Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Foto priča i reportaža iz Portugala: Uvalio sam se 15 eura za Visoko.co.ba

Nakon sto je „agresorska“ nacija Francuska slavila remi svojih Galskih pijetlova protiv naših razigranih Zmajeva, a mi se onako umorni i nenaspavani autom vraćali iz Pariza, pada odluka: idemo u Lisabon bodriti Zmajeve bez obzira na rezultat u Zenici! Po dolasku kući odlučujemo da idemo u vlastitoj režiji i počinjemo potragu za povoljnim avio kartama. Naše agencije otpadaju jer smo prošli put ostali na aerodromu Sarajevo zahvaljujući nesposobnosti Kompasa i BH Passporta koji su čarter naručili iz Libije (???), ne vodeći računa da arapski čarter operateri nemaju potpisan euro sky te da ne mogu slijetati u zemlje EU. 250 eura za povratnu kartu na relaciji Beograd – Frankfurt – Lisabon / Lisabon – Minhen – Beograd, činilo nam se kao fer ponuda Lufthanse; 126 eura dva noćenja za nas dvojicu u centru Lisabona u hotelu sa 4 zvjezdice također je ponuda koja se ne odbija. Nakon utakmice sa Željom, remija u Zenici put nam se čini još slađim. S nestrpljenjem dočekujemo 14.11. i krećemo put Lisabona. Let iz Beograda je bio vrlo ugodan tim prije što smo u avionu naišli na desetak  dobro raspoloženih Bosanaca koji imaju istu konekciju kao i mi, no čekanje od 5 sati na frankfurtskom aerodromu je nešto što ćemo ubuduće svakako izbjegavati. Na letu iz Frankfurta ka Lisabonu prava bh. expedicija, tu su navijači pristigli iz Njemačke, Engleske, Austrije… Dobro raspoloženje vlada. U Lisabon smo stigli iza ponoći po lokalnom vremenu, taxi do hotela Mundial je prava paljevina 23 eura za 7 km vožnje! Jebi ga, šta je – tu je.  Nakon što smo se smjestili u hotel i popili nekolko pića s BHFanaticosima, polazimo na spavanje i zaslužen odmor.  Dobar hotel, dobro spavanje i odmor, jutarnja kafica, doručak i prilika za razgledanje Lisabona. U dilemi sam šta da radimo i gdje da idemo jer na Rossio trgu još uvjek nema naših navijača. E onda stiže SMS od mog prijatelja Adnana Jašarspahića Jashe u kom me uredno obavještava da su on i Senad odlučili da sam ja član Redakcije i da očekuju izvještaj i fotografije (nisam bio član Redakcije kad je bila guzovača za proslavu godišnjice, Jasho haram ti bilo). Naravno obavještavaju me u svom stilu: bez pitanja hoću li ili mogu li. Odlučujem se da u ime redakcije www.visoko.co.ba „poginem“ nekih 15 eura, koliko košta karta za panorama-bus koji kruži Lisabonom i pruža priliku za razgledanje i fotografisanje. Yellow bus polazi sa centralnog trga Rossio smještenog u starom djelu grada, blizu mora, i na njemu možete kupiti baš svašta; od jeftine kineske robe, skupih markiranih stvari, suvenira, pečenih i živih zečeva, šibica, shane pa do extazya, marihuane, kokaina koji se nude na svakom koraku i, kako čujem, najjeftijije na starom kontinentu … Bože sačuvaj!!! Obilazak panorama-busom donio nam je zaista divne prizore, Lisabon je predivan u svakom smislu, mnoštvo trgova, široki bulevari, trotoari, aleje, parkovi, a što je najzanimljivije nema saobraćajne gužve. O tome će više od texta reći fotografije koje sam, nažalost, snimio mobitelom, jer nisam bio spreman na to da ću biti reporter.

