utoliko je ova čast koju ukazuješ meni mogla pripasti i bilo kome drugom, ali kad je već na mene ispao taj izbor, vjerovatno je tome razlog što si i Ti u meni prepoznao sličnog borca za Istinu. Utoliko Ti hvala na časti, a Tebi čestitam na broju 300 intervjua i da ga u dobrom zdravlju i s istim duhovnim elanom udvostručiš.
Prije nekoliko mjeseci nas dvojica smo također razgovarali za našu javnost, samo su nam uloge bile obrnute. Evo, ja ću pokušati kroz ovih nekoliko pitanja dobiti odgovore od Tebe na teme za koje pretpostavljam da su itekako aktuelne i koje zanimaju (ili treba da zanimaju) našu javnost i za koje Te smatram meritornim da o njima zboriš. Međutim, šta misliš dokle dopiru ovi naši pokušaji da kroz javne stavove i poruke djelujemo, eventualno, na javno mnijenje, da podsjetimo i javnost i one iz vladajućih i političkih krugova da se ima smisla boriti za Istinu i Pravdu, ma kako težak i trnovit put do njih bio? Čuje li se, zapravo, naš glas i ima li smisla ova iscrpljujuća, neravnopravna ali časna borba sa vjetrenjačama?
HAJNAL: Ne bi bilo umjesno da na ovo smisleno pitanje odgovorim poznatim i često zloupotrebljavanim Tertulijanovim stavom „Credo quia absurdum“. Ja doista vjerujem da je duhovna probrazba svijeta moguća jedino putem zaživljavanja, na prvi pogled, apsurdnih, bezizglednih ideala, suprotstavljenih ništavilu i beznađu. Grozim se mizantropskih parodija, čak uglazbljenih od strane desnodrinskog četniziranog „ribo-čorbara“, prema kojem „za ideale ginu budale“. Da nije bilo onih koji su generirali vizije, kao najveću dragocjenost humanog življenja, bdjeli nad idealima i ginuli za njih, pozitivna civilizacija ne bi ni opstala. Prema tome, ima smisla jurišati i na vjetrenjače, naravno, ne u Servantesovom smislu, jer njegov junak nije ništa drugo do podrugljivo ovaploćenje apsurdnog konformisanja nakon spoznaje prvog neuspjeha. Nekad je potrebno jurišati mnogo puta protiv moćnijeg neprijatelja da bi se slomila linija fronta stvorenog na nametnutom polju bezidejnosti, defetizma i antihumanosti. Brzo odustajanje simbolizira predaju i priklanjanje izvoru nepravde, sile, jednom rječju, kapitulaciju pred zlom. Povijest je puna primjera herojskog odupiranja zlu, i u ime slavnih, žrtvovanih za ideale, nikada se ne smije stati nasuprot njihovim vizijama, ma koliko se činilo ili slušalo o njihovoj uzaludnosti. Novinarski rad često liči na sizifovski, ispunjen je opasnostima i nevjerovatnim rizicima, dobri novinari su pod intenzivnim stresom i izloženi pritiscima svih vrsta, prijetnji, uvreda i ucjena, a i statistički podaci o broju stradalih novinara u svijetu tokom posljednje decenije potvrđuje da se na vrsne nekompromitirane predstavnike „sedme sile“ kao kulturnu avangardu, atakuje s ciljem da se zastraše i uklone kao posljednja prepreka dominaciji terora. Obuhvatajući širi duhovni, politološki i socio-ekonomski kontekst, ovo isto pitanje se odnosi na perspektivu suprotstavljanja globalizmu kao perfidnoj suptilnoj tendenciji akulturacije i denacionalizacije malih naroda. Geslo tiranije tzv. Novog Svjetskog Poretka je: Oduzmite jednom narodu njegove ideale, poljuljajte njegovu vjeru u njegove idole, diskreditujte, korumpirajte, neutrališite i ućutkajte na bilo koji način njegove ideologe i imaćete u svom džepu sudbinu tog naroda, koji će kao takav brzo nestati. Pod takvim brutalnim geslom je i počeo rat protiv Bosne i Bošnjaka. Ne, neka oproste Cervantes i Camus, borba za ideale, makar se činila apsurdnom, nije sizifovska. Čovjek lišen osovljenosti na vlastitu kičmu, na svoj ponos i beskompromisnu spremnost da se žrtvuje za ljepotu slobodnog, plemenitog i časnog življenja, ne zaslužuje epitet humane jedinke.
Od februara 2011. djeluje FB Grupa koja jasno i nedvosmisleno zahtijeva da se vrati u život derogirani Ustav RBiH. Ima li alternative toj borbi i možeš li procijeniti daljnji razvoj događaja u vezi djelovanja Grupe?
HAJNAL: Nakon “dječjih bolesti ljevičarstva” i desničarenja, omalovažavanja i ubacivanja „trojanaca“, provokatora i demagoga, Facebook Grupa „Zahtjev za povrat u život Ustava RBiH“ trenutno je porasla do respektabilnog broja od 70.000 članova, ponajviše zahvaljujući našem kolegi po peru, prijatelju, stvarnom profesionalcu iz domena žurnalistike, gospodinu Ibrahimu Haliloviću, kojem i ovom prilikom ukazujem moju bezrezervnu podršku i odajem puno povjerenje i bratsko poštovanje. Njegov trud je ogroman, ali nije uzaludan. I konačni ishod našeg rada neće biti bez željenog rezultata. Trenutno imamo situaciju kristaliziranja kvaliteta, otklanjamo iz svojih redova tutore i demagoge i niske uvrede koje mogu potjecati samo od neprijatelja cjelovite Bosne. Cilj djelovanja naše Grupe već je poznat i visokom predstavniku OHR, naša delegacija predala je njegovoj službi i zvanično pismo u kom zahtijevamo opoziv nametnutog ustava (namjerno pišem malim slovom). O nama se zna i u Parlamentu RBiH, a uskoro će se znati mnogo više. Ma koliko neko s podozrenjem gledao na čitav projekat povratka legitimnog (pred-daytonskog) zvaničnog, demokratski izglasanog Ustava RBiH, nema nikakve alternative tom zvaničnom zakonodavnom dokumentu bosanskohercegovačke državnosti. Svaka druga opcija predstavlja sramno kolaboriranje sa doktrinarima i protagonistima genocida.
Kako tumačiš činjenicu da su bh. mediji uglavnom po strani kada je riječ o djelovanju, u ovom trenutku blizu 70.000 građana naše zemlje koji se na ovaj, također donkihotski način bori za Ustav vlastite zemlje?
HAJNAL: Za sada još uvijek subjekte većine bh. medija postavljaju i diktiraju im stil i uslove rada režimski ljudi. Oni nisu demokrati već autokrati koji se oslanjaju na svoju financijsku moć. Svi znaju, a tajkuni ponajbolje, iz kakvog su mračnog miljea iznjedrili svoj prljavi kapital. Formirane u ratnim uslovima, njihove ekspoziture nisu napustile režimski način mišljenja i rada. Zato su to režimski dinastijski mediji koji nastavljaju rat u mirnodopskom razdoblju. A ne treba ni na trenutak gubiti iz vida koliko su pojedini novinari, okrenuvši leđa i ljudskoj časti i profesionalnoj etici, doprinijeli propagandnom sistematskom dezinformisanju javnosti neposredno pred rat i tokom trajanja rata. Manji broj nezavisnih medija očito još djeluje u sjeni prethodno pomenutih. Nije se jednostavno tračku svjetlosti pojaviti ispod moćne i mračne sjene kule babilonske. Tu su i imena koja rotiraju s pozicije na poziciju, mijenjaju i prilagođavaju svoj profil prema kriterijumu i liku nalogodavaca. Zato je potrebno demontirati tu farsu neprofesionalnog ponašanja novinara koji laviraju s ekstremno lijevog krila do ultra-desničarskog. Dojučerašnji kritizeri kriminogenih i ksenofobnih grupacija danas otvoreno paktiraju s njima. Zato i nedostaje volja i hrabrost da se javnosti otvoreno prezentiraju nove snage u samoj Bosni i dijaspori, za šta se zalažu i koliko ih ima. A mi smo čitava armija prosvijećenih patriota. Naš cilj je jedan i jasan: USTAV RBIH. O našem Zahtjevu će se morati čuti. Metod našeg rada je liberalan, demokratski, nenasilan, volonterski, sa svim socijalnim, nacionalnim, vjerskim, intelektualnim i profesionalnim nijansama, s velikim potencijalom rasta broja članstva, i rekao bih samouvjereno, gandijevski je efikasan. Uspjet ćemo, uvažavali nas, ili ne. A kad se ponovo uspostavi legitimni Ustav, naša prva briga će biti da se medijima vrati ugled i nametne patriotska odgovornost, u skladu sa Zakonom o javnom djelovanju medija, i insistiranje na predviđenim sankcijama za prekoračenje ovlaštenja i za sve indicirane i dokazane zloupotrebe.
