Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Kome trebaju dobri momci

Danas je dan kad nas je napustila bokserska legenda Joe Smokin’ Frazier. Frazier je osvojio zlatnu olimpijsku medalju za SAD u teškoj kategoriji na Olimpijskim igrama 1964. u Tokiju. Svjetsku je slavu stekao s tri legendarna meča protiv Muhammada Alija, ali i naslovima svjetskog prvaka (1970 – 1973). U karijeri je imao 32 pobjede, od toga 27 nokauta, četiri poraza i jednu neriješenu borbu. Muhameda je mrzio do same smrti. Ne zbog udaraca i dva izgubljena meča od njega, niti zbog svih onih njegovih šaljivih provokacija prije svakog meča (a bila su tri, koja su dovoljna da Muhamed Ali uputi mali milion raznoraznih provokacija, omalovažavanja i, što bismo mi rekli, «poganluka»). Mrzio ga je zbog samo jedne uvrede sa predumišljajem, koja se desila na konferenciji za novinare prije meča u Manili, poznatog kao Trilla’ in Manila ili meč stoljeća. Tada ga je Ali nazvao Čiča Toma (Uncle Tom). Fraizera, koji je rođen a evo i umro u Philadelphiji, kao ponosni vlasnik svoje kože, čovjeka koji se nikada nije stidio svog porijekla i često se za njega i borio. Ali je znao da je to najveća uvreda za njega i zato ga je nazvao Čiča Toma, simbol crnog čovjeka koji se osjeća minornim pred bijelim gospodarom. Simbol crnog roba koji stoički podnosi bjelačku nadmoć. Ali je znao da je Frazier sve samo ne to. Znao je i baš zbog toga mu je to i rekao, ne jednom nego više puta. Tog trenutka njihov odnos je prestao biti profesionalan i postao je lični, ako ne za Alija za Fraziera sigurno jeste. Nakon te uvrede, ništa više nije bilo kao prije. Došao je 1. oktobar 1975. Manila, Filipini. Cijeli svijet je bio budan. Dobro, možda ne cijeli svijet ,ali Visoko siguno jeste, jer nana mi je o tome pričala više puta. Oko 3 sata po ovdašnjem vremenu, satovi su zvonili, televizori su se palili, pive su se otvarale. Visoko je čekalo rapslet susreta za titulu svjetskog šampiona između velikog Muhameda Alija i malo manjeg Joe Fraziera. Svih 14 rundi se gledalo na rubu živčanog sloma, uz dosta nervoze i navijanja. Većina ljudi je navijala za Muhameda Alija. Ne zbog njegovog imena (što bi danas imalo potpuno drgačiju konotaciju) nego zbog toga što ljudi vole zle momke. Poneki «kontraš» ili jednostavno častan čovjek navijao je i za Fraziera, ali bili su rijetki.

Taj meč stoljeća, koji je ispratio cijeli svijet ali ponajviše Visoko (barem mi je tako nana rekla, jer ja se ne sjećam) bio je više od sportskog natjecanja. To je bila borba za čast i ponos. Frazier je htio pobijediti Alija po cijenu života. Baš kao što je i Ali htio ostati neporažen zbog svega što je govorio protiv njega i zbog ostatka karijere, ali definitivno nije želio pobijediti po cijenu života, jer on nije imao ono što je on dao Frazieru. Povrijeđeni ponos, mržnju, bijes koji čovjeka zasljepjuje i vodi ga ravno u smrt. Ali je, pored bokserske genijalnosti, znao koristiti svoj jezik možda čak i bolje. Koliko je mržnja zaslijepila Fraziera možda najbolje pokazuje kraj meča koji je završio tako što je Joeov trener Eddie Futch bacio peškir u ring nakon 14. runde i predao meč, jer Joe više ništa nije vidio. Oba oka su mu bila zatvorena. I pored toga, on je htio nastaviti meč, i pored sljepila on je bio spreman uči u ring i bauljati po njemu ne bi li sreo Alija da ga još jednom udari, i još jednom, i još jednom. Koliko Joe nije bio suglasan sa odlukom svog trenera govori podatak da mu Joe to nikada nije oprostio, a kako stvari stoje i neće.