Po završetku turističkog obilaska vraćamo se na Rossio, tu je već nekolko hiljada BHFanaticosa, dobra atmosfera se osjeti u zraku, navija se svim srcem. Tu su i jake policijske snage, ali nema nikakvih nemilih scena što me zaista raduje; očito da su promjene na čelu Saveza donijele mir i među navijače. Pada noć i kreće se prema Estadio da Luz. Većina BHF odlučuje se za metro, a nas nekolicina za taxi. Od taxiste saznajemo da dosta Portugalaca ne voli Ronalda radi glume i foliranja, ali i to da je rasna diskriminacija duboko ukorijenjena u njihove umove. Tako, npr. većina Portugalaca ne voli igrače koji, kako kaže taxista,  “nisu Portugalci iz Portugala”, odnosno mrze crnce i tamnopute igrače. Kontam meni su svi tamnoputi manje ili više, ali, eto, njihov problem.  Po dolasku na stadion iskoristili smo priliku da posjetimo club navijača Benfice i popijemo piće s njima. Meni je to više ličilo na klub penzionera koji nisu bili oduševljeni činjenicom da smo ušetali u njihov sveti prostor naoružani našim nacionalnim obilježjima.  Na ulazu sjeverne tribine je jako policijsko osiguranje,  ali unatoč gužvi ušli smo za nekih pola sata bez ikakvih problema. Čini mi se kako su Portugalci ovaj put dosta ljubazniji i susretljiviji.  U prolazu vidim i nekoliko visočkih navijača: Sir, Vili, … Stadion je mrak, baš onakav kakav direktor NK “Bosna” Ivica Pekić  sanja da ga sagradi u Visokom. Šalu na stranu, Da Luž je pravi fudbalski stadion bez atletske staze i stvoren je za ovakve utakmice. Uskoro počinje utakmica, naši navijači su razasuti na nekoliko strana, tako da teško se uspjevamo sinhronizovati navijanje, dok animatori Portugala pale atmosferu, i, iako se igra utakmican na razglas se pušta navijačka muzika i snimljeni zvižduci. Ne mogu opisati kako je to iritantno. Imamo osjećaj da se ne čujemo nikako!!! Da smo mi ovakvo nešto priredili u Zenici vjerovatno bi nas prozvali divljacima, seljacima, a Ronaldo bi prizivao Platinija u pomoć.  Golovi se redaju kao na traci, splasnula je euforija, u grudima mi je nekakva napetost, imam osjećaj da ću eksplodirati, pokušavamo s pjesmom ali kad se gubi teško je i to povezati.  O utakmici se i nema šta reći, sve ste vidjeli! Po završetku nas policija ostavlja skoro sat vremena da čekamo na izlazu, a mi se počinjemo ponovo dobro zabavljati i navijati pred praznim stadionom.  Neko viče: “Gooool!! Goolllllll!!”, a portugalska policija se čudi, kakav je ovo narod!?  Inače od dosta domaćih sam čuo pohvale na naš račun, što volimo repku i za njom idemo svuda. Kod njih toga baš i nema izuzev na domaćim utakmicama. Po izlasku sa stadiona policajci se smiju i dobacuju: “Messi, Messi…”  

Odlazimo u hotel gdje je smjštena naša selekcija. Nakon što nas je Selecao predvođen CR7 do nogu potukao na prelijepom stadionu Benfice,  u hotelu srećem naša dva najvrednija zmaja, neraspoloženog Edina Džeku i vidno utučenog kapitena, beskompromisnog zmaja Emira Spahića. Nakon razmijenjenih pozdrava i nevoljkog fotografisanja, pokušavam ohrabriti  Emira starinskim glupim klišeom: “Bit će bolje!”, a na to me,  gotovo kroz suze, Emir pita: “Kada, prijatelju, kada???” U prvi mah ga nisam ni shvatio zbog čega je tako ogorčen kada nas je pobijedila puno bolja selekcija od nas? No, nakon sat vremena kada su ostali igrači otišli u sobe, diskoteke i ko zna gdje, te kada su se razišli kojekakvi menadžeri,  tajkuni,  pratioci,  pratilje i druga svita od kojih većina prati reprezentaciju čisto turistički,  a nemali broj njih ide i guzovače, naš kapiten je našao vremena da se druži i sa nama, običnim smrtnicima. U lobiju hotela u kome je odsjela reprezentacija,  u društvu naših novinara Sinanovića i Šišića, kapiten nam je posvetio pažnju i otvorio dušu. Osjetila se u njegovom glasu gorčina petih neuspješnih kvalifikacija koje je iznio na plećima, iako je u najboljim godinama za stopera njegovo vrijeme polahko prolazi i ovo mu je bio možda i zadnji voz da dopuni svoju bogatu biografiju reprezentativnim uspjehom.  Boja njegovog glasa i izraz lica postaju mi jasniji kada Sinan Sinanović  kaže da je selektor na pitanje kako se osjeća nakon neuspjeha, izjavio da ga je stid o tome govoriti  pored Spahića koji je istinski fenix ovog tima.