Ovo je naprosto fenomen: ja sam do sada mnoge svoje sagovornike, koji su meritorni da govore o ustavno-pravnom uređenju BiH, pitao o derogiranom Ustavu RBiH, za koji se legalnim i legitimnim sredstvima trebamo boriti svi kojima je Domovina na srcu. Međutim, većina njih je ili izbjegla da izravno odgovori na to pitanje, ili su svoj odgovor upakovali u neku providnu oblandu, pa je bolje da nisu ništa ni odgovorili. Zašto je, po Tvom misljenju, Ustav RBiH još uvijek tabu-tema za većinu bh. zvaničnika, javnih djelatnika i gotovo sve bh. medije?
HAJNAL: Poznato je da su intervjui odlični psihološki testovi iskrenosti u otkrivanju ličnosti, individualnog poštenja i izvrstan metod dopiranja do onog skrivenog, svjesno prećutanog, ili onog što počiva u podsvijesti. Zato se prepuštam toku svijesti, bez autocenzure, nema brisanja rečenog, zbog bojazni da se nekom moje riječi neće svidjeti.
Danas se većina socijalno eksponiranih ličnosti opredjeljuje za liniju manjeg otpora. Njihovu poziciju treba sagledati kao nezahvalnu, radi li se o međudržavnom sektoru, ekonomskom ili čisto političkom. Ljudi znaju da im iznad glave visi Damoklov mač despotske samovolje kapitalista, da su bačeni u lavirint postratnog bezakonja, da su im krajnje nesigurni ili nedovoljni izvori egzistencije, u uslovima strašno izraženog nepotizma i još živog sjećanja na ratne strahote. Ali, ako su se borili za pravdu, u ime čega su se borili ako ne za vladavinu zakona i ustavnog poretka? Ako nisu bili svjesni cilja borbe znači da danas nisu svjesni izvora tendencionalno održavanog bezakonja. Nekome jako pogoduje da u Bosni i Hercegovini nema funkcionalnog pravog sustava ni ustava, da zakon nije zakon, da svako može psovati policajca i učitelja. Da li je to moguće u Daytonu, da neko omalovažava instituciju vlasti, na bilo kom nivou? Može li tamo neko da vrijeđa policajca? Može, ali ako je siguran da može položiti basnoslovnu kauciju, ili biti spreman da se preseli u vječno počivalište, ili, još gore, u pakao zvani američki zatvor. Zato je i tema o Ustavu RBiH još uvijek tako daleko od obzorja većine naših građana. Dalje, u izvjesnim krugovima intelektualaca naslućuje se licemjerstvo i strah od zamijeranja. Računa se na lažnu utjehu – „samo neka ne puca“. Znači, sve ćemo progutati, pa i da nas šaptom poguše u miru. Bez razlike gdje, u egzilu, ili na matičnom tlu Bosne. Guše nas i proganjaju svuda. Takvi intelektualci koji kapituliraju pred patriotizmom i humanošću morali bi se zabrinuti i zamisliti nad svojim intelektom. Oni vode društvo i oni bi trebali biti oči i savjest naroda. Treće, možda i najbolnije je saznanje da su ljudi ubijeni sekundarnom smrću. Uplašeni, hronično umorni, nenavikli da nemaju, a ipak ravnodušni. Ta bijela duhovna smrt je gora od prave fizičke, jer kao opasan virus razara ne samo lokalno tkivo već i kompletan socio-organizam. Četvrto, mnogi naši vrli bližnji su perfidni mešetari, prevrtljivci, s kojima se nikad nije načisto ko su i s kim su. To su oni koji u trenutku kad počinje da gori mali plamen, a dotad su bili najpametniji i verbalno najhrabriji, nećkaju se da ustanu i djeluju praktično tada kada treba, ako već nisu preventivno preduzeli sve neophodne mjere predostrožnosti da do požara ne dođe. Oni su negativni naboj koji je uvijek kadar denuncirati, doći na gotovo, gromko u endemsko-dinaridskom blagoglagoljivom stilu nadvisiti se koristeći široki repertoar koji počinje kritizerstvom a okončava autoritativnim naredbodavnim savjetodavstvom, na što, ako se potcijenjeni a zaslužni građanin ogluši, od istog će savjetodavca dobiti otpusnicu s funkcije, ili preporuku za psihijatriju, ako ne i nož u leđa. Zato je Bosna ostala bez svog Ustava. Peto, nema se hrabrosti napraviti generalna revizija i na unutar-stranačkom planu napraviti definitivna povijesna čistka. Sve dok bahati osioni sinovi baštine nacističku prošlost svojih otaca, o čemu druga strana jako dobro zna i ucjenjivački pazi da argumenti ne iščeznu iz vidokruga, nema napretka u smijeru multikulturnog demokratskog društva i multietnički harmonične sinhronizovane građanske zajednice naroda. Šesto, potrebno je napraviti veliku žrtvu pa odustati od kategorizacije na konstitutivne narode. Sve dok se preferira konstitutivnost, preferira se Lenjinova floskula o pravu na samootcjepljenje. Ustav SAD je prepisani ustav antičkog Rima. Bio stanovnik provincije ili centra, Rimljanin je svuda bio Rimljanin. Amerikanac je uvijek Amerikanac. Tako i Bosanac/Bošnjak treba biti Bosanac/Bošnjak, i u Banjoj Luci i u Mostaru, Neumu, Trebinju, Drvaru, Cazinu, Brčkom, sa istim grbom i istom zastavom, a po vjerovanju neka bude što želi, bez ičijeg prava da mu to neko negira ili interpretira i podmeće kao limitirajući faktor u obavljanju javnih funkcija.
Često pohodiš Bosnu – Sarajevo, rodno Visoko i druge dijelove naše prelijepe domovine. Osim slika njenih neponovljivih pejzaža, rijeka, jezera, spomenika njene multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, od kojih sam neke imao čast i zadovoljstvo vidjeti, kakve još neposredne utiske nosiš iz rodne grude?