Taj triler u Manili je bio jedan od uzroka Alijeve bolesti sa kojom se nosi i dan-danas, ali i unutrašnje patnje i mržnje koja je Joea izjedala sve do ponedjeljka 7.novembra 2011. Čitavih 36 godina i 36 dana. Ali se mnogo puta na neki način izvinio Frazieru za uvredu, ali je Joe nikada nije htio prihvatiti. Tim više što se Frazier borio za Cassiusa Claya dok je bio u zatvoru zbog odbijanja služenja vojnog roka u Vijetnamu, u zatvoru iz kojeg je izašao kao Muhamed Ali. Frazier je pisao i pismo predsjedniku Nixonu i molio ga da ga puste i vrate boksersku licencu da bi se mogao boriti. Joe je čak i finansijski podupirao Alija kada je tek izašao iz zatvora.

Sve to je Joe znao, a znao je i Ali onog dana kada mu je Ali rekao da je Čiča Toma.

Kakve ovo ima veze sa nama i sa ovim našim gradom? Moglo bi se reći nikakve osim te da su naši roditelji, i vi koji ste stariji od mene, ustajali u tri ujutro i gledali ovaj meč. Ne bi imalo veze da nisu ljudi i tada, 25 godina prije rata na ovim našim prostorima, navijali za negativca koji je samo sposobniji i ljepši i naravno mnogo bezobrazniji i duhovitiji. Ne bih ovo ni spominjao niti pisao o ovome da i ja nisam veliki ljubitelj Muhameda Alija i njegove lakoće obračunavanja sa protivnicima. Njemu nije bilo dovoljno pobjediti, on je želio i poniziti, a to je ono što ljudi vole i zbog čega ustaju u  tri ujutro. Ne zbog pobjede nego zbog mogućeg poniženja i totalnog poraza. Ne bih ni spominjao da nisam shvatio da sam otrovan i zaražen, kao i svi mi. Oni koji kažu da nisu voljeli Alija, lažu. Možda nisu voljeli boks ali Alija su morali.

Čak i tada, kao i mnogo prije, a kako stvari stoje i dosta poslije, ljudi su skloni da obožavaju i identificiraju se sa pokvarenjacima, bezobraznim šarmerima, hajducima, ljudima koji su kontra sistemu i kontra svemu, jer ljudi su takvi, oni nikada neće cijeniti prave ljudske vrijednosti iako će se truditi da uvijek teže ka njima. Naša ljubav prema lošim momcima  dovelanas je do stanja u kojem se nalazimo. Kriminalci su postali heroji, filantropija je postala demode, intelekt se sakriva jer može samo biti kao teret a ne kao korist. Muhamed Ali je bio sjajan bokser, ali mnogo je više bio popularan po svom ponašanju i svom jeziku koji je bio sve ali ne pohvalan. To nije bio sport i on nikada nije bio sportista. Zar zaista mislite da je Visoko ustajalo u 3 ujutro da bi gledalo boks meč? Sumnjam. Ustajali su da vide kako će bezobrazni Ali pretuči «mutavog» Fraziera. To smo mi, ali to je i cijeli svijet, jer Trilla in Manila je meč stoljeća, ne u Visokom nego u svijetu.

Ako je “rat, sve u svemu, samo sport, veliki meč između dvije nacije”- Henri Desgrange (Osnivač Toure de France i sportski novinar), ako je sport najbolja metafora rata, onda ovi ljudi postaju ratnici, a kada nestane metafore, kada ljudima dosadi metaforički ratovati, onda ovi isti postanu stvarni a ne metaforički ratnici. U ovoj konstalaciji stvari, Muhamed Ali bi bio heroj koji je nevjerovatno profitirao od rata, jer je sposoban, namazan, pametan, elokventan i nadasve bezobrazan, a Joe Frazier bi bio ratnik koji je branio svoju domovinu cijeli rat, izašao sa par gelera i PTSP-om, trenutno je bez posla i bez ikakve naknade. Samo bi mu ostala mržnja, prezir i sjeta na onu jednu pobjedu koja se utopila u druga dva poraza. Sjeta na peškir Eddiea Futcha, koji je prekinuo ofanzivu 1995.

http://www.youtube.com/watch?v=QzG1WsCzXJk