„Druže, pete kvalifikacije, peti neuspjeh” – kaže Spaha – “šta misliš kako mi je večeras kada mi je za vratom disala cijela Bosna i Hercegovina, kada je nas 11 bilo u prilici da donese mnogo radosti u srca miliona Bosanaca i Hercegovaca kojima je reprezentacija jedina svijetla perspektiva.  Nemojte kriviti malog Lulića što je onako pukao na sudiju i zavrijedio crveni karton. Gol nam je postignut iz ofsajda, on se osjetio krivim i poludio na Švabu koji je jedva dočekao da riješi utakmicu.  Ne ljutite se i na Asmira Begovića,  nije lahko golmanu kad primi tolike golove,  ali mi koji smo stajali u živom zidu svjedoci smo siline i preciznosti kojom Ronaldo izvodi udarce, ma to fijuće kao metak,  kod prvog gola je bio tako precizan,  njihov igrač u živom zidu se samo malo sagnuo i 1:0. O sudijama i ovako i onako, možda vi to niste vidjeli ali nas je sudija šiljio i unosio nam nervozu. Svaki slobodnjak sviran blizu 16 je kao i penal za njih. Istina, kod 2:0 njima nije odsvirao  penal čist k'o suza,  u momentu kada mi je dao karton svašta sam mu se nagovorio,  kaže mi dat ću ti crveni,  ma daj pizda ti materina … uhh. Mi mislimo lahko je igrat’ s Portugalom, stisli smo ih i nabili na malom terenu u Zenici,  svašta je bilo, vrijeđanja, štipanja,  ali evo izađemo na veliki teren,  ljudi nas razvuku i razvale.  Pa, Bože, kako nam uvjek fali tako jebeno malo,  kako smo tako nesretna reprezentacija!?“

Pitam ga je l’ bilo svađe u svlačionici, Džeko je grubo izgurao Lulića nakon što je isključen, poraz je možda uzrokovao pucanje ekipe, najave oproštaja igrača selektora itd???

“Ma ne, mi smo jedna jako kompaktna ekipa,  nema razloga da pucamo iznutra, a i selektora svi od reda podržavamo i smatramo da treba da ostane sa ekipom,  on je najmanje kriv za ovaj neuspjeh,  svjedocima ste da godinama bezveze mijenjamo selektore, dovodimo druge i opet isto bude,  pita li se iko da l’ je do nas igrača, treba li nas mjenjat???? Odgovorniji smo mi nego selektor, ne igra on,  uhhh kud ne dobismo Češku pa da realno vidimo gdje smo i šta smo,  mada ako mene pitate ja sam srcem priželjkivao Hrvatsku, da namirimo stare dugove. Naš  veliki hendikep je što imamo malo kvalitetnih igrača, što nemamo 40 kao Portugal , pa da se ne sekeramo,  u svakoj utakmici neko nam fali, teško je to nadomjestiti” – govori Spaha.

Kakvo je bilo naše navijanje,  jeste li čuli sta na terenu???

„A jesmo kako nismo,  navijanje je bilo za 10,  sve je bilo za 10,  al’ jednostavno do nas je … Hvala vam u svakom slučaju.  Možeš  li uporediti suđenje u Zenici i ovdje??  Ma nema šanse,  Webb je gospodin u odnosu na ovu pičku, u životu mi bolji sudija nije sudio,  čovjek kontroliše utakmicu 100% a ovaj … pa da nije pomoćnog ni penal ne bi svirao.  Pjanić  je tražio izmjenu???  Povreda???  Ma Pjanić  kuka kad ga komarac ujede hahaha, šalim se malo, muči ga ta zadnja loža, nema sreće s tim. šta znam.  Jedva čekam da se vratim u Španiju i da se dokopam njihovih medija,  a francuskih pogotovo,  sve ću im reć’, od utakmice u Parizu do ove večeras,  svakakvih govana je bilo,  naročito kontra Francuza,  pa nek me suspendiraju odmah, boli me kurac. “

“Kapitenu ići ćemo mi zajedno u Brazil na svjetsko!” – reče neko.  A on se nasmija: “Daleko je to” – kaže – “igrat ćeš  ti do 35-te, pa pogledaj se, atleta!”  “Sportista” – rekoh mu!!!  “A samo da odradim ovaj ugovor u Sevilji i baj baj,  samo me gledaj, vidjet ćeš.  Hoćeš  li nam biti domaćin kada budete igrali neku veću utakmicu?”  – “Pa naravno! Kakvo je to pitanje,  mislim da kada budemo igrali protiv ‘Cigana’ (Real) , imat ćete let direktno iz Sarajeva za Sevilju. Jedna turistička agencija me je molila da budem 4 dana domaćin, a i svaki drugi put tu sam za vas.” Razgovor s kapitenom se razvukao još  jako dugo; Spaha je u svakom slučaju draga i prijatna osoba,  pristupačan i komunikativan, za razliku od nekih zvjezda.  Po povratku u sobu nisam uspio ni zaspati čini mi se, a alarm me je već  budio na rani jutarnji  let portugalskim TAP Airom do Minhena,  a dalje Lufthansom ka Beogradu, Sarajevu. Opet ću provesti dan u putovanju, no za Zmajeve i BiH ništa nije teško.

{joomplucat:330 limit=33|columns=4}