HAJNAL: Bosanac sam. Ove godine sam na svojim planinama i uz svoje rijeke bio četiri puta. I svaki put se više divim toj prelijepoj zemlji i sve teže mogu da podnesem to što su joj učinili. Volim svoju zemlju u kojoj su rođeni svi moji davni i pradavni preci po majci. Po ocu sam Austro-Ugar, ali on i njegov otac, poznato je, bili su veliki Bosanci. To je primjer da nije presudno gdje je neko rođen da bi bio patriot u zemlji koju izabere da za nju živi. Mod djed, rođen u Beču, antinacist/disident, i moj otac, rođen u Hrvatskoj, moji su bosanski heroji. Za njihove sunarodnike su dezerteri, za mene su kozmopoliti-humanisti koji su se žrtvovali za narode druge zemlje. Za Bosnom čeznem i patim što sam protjeran. Nisam ja otišao od svoje volje. Kao ni desetine hiljada meni sličnih nevoljnika, bačenih u tuđinu, da budemo roblje svojim dušmanima. Sve ljude Bosne volim, ako se nisu ogriješili o čovječnost. Hercegovci su za mene također Bosanci. Dominantan dojam koji me prati nosi pečat tuge. Zbog svega dogođenog. I prati me osjećanje neskrivenog očaja. Planinar sam. Kada ugledam tablu s upozorenjem: Mine!, osjetim očaj i ljutnju. Sve vinovnike rata koji su minirali onako lijepu i plodnu zemlju treba rigorozno pokažnjavati. Ekocid je dio genocida. I sve one kojima se sudi vratio bih odavno iz kukavnog Den Haaga i izručio ih narodnom sudu zemlje u kojoj su počinili zločine. Osjetim duboku razočaranost u nemarne i nelojalne sugrađane kada vidim da se devastiraju spomenici Revolucije. Mirenje sa zaboravom svetinja i tolerisanje vandalizma podupiru opštu dekadenciju i anarhiju. Iz takve sam porodice da imam pravo i kritikovati i hvaliti Tita. Grijesi silovanja, pedofilije i monstruozni zločini u logorima ne zastarjevaju, pa svima onima čiji su očevi služili nacistima, koji su do 1943., ili čak do ’45. nosili nacističke oznake, ustaške i četničke kokarde, pa ih naprasno zamijenili petokrakama, a na Tjentištu su i na Neretvi, u Sarajevu, Foči, na Kozari ili u Drvaru mučki ubijali djecu, starce, ranjenike, zarobljenike, bez suda, pa su se u post-revolucijskom metežu prikrivali ali su u srcima zauvijek ostali nacisti, uvijek iznova poručujem: njima će doći Novi Tito. Nešto realniji i manje ženskaroš, manje odan raskoši i mondenosti, u praksi usklađen sa teorijom, humaniji prema neprovjereno okrivljenima za zločin i zavjeru, a po pitanju beskompromisnosti, strašniji od svog prilično raskalašnog prethodnika. Sadašnja borba za pobjedu Pravde ujedno je i priprema za dobrog vođu. Godina 1991. pokazala je da su jugovići trajno nezreli, i, štaviše, biološki i intelektualno nepodobni za demokratiju. Bez čvrste ruke caruju svi poroci. Okultni tribalizam i rodovski nepotizam su toliko jaki kod slavenskih plemena da ga ništa ne može preinačiti. Volio bih da griješim, ali, baveći se izučavanjem socio-kulturno-antropoloških aspekata buna i revolucija na našim prostorima, bojim se da sam u pravu. Skora budućnost će svakako demantovati ili potvrditi ove moje riječi koje sada ne izrekoh u ljutnji, tuzi i očaju.
Ono što me posebno deprimira je međubošnjačko nejedinstvo. Izrazito renomirani intelektualci se olako razilaze i međusobno javno ili tajno diskredituju. Kome to koristi? Zar se ne mogu pomiriti i spojiti u nepobjedivu grupu od 300 Bosanaca spartanskog duha samopožrtvovanja? U regijama centralne Bosne ne vlada neko posebo interesovanje šta je sa sudbinom Bošnjaka u istočnim i zapadnim dijelovima zemlje, njihov status u Sandžaku i Hercegovini ih se ne doima nimalo, a on je tragičan. Isti je odnos prema dijaspori. Ne mogu da razumijem i prihvatim takvo stanje, a plašim se da je ono i gore nego što se meni čini. Korupcija, unutarnji kriminal i njegova udruženost sa međunarodnim, legalizacija pokreta koji su strani mentalitetu i biću Bosne duboko obespokojavaju i vrijeđaju. Takva demokratija nama ne treba i neće nam donijeti ništa dobro. Nisam za strahovladu i diktaturu, ali ni na jednom brodu ne mogu biti osam kapetana, deset programa plovidbe, četiri pogrešne karte, sedam pokvarenih kompasa, sa oštećenim kormilom i trulom oplatom o kojoj svi znaju da svakog časa može popustiti, ali niko ništa ne preduzima da se spasi brod koji teško da takav može izdržati još jednu oluju. Implantirana teorija o demokratiji je instrument za unutarnju samodestrukciju u prelaznoj fazi do asimilacije i iščeznuća. Bosna je prelijep zalogaj za podlu igru prezasićene EU koja broji 500.000.000 najzaduženijih ljudi. Jedino spasonosno rješenje je ujedinjenje svih progresivnih pojedinaca, grupa građana, antifašističkih organizacija i pružanje otpora nadolazećoj katastrofi definitivne dezintegracije i konačnog nestanka Bosne.
Ohrabruje saznanje da Bošnjaci sve otvorenije i hladnorazumski analiziraju i rezimiraju uzroke rata. Ime Alije Izetbegovića nije više neprikosneveno, naprotiv. Sumirajući zaključke u jednu poentu, ustanovio sam da progresivni i objektivni Bošnjaci intelektualci, i obični građani, a u još većoj mjeri pripadnici ruralnih sredina, shvataju da ih je Alija Izetbegović izdao. O ovome se usuđujem da rezonujem kao neko ko je odrastao među Bošnjacima i ko dobro poznaje dušu Bosne. Zato, sebe ne smatram ne-Bošnjakom koji nema pravo da sudi. Sudim na osnovu činjenica i količine zla koje su preživjeli Bošnjaci među kojima imam rodbine i najbolje prijatelje i za koje sam uvjeren da govore istinu iz dubine srca. Alija Izetbegović je počinio četiri izdaje, ne jednu. Prvu kada je naivnom lakovjernom puku pričao da im je notorni nacist Franjo Tuđman saveznik i vezao zastavu RBiH sa zastavom Republike Hrvatske. Drugu grešku je napravio kada je za račun iste te Hrvatske kreno u rat potpuno nespreman jer Bošnjaci nisu bili naoružani, a kada je rat već počeo i postalo zornim o kakvim razmjerama međunarodne, u suštini, krstaške zavjere je riječ, i da umjesto da se unaprijed ili paralelno sa proglašenjem referenduma o nezavisnosti RBiH pristupilo razoružanju JNA uz jasnu prijetnju Beogradu već krajem 1991. da Sarajevo neće biti novi Vukovar, Izetbegović je uletio u zamku zvanu „hrvatsko cvijeće“, ne videći da je živote Bošnjaka i sudbinu Bosne založio za rasterećenje ratišta u Hrvatskoj i poveo tuđi rat na račun svog golorukog naroda. Treću izdaju počinio je Alija Izetbegović dovodeći mudžahedine kao lažnu i potpuno suvišnu pomoć. Iskompromitirao je Armiju BiH i uzrokovao je da je mnogi nebošnjaci napuste. Protjerani su i terorizirani nebošnjački građani pojedinih enklava koji se nisu bili priklonili ni srpskoj ni hrvatskoj strani. A posljedice uvođenja neautentičnog islama, stranog autohtonoj verziji tolerantnog i u svijetu poznatog islama na bosanski način, vidljive su danas kada su korijena uhvatile klice vehabijskog terorizma. I, na kraju, četvrta i najstrašnija Izetbegovićeva, ne izdaja, već krajnje pogubna veleizdaja, kompletirana je potpuno šokantnim, nepotrebnim i nerazumnim činom pristanka na Milošević-Tuđmanov genocidni koncept podjele Bosne. Nakon što je Armija RBiH idejstvovala slamanje četničke i ustaške okupacije Bosne, nakon što je NATO postao suvereni garant prestanka agresije, Izetbegović u neshvatljivo paradoksalnoj situaciji moralnog pobjednika 21.11.1995. potpisuje sporazum u Daytonu i oktroisani Klintonov ustav, koji legitimira tzv. RS i kojim se amnestira genocid nad vlastitim narodom. Izebegovićevo instaliranje i podržavanje ekstremiste Nasera Orića bilo je kontraproduktivno i nanijelo je nepopravljivu štetu ugledu Bošnjaka. Pad Srebrenice koji je uslijedio bio je rezultat srpske odmazde, ali i podle nagodbe, pristanka na razmjenu teritorija (Srebrenica za Ilijaš i Vogošću) i raseljavanje naroda. Doživjeli smo podmuklo ilegalno izdajničko udovoljenje željama i ispunjenje snova Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića o diobi međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Većeg apsurda i izdaje teško je naći u povijesti. To je dalo dodatni alibi preživljavanju hegemonističkih velikosrpskih i velikohrvatskih recidiva zbog kojih će mi u Mostaru nekoliko građana Bošnjaka bez ustezanja reći da je sada teže nego 1993. Neko je za takvo stanje kriv i tim stvarima se mora, u ime Bosne i svih njenih nevinih žrtava, otvoreno i hrabro pogledati u oči i pristupiti izgradnji jedne sasvim druge budućnosti. Bosna ima dovoljno i snage i kapaciteta svih vrsta da se uspješno otrgne iz zagrljaja jednog monstruma Dodika i Čovića, ali prethodno mora da se razračuna sa ostacima vlastitih promašaja, kao i sa onima koji na mafijaškoj ravni i platformi međunarodne zavjere paktiraju sa njenim otvorenim neprijateljima. Bošnjaci se moraju trezveno oduprijeti sentimentalizmu i nametnutoj ideji o mesijanskoj ulozi „oca nacije“. Pozitivne zasluge, ako ih ima, zanemarljive su pred zastrašujućim slikama opljačkane, porušene, spaljene, silovane Bosne. Jer buđenju bošnjačkog nacionalnog bića i samosvijesti doprinijeli su vrsni prethodnici, graditelji i čuvari muslimanskog nacionalnog identiteta, Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac, a doprinos Izetbegovića je prodaja dušmanima tuđe i moje djedovine. Zar je normalno da ja trebam da se plašim otići u Mostar, Prijedor, Livno, Trebinje, Bratunac, Srebrenicu? Ne plašim, prošetao sam tim gradovima svoje drage domovine dignute glave i odlaziću svakom prilikom.
