Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Visočke iluzije veličine

Zvao me neku noć onaj Dežulovićev Kožo, onaj jaran Borisov što ima neugodan običaj da ga vazda zove u gluho doba noći da mu ispriča vic. “Vozdra, ovdje Kožo, jesi ti Dejo iz Visokog?”, upitao je glas iz slušalice.

“Jesam, izvolite gospodine Kožo”, kažem ja.

“Slušaj mali, prvo ne laprdaj, nisam ti ja nikakav gospodin, već sam ti jaran koji će ti služiti kao  komična uvertira za tekst, a sad saslušaj vic”, izdera se gospodin Kožo.

“Je li ovo neka šala? Otkuda da mene baš zovete? Šta ću vam ja?”, smogoh snage da upitam, već dostatno iznerviranog Kožu koji me zove iz kafane.

“Malac, Boris mi je sve objasnio. Sad si ti dežurni provokator, kritičar i intelektualac. Pošto je Visoko sada epicentar i mikrokosmos svih dešavanja u BiH, red je da titulu glavnog kolumniste ponese neki Visočak. Boris je odustao, ne može se više takmičiti sa popularnošću visočke kasabe, niti upratiti sva ta vaša silna društvena previranja i revolucionarne pokrete, pa sve pada na tebe…uglavnom, skontat ćeš sve usput. Daj da ti sad ispričam vic, pa da odradim svoj dio posla”, sa profesionalnom strogošću zagalami na slušalicu pijani Kožo.

“Dobro ako je tako, onda pričajte vic”, kažem ja.

“Al lud je skroz. Grize za obraze koliko je jak”.

Gledali visočki Mujo i Suljo u kinu film o Betmenu i nafurali se u ulogu maskiranih  osvetnika. Poslije filma, očarani viđenim, otišli kući pa napravili neke crne kostime nalik Betmenovom, ušli u Yugu i počeli dijeliti pravdu i pravičnost.

Kako nisu imali dovoljno hrabrosti suprotstaviti se lokalnim kriminalcima, odlučili da osvete nevine i zadovolje pravdu ubijanjem životinja.

Mujo dasku u ruke, Suljo metalnu roru od 1,5 cola i počeli tuči pse lutalice po gradu. Navaljali tako Suljo i Mujo kamaru, u ime pravde ubijenih pasa, pa se počeli hvaliti prolaznicima.

Naišli francuski volonteri sa piramide, pa odmah pozvali policiju. Policija došla za nekih 2-3 sata na mjesto zločina i zatekla Muju i Sulju kako se slikaju na vrhu gomile životinjskih leševa.

Volonteri uznemireni i šokirani jezivim prizorom pritrčaše policiji pokazujući prstom u visočke osvetnike Muju i Sulju, uzvikujući: “Evo ih, uhapsite ih”.

“Koga?”, upitaše policajci.

“Pa ove maskirane ubice životinja”, povikaše volonteri.

“Gospodo draga, a kako vi u Francuskoj pravite sudžuku?”

Sutradan u sarajevskoj štampi izašao mali članak sa nazivom ” Visočko meso je sumnjive kvalitete”.

Saslušam ja vic i kažem Koži: “Nije ti vala ovaj vic nešto, nije nimalo smiješan”. Kožo se nasmija i veli: “Polako malac, nadoćeš ti.”

A kako će i biti smiješna kretenska iluzija vlastite veličine koja je Visočanima usađena u genetski kod. Visočki maskirani osvetnici koji pobiše pse lutalice, bitni i značajni su jedino sami sebi. Pa čak i događaj vrijedan članka u sarajevskoj štampi, kao što je ovaj masakra nad psima lutalicama, gubi svoj bitak, sadržaj i smisao već tamo kod semafora i transformiše se u malograđanske anale i tričave zanimljivosti o životu barbara.

Geografski ograničena bitnost, međutim, ne zabrinjava visočke Betmene i ubice pasa lutalica, te se oni ponosno slikaju nad hrpom životinjskih leševa, štujući tako i naš primitivizam, ali i besmislenu premisu da bilo što da se desi u visočkoj kasabi ima neki uticaj na okruženje, regiju i cjelokupno bh. društvo.

Bezrazložna nadmenost i prepotentnost koju svaki Visočak iskazuje u svakom svom društvenom činu i jeste nešto što može šokirati strance, pa čak i sve ostale građane BiH koji nisu Visočani.  Ali i taj šok ne prouzrokuje reakciju koja pokazuje bilo kakvo poštovanje prema nama, već sasvim suprotno, reakcija uglavnom bude tiha rezignacija ili očigledno sažaljivanje nas kao barbara koji ne znamo, ne možemo i nismo dostojni prosvjetljenja i emancipacije.