Oglašavao si se već na temu “srpsko-izraelskog prijateljstva”. No, hoćeš li i za ovu, specijalnu priliku, reći otkud tolika “ljubav” između Jerusalima/Tel Aviva, s jedne strane, te Beograda, a naročito Banja Luke (čitaj: Laktaša), s druge strane? Da li se to “prijateljstvo” dešava samo u diplomatskoj i medijskoj ravni, ili je zahvatilo i šire narodne mase, odnosno javnost (da se razumijemo, lično nemam ništa protiv prijateljstva između bilo kog, samo ako ono nastaje prirodnim putem, znači spontano)?
HAJNAL: Neću biti neskroman ako kažem da sam jedini bh. intelektualac-humanist i bosanski patriot u Izraelu. Da ima još neko bar približno sličan, do sada bi se o njemu čulo. Nažalost, usamljen sam i kao takvom mi je jako teško. Ima nekolicina Bošnjaka i Bošnjakinja, ali se nigdje javno ne pojavljuju niti se oglašavaju. Kao, dobro im je, a ja znam da nije. Ničim ne pokazuju da im je stalo do Bosne. Pri svemu tome, zbog nepravednih generalazicija i nepoznavanja, često i na mene pada odijum nepovjerenja, predrasuda, čak i uvreda. Pogađa me ako takve uvrede potiču od strane malicioznih pojedinaca Bošnjaka, koji će i mene strpati u tabor ozloglašenih ćifuta, mosadovaca, podanika cionističkog režima i sl., ali znam da je riječ o hronično ograničenim kriminogenim tipovima koji su obični demagozi, grandomani, kleptomani i neprijatelji ugledu vlastitog naroda. No, mene to ne može pokolebati, jer imam suviše mnogo prijatelja širom svijeta koji poznaju i pozitivno vrednuju moj humanistički i publicistički rad. Moji stavovi nisu od juče, datiraju još od 1977., zatim 1985., ispoljavani su decidno, artikulirani politički, i naravno, žestoko napadani. Djelovao sam uvijek javno, kroz živu i pisanu riječ. Preživio sam dvostruku kalvariju. Prvo onu u Jugoslaviji, posebno u JNA/VJ u kojoj sam ostao kao pasivni nemoćni promatrač brutalne agresije na svoju zemlju i svoj grad Sarajevo, do proljeća 1993., izložen teroru zbog opozicionarskih i humanističkih stremljenja, i drugu, ovdje u Izraelu, od strane četničko-ustaške pete kolone koja je u sadejstvu sa izraelskim ekstremistima u kotinuitetu djelovala protiv Titove Jugoslavije od 1948. i koja djeluje i danas protiv interesa RBiH. Riječ je nastavljačima Austro-Ugarske. Naime, u Izraelu i danas žive i aktivno djeluju nasljednici imperije koja je prva podijelila kompaktnu Bosnu na nominalno konfederalnu Bosnu sa Hercegovinom, koja je ukinula bosanski jezik i zabranila bošnjaštvo kao narodnost. Ja te recidiviste nazivam mađarskim četnicima, ili, austrijskim ustašama. Oni su krivi što predsjednik Izraela Šimon Peres odlazi na audijenciju u Laktaše kod pokondirenog malograđanskog petokolonaša Milorada Dodika. Nemam ništa protiv sela i seljaka, vegetarijanac sam i prirodno je da poštujem zemljoradnju i brigu za stočno blago, ali za ovog kvazi-političara-klovna slobodnim žargonom rekao bih da je primitivni, prepredeni geak, nemilosrdni gonič stoke na klanje. Jer ispoljava mentalitet stočara-hajkača koji ne priznaje razliku između stoke i ljudi. Negirajući genocid nad Bošnjacima i Bosnom on ne vidi da zarad svoje fotelje i moći novepečenog kapitaliste unaprijed amnestira svaki novi mogući genocid. Ja kao humanist, upravo u ime humanosti, ne libim se reći da takvog neprijatelja Bosne treba ukloniti svim raspoloživim sredstvima (identično mislim i za Dragana Čovića). Nemojmo se zavaravati oko terminologije: Ako on prijeti referendumom o otcjepljenju dijela Bosne i Hercegovine, prijeti novim ratom. Naravno, riječ je osobi bez skrupula i časti, kakvi su inače svi okorjeli kriminalci. Kao Bosanac-Izraelac, ja ipak ne razmišljam o Dodiku, ljut sam na Šimona Peresa. On vrlo dobro zna kakvu je cijenu platio jevrejski narod tokom povijesti, posebno tokom Drugog svjetskog rata, a ipak dopušta da ga za sobom vuku četnici. Jedan od tih mađarskih četnika je Arije Livni (Arie Livne). Iako mu je cijela porodica uništena u Jasenovcu, Aušvicu, u Mađarskoj, bio je Titov partizan pa logoraš, on podržava para-državnu tvorevinu podignutu na krvi, vrisku i pepelu nedužnih. Sam tvrdi da je zaljubljen u RS i da mu je jedna cipela jevrejska, a duga srpska. O njemu sam pisao i svaki put sam na njega i slične aludirao kada sam tvrdio da je isti lobi kumovao uništenju Jugoslavije, i poslije, da je kumovao agresiji na Bosnu, naoražavajući četnike i ustaše. Neko je stajao iza pošiljki granata s izraelskim žigom koje su padale po Sarajevu. Sjećam da su nakon nezvaničnog završetka građanskog rata u Libanu potkraj 80-tih, početkom 90-tih, stotine tona različitih vrsta naoružanja završile u crnogorskoj luci Bar. Marionetski major Hadad, vođa libanske hrišćanske falange dobio je u liku Radovana Karadžića svog najvjernijeg nasljednika. Milo Đukanović je kasnije pilatovski pokušao oprati ruke od transfera robom smrti, ali to ne bi zavaralo forenzičare. U većoj mjeri od ovoga ne mogu biti eksplicitniji.
Nažalost, razvijena propaganda čini svoje. Njeni pipci su se ne jednom, s predubjeđenjem da sam podoban medij za indoktrinaciju, širili i prema meni, dok nisam javno i privatno, u svom stilu, dograbio čeličnu metlu i pomeo smeće do gole istine. Međutim, javost nije imuna. Ako neko sistematski pothranjuje teze da su bosanski Muslimani isti kao muslimani-talibani, pa se još dogodi jedan Mevlid Jašarević koji puca po američkoj ambasadi, to će samo jače gurnuti predstavnike izraelske štampe, a onda lančano i ogromnu većinu populacije, prema uvjerenju da je Bosna panislamska prijetnja po cijelu Europu i dio svjetskog terorizma. Kada takva fikcija zaživi u Izraelu, njen odjek daleko se čuje, do Norveške i s lakoćom postaje instrumentom anti-islamskog kontra-terorizma. Pri svemu tome događa se tragični paradoks: trijumfuju protagonisti genocida nad Bosnom, i nedužnim miroljubivim Bošnjacima, a takvih je, izuzev zavedenih poput vehabije Mevlida, ogromna većina, koji nisu ni znali ko su mudžahedini, niti su ikada podržavali talibane, niti bilo koji oblik osvajačkih ambicija i destruktivnih djelovanja uperenih protiv susjeda.
Ne znam kada i kako će se moći ispraviti počinjene greške i kada će se u Sarajevu priznati Jerusalim kao centar prapostojbine Jevreja, ali u međuvremenu, ustaškoj emigraciji i četničko-jevrejsko-austrougarsko imperiji dovoljno je što u Tel-Avivu imaju trojanski mostobran, i što su Peres, ruski kriminalac Liberman, Livni i Dodik, prijatelji i „poslovni“, tj. crnoberzijanski partneri.
Ma koliko pokušavali slučaj Nemanje Kusturice odmicati od sebe i smatrati i njega i ono sto on radi (a znamo kako radi) irelevantnim, moramo priznati da ga ne smijemo niti potcijeniti. Pustili bi mi njega, ali – neće on nas – djeluje već i fizički na prostoru naše zemlje (Višegrad) a najavljuje još jednu svoju neslavnu epizodu na brdima iznad Sarajeva. Kada će, po Tvom mišljenju, taj tip, nakon što je dodirnuo moralno dno, biti konačno potrošen i od strane onih kojima služi, ili se mora čekati zajednički kraj – i Nemanje i njegovih političkih sponzora?
HAJNAL: Kusturica sam po sebi nije bitan, ali je bitna epifenomenalna prisutnost hroničnog provociranja nečeg što se zove kriza identita. Taj problem proganja i Jevreje. Nesigurnost u to šta su oni, ko su, tjera neke ljude da kao mračni vrtlozi uvlače u svoje mijene i fobije, halucinacije i košmare, iluzije i frustracije, svu zdravu masu oko sebe. Njihove duše su jadne i napaćene. Moram priznati da sam nedavno našao na YouTube film „Nož“ snimljen prema istoimenom, s moje strane nikada pročitanom (jer sam to uvijek s gnušanjem odbijao čak i svojoj podsvijesti) romanu, meni posebno odbojnog naciste Vuka Draškovića, za kog osobno tvrdim da je trebao biti u Haagu prije Miloševića. No, upravo sam zbog kinematografije i Kusturice dopustio sebi takav luksuz da na miru, posve racionalno, po prvi put sagledam, ili bar da pokušam suočiti se s tim, šta je to što razdire dušu jednog čovjeka iz mog susjedstva sa sarajevske Gorice. Film, ako se zanemari sve osim psihološke dimenzije, dosta realno ilustruje pozadinu jednog sindroma. Ujedno, pruža i mimo namjere autora zabranjivane knjige i pored neskriveno pristrasne redateljeve intencije, ipak, jednu bitnu kripto-sliku o suštini balkanskog prokletstva. Ko se malo razumije u vedsku filosofiju i pojam karme, može izvući pozitivne zaključke i čak steći neku vrstu psihološkog imuniteta. Film, ipak, niti preporučujem, niti ne preporučujem, ali u svakom slučaju treba biti jak te znati kako u sebi ubiti četnika, ili, ustašu, ili mudžahedina. Nažalost, u Emiru-Nemanji Kusturici, besmrtno i nepomirljivo, stanuju sva trojica. Žao mi ga je, nema mu pomoći. Nastavlja prkositi, ponajviše sebi samom, ali materijalno i duhovno pogađa i interese Bosne i Hercegovine. Pored „Kamengrada“ u Višegradu, želi napraviti „Rusko selo“ na Trebeviću, vrijedno 20 miliona eura. U kooperaciji s bivšim generalom ruske armije Alanom Glazovom namjerava početi s radovima na dvadesetogodišnjicu početka divljačkog bombardovanja Sarajeva s Trebevića, u čemu su učestovali i ruski dobrovoljci i plaćenici „psi rata“, afganistanski veterani-zločinci. O uništenju prirode na tri i po hektara i provokativnim ruskim kazačok pijankama nalik onim s proljeća 1992. nije potrebno govoriti. Od Kusturice biće gori samo oni koji mu se ne suprotstave. Pitanje je samo, ima li Sarajevo novog Waltera?
Šta misliš o međureligijskom dijalogu u BiH, posebno s aspekta da jednu od strana u istom predvodi niko drugi nego vladika Vasilije Kačavenda?
HAJNAL: To da se u ime međureligijske tolerancije sjedi naspram takve jedne demonske kreature kojeg je Bošnjakinja javno optužila da je silovao pa pokrstio, kao što ga je optužio i bivši đakon SPC Bojan Jovanović za pedofiliju, predstavlja totalni debakl prava, morala i ljudskosti, ali i definitivni poraz povjerenja u vjerske institucije na našim prostorima. Ne znam čemu više da se „divim“, drskosti tog sluge sotonskog, ili džon-obrazu onih koji kao da ne znaju ko je i šta je taj njihov sugovornik. Inače sa skepsom gledam na tu idiličnu zamisao „dijaloga“. Pozdravljam stvarni dijalog, ali s kim? Svjedoci smo velikih skandala u katoličkoj crkvi. Protiv Pape je podignuta optužnica za zločin protiv čovječnosti. U Islamskoj vjerskoj zajednici također ima sličnih pojava, samo su se s vrha zataškale, što vodi nepovjerenju u zvaničnu Ulemu i raskol među vjernicima, a prisustvo vehabija unosi nemir među Muslimanima i širi se na ostale građane BiH. Što je više vjere sve je manje Boga. Za kim da idu pošteni vjernici ako svi vide šta se događa onima koji se po oficijelnoj opredjeljenosti razlikuju u Afganistanu, Egiptu, Rusiji, Irskoj… Neprekidno apelujem na svijest građana Bosne i Hercegovine da svoje ekstreme moraju izvesti pred lice pravde. Ne jednom sam napisao i rekao da nije logično da se još uvijek kreću na slobodi mitropolit Amfilohije Radović (prijatelj i zaštitnik Ratka Mladića), vladika Vasilije Kačavenda, episkop Filaret (Jelenko Mićević, fotografiran s mitraljezom preko ramena pored tenka, poznat i po otkrivanju spomenika u selu Štitkovu kod Nove Varoši četničkom koljaču Vuku Kalaitoviću-Kalaitu, komandantu Drugog mileševskog četničkog korpusa, odgovornog za masakr nekoliko tisuća Bošnjaka u Sandžaku i Bosni tokom 1943.).