Kada bosanska Crvenkapica iz nekog bosanskog seoceta baci pet psića u vodu, to je za PETU sasvim ozbiljna stvar, veliki društveni problem odnosa prema životinjama, vrijedan dizanja halabuke i nuđenja nagrade za otkrivanje identiteta Crvenkapice.

Ali, kada visočki Betmeni masakriraju pola populacije pasa lutalica, to je tek vrijedno šoka stranaca i podsmjehljivih i nipodaštavajućih članaka u sarajevskoj štampi.

Ali jalov je posao namigivati ćoravom i šaptati gluhom, pa tako i visočke Betmene ubjeđivati da nisu niti heroični, niti značajni, niti kontroverzni, niti će ih njihovo maskirano osvetništvo proslaviti, već su tek klasični primjer gorštaka vrijedan minijaturnog satiričnog teksta u Avazu, onakvog teksta kakvi se pišu o ljudima koji su oženili svog kućnog ljubimca.

Žalosno, ali istinito jeste da nam čak ni primitivizam neće pomoći da budemo išta bliži ili bitniji Sarajevu, Zenici, pa čak i Kaknju. Ali također je istinito da će visočki Betmeni uvijek jako značajni i historijski teški biti sami sebi. Jer pametnija posla od ljubljenja vlastite slike i pisanja hvalospjeva vlastitim podvizima sigurno nemaju.

A kada bi se visočki maskirani osvetnici Suljo i Mujo počeli baviti pametnijim stvarima, možda bi tek onda njihov egocentrizam postao primamljiv široj javnosti i nosio težinu senzacije i pompeznosti.

Sve dok se visočki mediji, političari, dužnosnici i raja budu kitili titulama ispunjenim lažnim sjajem, glamuroznošću i iluzornim veličinama, a čak i svoj prdac budu predstavljali kao ključni momenat u historijski ljudske civilizacije, možemo široj javnosti biti zanimljivi samo u smislu kako su im zanimljiva primitivna plemena kanibala Afrike, koja i dalje love motikama i jedu bobice.

Sve do tog trenutka raspad visočke SDA, Preventova tiranija i robovlasništvo, afera Mušinbegović, lokalne političke zavrzlame, egzistencijalni problemi, kulturna i sportska dešavanja, bh. društvo će posmatrati onoliko ozbiljno koliko to rade posjetioci zoološkog vrta kada posmatraju rituale udvaranja orangutana. Dakle, bez ikakvog poštovanja i primisli da treba reagovati ili bilo šta osjetiti osim puke senzacije i fascinacije primitivnim načinima života evolutivno nižih stvorenja.

Zato i Kožo i jeste upravu. Besmisleno je budalu ružiti, tjerati na promjenu ili je hvaliti, već je jednostavno bezgovorno prihvatiti kao budalu, prihvatiti njenu iskonsku prirodu i tako iskoristiti njene kretenske postupke za zadovoljavanje dnevne doze humora.

Kožo ispade opet upravu, stvarno jeste smiješan onaj njegov vic.

Vratiti se u realnost je jako teško, ali ću za kraj pokušati. Stvari stoje ovako, niti me je zvao niti će ikad zvati Kožo, niti Dežulović zna gdje Visoko. Niti smo epicentar niti težište bosanskohercegovačke društvene zbilje, niti nam je tu mjesto.  Niti naši minorni politički, kulturni, društveni problemi imaju odjeka bilo gdje drugo osim unutar granica naše opštine. Niti naša međusobna preseravanja i iscenirani konflikti zagrcnu bilo kojeg kantonalnog, entitetskog i državnog političara, vlastodršca, umjetnika, kolumnistu ili aktivistu. Niti sam ja dovoljno sposoban da napišem niti trećerazrednu kopiju Dežulovićeve kolumne, niti izmislim ijedan smiješan vic.

Tu smo gdje jesmo, u srednjovjekovnom prijestolnom gradu koji je imao svoje dane slave.  Ali ti dani su odavno zakljucani u udžbenicima historije za 6. i 8. razred osnovne škole, kada se uči Srednji vijek i 20. stoljeće.

Preostaje nam da Betmenov posao prepustimo njemu, a uhvatimo se rješavanja problema vodosnabdjevanja, asfaltiranja puteva, formiranja društveno korisnih institucija, centara i udruženja, rješimo odnos sa Preventom i slično.

Quod licet Iovi, non licet bovi.