Jasno je da se moraju iznova izgrađivati povjerenje i međukomšijska bratska ljubav. Poštujem iskrene poštene vjernike, a lično sam spreman da se sa takvima molim i kao musliman, i kao hrišćanin, i kao budist. Za mene su Bog i Čovjek primarni, a ne eksterna forma i unutarnja raskoš bogomolja. Ljubav i ljudskost trebaju biti univerzalni hramovi Božji. Sve ostalo je posljedica prevare koju smo na djelu vidjeli tokom rata kojeg su perfidno vodili lažni Božji službenici. Svaki narod treba da sruši sa tronova svoje zločince preobučene u odeždu svetih ljudi. O tome sam dosta pisao, a čitatelje bih podsjetio na neke naslove: „I sruši djevojka papu“, „Korijeni povijesnih lutanja i zabluda“, „Čemu radost“, „Poslanica Srbima i Crnogorcima“, „Kanonizacija Stepinca – akt povijesne retardacije Hrvatske“… Ne idu politika, materijalno bogatstvo, mržnja, svetogrđe i zločin, skupa sa ljubavlju prema Bogu. Svi su proroci-avatari bili askete, nisu imali ništa. S druge strane, svaka vlast vjeruje u samo jednog boga – novac. Marxa mogu da ne vole, ali on je bolje od ikoga razgolitio osnove te religije. Ja bih bio za decidno odvajanje religije od države, samo kada bi me neko uvjerio da moralnost komuniste Karla Marxa nije bila duboko nadahnuta i prožeta religijskim moralom njegovih najboljih predaka, Esena, prvobitnih Jevreja sa obala Mrtvog mora. I bio bih za multikonfesionalni koncept građanske države samo kada bih bio siguran da mogu postojati u jednoj istoj kući marksistički kružok i četiri različita oltara i da niko ne smeta drugom. No, plašim se da je to nesavladiva prepreka. Ljudi vole samo sebe i misle da identificirajući se samo sa najbližim precima i legendama svojih vjera i sami postaju pretendenti na spasenje. No, vjerovali-ne vjerovali, koliko nas će se spasiti, i da li će iko, to su pitanja o kojima se može samo nagađati da li odgovaraju realno mogućim odgovorima. Naša je ljudska obaveza samo jedna – da vodimo računa o čistoti svoga srca, i ne dozvolimo da se u njemu nastane mržnja, oholost, osionost, neskromnost, samoživost, nemoral, srebroljublje, vlastogramzivost, zavist, nepotizam, netolerantnost, diskriminacija. Tada ćemo bez problema moći stupiti u svaki dijalog i svi će nas poštovati.
Kako vidiš političko-sigurnosnu situaciju i njen daljnji mogući razvoj u Izraelu iznutra, izbliza… i kakvi su mogući scenariji u tom regionu sutra ili prekosutra, svejedno?
HAJNAL: Kao vječiti optimist, nažalost, u pogledu svega što se događa u posljednje vrijeme, nemam puno, ili, tačnije, nimalo razloga da poručujem kako nema razloga za paniku. Ne bih htio nikoga da obmanjujem, ni sebe ni druge, jer svi vidimo, zemlje Bliskog istoka se ubrzano naoružavaju. U Izraelu se vodi već javna kampanja za preventivni udar po iranskim strateškim ciljevima, jer, navodno, prema svim pouzdanim izvorima, Iran nije daleko od posjedovanja nuklearne bombe. Prema ocjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Iran je prekršio pet rezolucija Savjeta bezbjednosti UN o zabrani širenja nuklearnog naoružanja. Iran neprekidno prijeti da će uništiti Izrael, i tu je svoju ambiciju i do sada potvrđivao financiranjem, vojnom obukom i naoružavanjem Islamskog Džihada i Hammasa u Gazi, Hezbollaha u Libanu, lojalnog režima u Siriji. Pred takvim prijetnjama i na osnovu dosadašnjih iskustava iz ratova koje su susjedne arapske zemlje vodile protiv Izraela, Izrael je pribjegao strategiji defanzivne nuklearne protuprijetnje, što znači da neće napasti nikoga ko ne ugrožava njegovu bezbjednost, ali da, kako to reče Moše Dajan:
„Izrael mora da bude poput bijesnog psa, suviše opasan“, ili Arijel Šaron: „Pustimo da drhte, pustimo da nas nazivaju ludom državom. Pustimo ih da shvate da smo divlja zemlja, opasna po svoje okruženje, nenormalna, da možemo da poludimo, da možemo da podivljamo i spalimo sva naftna polja Bliskog istoka ili da tek tako možemo da započnemo Treći svjetski rat.“
Prema mom dubokom ubjeđenju, jedino spasonosno rješenje je demilitarizacija i denuklerizacija regiona. Ali, kome to reći?
Siguran sam da se susrećeš sa “običnim” ljudima tamo – i Izraelcima i Palestincima. Kako oni razmišljaju? Postoji li međusobni animozitet i u kojoj je on mjeri izražen te da li je, eventualno, temeljen na djelovanju propagande, određenih ličnih iskustava, vjerske netolerancije ili svoje korjene vuče iz nekih drugih, čak imaginarnih izvora?
HAJNAL: Imam prijatelja među Palestincima. S njima sam radio u kibucu, družili se dok sam živio u Jerusalimu. Napravio sam i reportažu „Duh Palestine“ (http://www.orbus.be/mario/PALESTINSKA_GUERNICA.pdf) o palestinskim umjetnicima i njihovim radovima izloženim u privatnoj, improviziranoj, umjetničkoj galeriji u Jafu. Svi dobri ljudi za mene su uvijek i jedino – dobri ljudi. Ne gledam i ne tražim preko uzvišene vrijednosti humanog Čovjeka, kozmopolitskog stvaraoca, nešto drugo, uzvišenije.
Mislim da bih odgovor trebao vezati za kraj ovog Tvog pitanja – imaginarni izvori. Bliski istok je podneblje imaginacija, priviđenja i uobrazilja, mitskog i okultnog. Ljudi vjeruju u aveti, duhove, vizije, kao i u Indiji, Polineziji, Nigeriji, Japanu, Čileu, ili bilo gdje u svijetu. Iako je riječ o zemlji monoteističkih religija, ipak, vladaju sujevjerje i uzdanje u moć dobrih i zlih anđela. Ljude sklone takvim predizpozicijama za vrhunaravno nije teško zavesti i povesti da ruše idole tuđih hramova. To je povijest Bliskog istoka, srušiti tuđe idole. Egipat, Babilon, Perzija, Grčka, Rim, Francuska, Turska, Njemačka, Engleska, Amerika, nadmetale su se i nadmeću ko će ovladati tim sićušnim prostorom, jer on je geostrateški bitan na razmeđu tri kontinenta. I svim osvajačkim silama je važno da nametnu svoje kultove i „kulture“. Jevrejski narod koji mjeri svoju povijest 5772 godine preživio je sve galute, uvijek sam i u manjini. Otuda mu i današnje samopouzdanje i vjera u neuništivost i nepobjedivost. Doista, kada iranski ajatolasi prijete da će uništiti „cionistički režim“, previđaju činjenicu da je nešto, ili Neko, čuvao i sačuvao taj neobični narod. Začuđuje kratkovidost ajatolaha Hamneia kada eksponira u prvi plan svoju marionetu predsjednika Ahmadinedžada, „zaboravljajući“ da je i Hitler prijetio da će uništiti Jevreje. Ubio ih je mnogo, ali nije ih uspio uništiti. Hamnei previđa da u sjećanjima Izraelaca još su žive slike stvaranja pakta između muftije jerusalimskog Mohammeda hadž-Amina al Husseinija (zaslužnog za stvaranje zloglasne „Handžar-divizije“) sa Hitlerom, i stavljanje Palestinaca na raspolaganje moćnoj industriji uništenja svega što je bilo židovsko. Izrael je metafizički pojam i cionizam se ne može uništiti zemaljskim sredstvima. Ali, Izraelci mogu uništiti sami sebe. Ova vremena se razlikuju od svih prethodnih. Izrael neće javno da prizna koliko ima nuklearnih bojevih glava, ali ih ima dovoljno da zapali cijeli region Bliskog istoka. Eventualni napad na Iran označio bi napad na cjelokupan dosadašnji svjetski poredak, jer, Iran nije samo Iran, to je i Rusija, Kina, Sjeverna Koreja, Pakistan, Indija. Iran i Izrael su imali dobre odnose do rušenja dinastije Pahlavi. Sa Homeinijem došli su ratovi, s Irakom, u Afganistanu, obnovljeni su sukobi u Kašmiru, ekstremizam je zahvatio Siriju, Alžir, Jemen, Šri Lanku, Filipine, Sudan, Somaliju, zatim, u ratu protiv Amerike ponovo slijede Irak i Afganistan… Vehabijski fanatizam se prenio do Bosne. Dominantna je činjenica da unutarislamski radikalizam nanosi štetu prije svega samom islamu i daje povoda marionetama Zapada da formiraju protunuklerani štit. U sklopu tog programa Izrael je naprosto žrtvovan da bude u epicentru obračuna Istoka i Zapada. Znajući to, Izrael želi pomjeriti fokus na Iran i preusmjeriti pažnju svjetske javnosti sa palestinskog pitanja kao sekundarnog u odnosu na vinovnika eventualnog regionalnog rata. Izraelci su nakon Šestodnevnog rata u maju 1967. dokazali da mogu sami protiv svih. Međutim, novi eventualni rat mogao bi donijeti Izraelu teško popravljivu štetu. Iranski vojni stratezi su markirali 600 ciljeva po izraelskoj teritoriji, računajući i nuklearni reaktor u Dimoni. Problem leži u ravni tri religijska fanatizma. Konfrontirani su dojučerašnji saveznici, da li je to slučajno? U Iranu djeluju selefije koji negiraju tradiciju i propagiraju samo izvorna učenja. Dijele uvjerenja imamitskih šijita da se tek totalnim socijalnim krahom može pripremiti put dolaska posljednjeg proroka Mahdija. Sam pojam haosa je centralna kategorija kojom operiraju ekstremni islamisti u Teheranu. Njihovim pogledima ne konvenira nikakav mirotvorni ustupak, naprotiv, čine sve i činiće da se mir nikada ne ustabili, jer, bez sveopćeg haosa Mahdi neće imati piliku da izmoli milost spasenja njemu najvjernih poklonika. Princip tog apokaliptičko-šizoidnog pogleda je askeza do samožrtvovanja. No, ona nije samoaskeza, već i nasilno nametanje njenog kodeksa svima „nepravovjernima“. Put utiranja jedne takve solipsističke ideologije nema svoju cijenu, ni pred svojim sugrađanima, ni pred cijelim „grešnim“ okruženjem. Njih, apsolutno zaslijepljene, što je najgore, ne interesuju ni moguće žrtve u Iranu, pa čak i da cijeli region postane samo jedna radioaktivna mrlja. Palestinci su im samo izgovor za svoj vlastiti transformirani samoubilački radikalizam. Oružje koje doturaju preko Egipta u Gazu ne može donijeti slobodu Palestincima. Može im donijeti smo više razaranja i patnje, nova stradanja i progone. Drugi pol priželjkivane kataklizme čine katolički nastavljači Inkvizicije, jezuiti. Oni žele ili potčiniti svijet u Novi Svjetski Poredak, ili ubrzati njegov kraj. Jevrejski ekstremni rabini također su apokaliptični, nastoje nametnuti svoju optiku svima. Proganjaju misionare, kamenuju zalutale vozače subotom u njihove četvrti, hronično ne tolerišu čak niti svoje sljedbenike ako nisu Aškenazi, ili, obratno, Sefardi, a o mržnji i stavu prema reformistima i sekularnim građanima nije potrebno ni govoriti. Zato i ne čudi što se Palestinci osjećaju sabijeni u bezizlazan položaj. Dok su Ichak Rabin i Yasser Arafat pripremili put razgraničenju dvije države, Benjamin Netanyahu i Mahmud Abbas čine sve da nastave putem međusobnog nepriznavanja. Sve dok Abbas (ili, Abu Mazen; sa Yasserom Arafatom u Kataru 1950. osnovao Fatah) negira postojanje Izraela, i dok je moguće da se raketiraju izraelska naselja, upada u kibuce i noževima pobije šestočlana porodica s malom djecom (slučaj porodice Fogel iz Itamara samo je dio programa napada na Jevreje koji traje od osnivanja Izraela) i sve dok izraelsko ministarstvo gradnje nastavlja uzurpirati zemljište Palestinaca, rušiti im kuće, podizati gigantske bedeme, dok armija neproporcionalno bombardira ciljeve po Gazi, političari provode doktrinu aparthejda, mali su izgledi da zaživi blagostanje. A obični ljudi iz naroda u mnogim oblastima privrede, nauke i umjetnosti surađuju i dokazuju da mogu živjeti zajedno.
Sada ću biti direktan: ima li išta, uvjetno rečeno, prosječni građanin Izraela – Jevrej, protiv postojanja palestinske države na dijelu današnjeg teritorija Izraela koji “gruntovno” pripada Palestincima i gdje oni već imaju lokalnu samoupravu?
HAJNAL: Lično mi je jako žao zbog obespravljenosti Palestinaca i bilo je dana kada sam se poistovjećivao sa njima, pisao sam da se osjećam Palestincem. Naravno, zbog takvih izjava trpio sam brojne kritike, napade i neugodnosti, prijetnje. Teško je biti objektivan i htjeti pošteno sagledati realnost. Poznato je i palestinskim povjesničarima da osim skupine autohtonih Plištim, Falestinaim koji su odvajkada naseljavali obalu pojasa Gaze, ostali Palestinci nisu kompaktna etnička skupina, ima ih iz raznih okolnih arapskih zemalja koji su došli kao izbjeglice ili kao „gastarbajteri“. Sam Yasser Arafat nije rođen u Palestini, već u Egiptu. Palestincima ne konvenira okolnost da oni nikada nisu imali svoju državu. Postojala je Palestina, ali uvijek pod mandatom velikih sila, međutim, ne kao samostalna država kojom su upravljali Palestinci. Sirija je nazivala terirorij Izraela svojom „jugozapadnom pustinjom“. Zato je veoma diskutabilno govoriti o nezavisnoj Palestini i cionisti vješto žongliraju povijesnim činjenicama tvrdeći da oni ne mogu biti osvajači i otimači svoje zemlje jer su povratnici, da su tu njihovi preci imali državu prije tri milenijuma, koliko datira starost Jerusalima. Najsigurniji zajednički krov nad glavom, skupa sa Jevrejima, Palestinci su imali tokom prisustva vlasti Otomanske imperije. Turci su 440 godina brinuli za hramove u Jerusalimu. Blagonaklono su se odnosili prema Jevrejima. Majke i supruge nekih sultana bile su Jevrejke. Sa strahopoštovanjem su čuvali sve svetinje, posebno grobnice jevrejskih proroka. Međutim, bili smo svjedoci vandalskog napada Palestinaca u Šhemu (Nablus) na grob Josefa, Jusufa, zajedničkog pretka Jevreja i Arapa. Devastiranja svetinja nisu bila poznata za vrijeme turske uprave. Argument koji također ne ide u prilog Palestincima je ekstremna netrpeljivost islamskih radikala koji se nikada neće pomiriti sa činjeničnim stanjem i nikada se neće odreći Džihada. Dogodilo se desetine terorističkih napada tipa Markale u Sarajevu i postoji stalna prijetnja od novih. Osnovni ton posve negativnom kontekstu daje sadašnja Vlada Izraela, najgora od postanka nove države. Političari su hronično korumpirani i agresivni. Uvijek se treba postaviti u suprotnu ulogu, a to političari ne znaju, niti bi htjeli. Niko ne shvata razmjere palestinske tragedije. Stanje je bilo relativno stabilno do 1948. Do tada su Jevreji kupovali zemlju, neobrađene i kamenite predjele, kultivisali ih, na njima gradili kibuce i u relativnoj trpeljivosti živjeli sa Arapima. Međutim, odnosi su se rapidno pokvarili od proglašenja nezavisnosti jevrejske države 14. maja 1948., sa poznatim posljedicama po same Palestince. Poginulo je 11.000 ljudi, 700.000 ih je protjerano iz svojih kuća koje su konfiskovane skupa sa zemljom. Ipak, i nakon svega, velikom broju Izraelaca svrstanih u nekoliko mirovnih pokreta, ne bi smetala podjela zemlje. U Izraelu ima dvadeset različitih Izraela. Pisao sam o tome u reportaži „Izrael kroz kontraste“ (http://www.orbus.be/zbornik/IZRAEL_KROZ_KONTRASTE_HM.pdf). Nisu svi Izraelci isti, niti je svima stalo do cionističke dominacije. Većina koji su sudjelovali u ratovima i sada ispraćaju svoje unuke u vojsku, umorni su od tenzija i stresova i žele mir. Ali kako doći do mira pod raketama koje stalno padaju, naslijepo ispaljene, koje razaraju, ubijaju, plaše djecu prekidajući normalan tok života, i dosežu sve udaljenije ciljeve? Abu Mazen u nizu neshvatljivih izjava ima i ovu: „Nikada neću dopustiti niti jednom Izraelcu da živi s nama, na palestinskom tlu!“ I kakav je život Palestinaca u getu, rezervatu? Kako će se Izraelci opravdati pred već općeprihvaćenom konstatacijom da sprovode aparthejd? U vrijeme druge Intifade jednoj Arapkinji koja je otišla u Gazu da posjeti rodbinu, izraelski graničari dvije godine nisu omogućili da se vrati svojoj djeci u Ramallu. Takvih žalosnih primjera s jedne i druge strane ima beskonačno mnogo. Palestincima je utjeha prijem u UNESCO, ali će se na prijem u UN najvjerovatnije čekati još dugo, što je također jedan od pokazatelja da se u licemjernoj politici Zapada primjenjuju dvojni kriterijumi.
Kuda, zapravo, ide ovaj svijet – u moralnom, političkom, ekonomskom i duhovnom pogledu? Je li tu i tamo dodirnuto dno i koliko se može i ispod dna? Kakav je ovo svijet u kojem živimo?
HAJNAL: Za izgradnju visokih modernih zgrada mora se ići duboko ispod površine tla radi postavljanja sigurnih temelja. Tako je i sa stanjem morala, u potrazi za njim, metaforički gledano, mora se sići do dubokih bunara u kojima još ima dovoljnih količina pitke vode. Spolja gledano, na površini svakidašnjice, ili je nezapamćena suša, ili su kataklizmičke poplave. Sve što je rezultat visoke civilizacije, s druge strane je u nevjerovatnoj opreci s niskim stupnjem svjesnosti. Korisnici mobilnih telefona i modernih računara kadri su se preko noći preobratiti u kanibale. Vlade boluju od dječijih bolesti, ponašaju se kao ovisnici o narkoticima. Svjetski javni dug 2010. iznosio je 29.000 milijardi dolara, koji će do 2015. porasti, procjenjuju eksperti, na 48.000 milijardi. Na naoružanje se troši desetostruko više nego nego na ishranu i zdravstvo. Smatra se da samo klasičnog eksploziva po glavi stanovnika ima više kilograma nego hrane. A šta tek reći o 27.000 atomskih bombi na ovoj maloj Planeti, plavom dragulju u kosmosu? Znam da neće zvučati utješno, ali, možda bih na Tvoje pitanje mogao odgovoriti sa tri stiha iz pjesme koju sam posvetio tragično stradalom filosofu Walteru Benjaminu: Ovaj život je čežnja i ukleta varka, igra lutanja kroz okean slutnji, proročanstava i nadanja… Pretpostavljam da mnogi znaju za sat apokalipse na Manhattanu. Posljednji put njegove kazaljke su pomjerene 2007. sa sedam na pet minuta do ponoći. Moje je uvjerenje da bi ih sada trebalo staviti na minut do nulte tačke. Toliko je još ostalo humanom dijelu čovječanstva da zaustavi sotonske programere ništavila.

Poznato mi je da si mnogima napisao recenziju za njihove knjige. Ali, kada će čitaoci imati prilike čitati Tvoju knjigu i šta će biti njena tema?

HAJNAL: U domenu Riječi naglašena je razlika između altruizma i prirodnog egoizma. Uvijek bismo radije trebali činiti više za druge nego za sebe i na to gledam kao na prirodan poredak stvari. Nažalost, većina ljudi više vole da im se služi nego da služe i pri takvom odnosu neosjetno nastaju brojne zloupotrebe. Ako neko ima dara da bude dobar kuhar on svoj posao treba da obavlja s ljubavlju, u protivnom hrani ljude grijehom. Isto je sa piscima. Moraju biti posvećeni čovječanstvu, kao V. Hugo, ili Tolstoj. Od njih se može naučiti šta to znači služiti čovjeku, bezinteresno, velikodušno. S tim se neko rađa, a neko drugi treba da nauči. Moje je pravilo da u većoj mjeri poštujem namjeru no eficijentni učinak. Zato izbjegavam suditi o stvorenim djelima na način hladnorezonirajućih kritičara. Jednom sam imao ozbiljnu polemiku s jednom poznatom univerzitetskom teoretičarkom književnosti. Trebalo mi je mnogo finoće i takta da je uvjerim da grčka riječ antos (cvijet) upućuje na rukovet divljih cvjetova koji su meni draži od onih lijepih, ali sterilnih, odgajanih za ikebanu. Razumjela je moju poruku. Vincent van Gogh nije bio akademski slikar, ali je bio slikarski genij. Međutim, presudno je bilo u njegovom slučaju što je volio ljude i što je bio krajnje požrtvovan. Ja samo slijedim tračak svjetlosti dobrote utkane u biće bosanskog čovjeka. Moramo priznavati jedni druge, i kada nismo cvjetovi, rasli za ikebanu. Iz tog razloga nisam žurio da objavim svoje knjige, niti da ih napišem koliko sam mogao. Napisao sam izvjestan broj recenzija, ali s ljubavlju, prijateljski. Drugačije ne bih ni znao postupiti. Pored Antologije radova pedeset osam izraelskih useljenika iz bivše Jugoslavije, koju sam pripremio kao glavni urednik, grafički i tehnički realizator, pod naslovom „U voljenoj zemlji“, imam šest svojih knjiga. Tri su u finalnoj fazi pripreme za publikovanje što ću realizirati tokom naredne godine, a tri su publikovane u privatnom izdanju u Izraelu, promovirane u mom rodnom Visokom 2005. Naslovi su: „Horizonti humanizma i transformacija vremena“ (filosofska analiza fenomena tragike humanosti), „Magle i daljine“ (poezija), „Pirat pirata“ (avanturistički roman za mlade), „Olujni Yu-hexagon“ (politološko-povijesna analiza uzroka raspada Jugoslavije), „Posljednji“ (autobiografski roman) i „Kontrasti Izraela“. Napisao sam i određen broj reportaža, eseja, kritika, estetičkih studija.
Puno toga je ostalo “nedodirnuto”, a za mnogo toga jesi itekako kompetentan da se odrediš, javno. No, kao i uvijek, vrijeme i prostor nas limitiraju. Stoga, stavimo zarez na ovu javnu priču i poželimo obojica njen nastavk čim prije i na istom mjestu. “Čovjek snuje…” Ipak, imaš li Ti neki svoj san i hoćeš li ga javno izreći? A ja, koji sebe donkihotski također svrstavam među sanjare, evo, budan sam tek toliko da porazgovaram s Tobom, da Tebi i Tvojima poželim mir – u vama i oko vas, a Tebi, Prijatelju, hvala za ovaj razgovor. I još nešto, važno za obojicu: pošto razgovaramo prije 25. novembra, bez obzira kada će ovaj intervju biti publiciran, čestitam Ti Dan državnosti Jedne nam i Jedine!
HAJNAL: U idućoj godini predstoje nam jubileji: proglašenje Bosne i Hercegovine članicom UN, 5.3.1992., i, ono ružno lice povijesti, obilježavanje dvadesetogodišnjice od početka barbarske agresije na nezavisnu RBiH.
Kao što sam u početku rekao, vjerujem da čovjeka čine ideali. S njima su povezane i nade, ili snovi. Pretpostavljam da mnogi od nas koji smo u egzilu priželjkujemo da u Bosni i oko nje pobijedi razum. Da ljudi shvate uzroke koji su doveli do tako surovog krvoprolića, i da sav taj rat, kao i svaki drugi, nije bio potreban, da je vođen kao agresorski genocidni osvajački rat protiv slobodne nezavisne zemlje. Želja mi je da vidim izmirene narode i pomirene sa činjenicom da je Bosna njihova druga majka. Jedna nam i Jedina, kao što Ti lijepo kažeš. Hvala Ti na gostoprimstvu i srećan Ti nastavak uspješnog novinarskog rada čak i u mirovini, a nama i svim našim sugrađanima-patriotima, ma gdje se nalazili, neka je srećan praznik, 25. novembar, dan kada je 1943. na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu, Varcar Vakufu, Bosna i Hercegovina proglašena Republikom. Bila je to potvrda njene skoro milenijumske državnosti. Tu državnu samostalnost neprijatelji uzalud osporavaju i ugrožavaju, Bosna će ih nadživjeti.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