Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Možda bi trebalo da ih mrzim

Vjerovao zlim komšijama • Ni sa kime se nije zamjerio • Logor „Luka“ Brčko – mjesto ostvarenja velikosrpske politike • Tajanstveno ubistvo Edhema  Ćudića •

Piše: Edvin Kanka Ćudić

Meša Selimović u knjizi Derviš i smrt je napisao: A, vas, braćo moja, molim, ne zamjerite zbog ovih riječi ako su vas zaboljele i rastužile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.

Kažu da zločin ne zastarijeva. Bojim se da su zločini nad Bošnjacima već zaboravljeni. O njima ćemo učiti samo iz knjiga. Prepričavati svojoj djeci o tome. Djeca će nam dobijati ocjene na genocidu i tome kako smo po ko zna koji put ubijani, zbog vjere, imena i nacionalnosti. Činjenica je da neki nisu ubijani ni zbog vjere (jer su bili ateisti), niti zbog nacionalnosti (jer su bili Jugoslaveni), već samo zbog imena. Tog imena koje je zločincu bilo krivo.

Ne bih znao ni zašto vam pišem. Ostala je uspomena. Htio sam je podijeliti sa svojim narodom, sa svojim čitaocima. To je historija traganja za najmilijim. Ona ostaje vječna radoznalost za nas, tragaoce. Za zločinca ostaje vječno mučenje i kopanje po njegovim dokazima. Oni što šute o silnim zločinima opravdavaju zločinačku svijest i svirepa ubistva nevinih.

NISAM GA SPASAO ŽIVOG, NISAM GA VIDIO MRTVOG

Pričali su da rata neće biti. Da je to samo priča pojedinih ljudi… Vjerovao im je. Bio je siguran u to. Vjerovao je da nikome nije ništa loše učinio. Govorio je: „Nisam nikog dirao, nisam se nikome zamjerio…“

30. aprila 1992. godine grupa vojnika maskiranih uniformi razoružala je četvericu brčanskih policajaca koji su bili u dva mitraljeska gnijezda-bunkera ispod Savskog mosta, te zauzeli policijske položaje. Naime, 1991. god. Savski most je bio oštećen od strane Hrvatske vojske, koja je u vrijeme rata sa Srbijom i Crnom Gorom oštetila manji dio mosta kako bi onemogućila prelazak tenkova i vozila preko mosta, a da bi se moglo prelaziti u Hrvatsku postavljene su daske.

Tog jutra, u 04.30 h potpuno podignut u zrak Savski most. Srušen je po naređenju Rade Božića, komandanta brčanskih „Crvenih beretki“. Božić je na komentar jednog od vojnika da se na mostu nalaze civili izjavio: „Ne interesuje me svet. Je..š svet. Diži most u vazduh.“

Tačan broj poginulih civila na mostu nije poznat. U tim paničnim momentima, dok su još brujale dezinformacije, tražilo se snage za odluku – kuda i kamo? Iz pravca srpskih prigradskih naselja: Brezika, Grčice i Potočara, dolazile su agresorske paravojne formacije uz podršku dojučerašnjih komšija, koji su to jutro osvanuli s uniformama i oružjem, te počeli zauzimati obližnje vitalne objekte, uglavnom tvornice.

Mustafa Ramić (tadašnji načelnik općine Brčko) u tom je trenutku tvrdio da rata neće biti (nezaboravno je njegovo obraćanje Brčacima na Brčanskoj lokalnoj televiziji). Međutim, rat se ipak dogodio… Danas ovog političara većina Brčaka optužuje za smrt mnogih civila, te „hinjsko“ zavlačenje naroda pred rat.

Prema mnogim svjedočenjima, ovako je rat i počeo u Brčkom – rušenjem Savskog mosta… Iako su mnogi bježali prema Hrvatskoj, Edhem, zvani Ekrem Ćudić je ipak vjerovao svojim (zlim) komšijama. Imao je nadu. Vjerovao je da nedužan čovjek ne može stradati. Vjerovao je da se sudbina Aušvica ne može dogoditi i njemu, muslimanu sa skromnim poznavanjem islama, ali i vrijednom brčanskom radniku Tvornice konfekcije „Interplet“ Brčko. Na kraju krajeva, vjerovao je u nepobjedivu snagu duha.

Zločinac takve poglede nije imao. Zločinac je osvećivao Kosovo polje. Edhem je branio jugoslavensku ideju bratstva i jedinstva. Nije bio član Partije (što nije značilo, da nije plakao zbog Titove smrti), ali ni pripadnik Stranke demokratske akcije (SDA). Nije bio u politici, niti ga je interesovala. Živio je sa šahovskom pločom i gledao kako pobijediti protivnika u toj strateškoj igri. Šahovska ploča je bila njegovo jedino bojno polje.

Drugog maja 1992. god. rat je počeo direktno ispred njegovog stana u brčanskom naselju Kolobara, na Trgu Ahmeta Kobića (danas, ul. Pere Marjana), ispred Bijele džamije. Ostat će upamćeno spuštanje srpske zastave duge 10-tak metara niz minaret te osmanske građevine.

Nakon tog „pobjedonosnog“ zauzimanja grada od strane Ljubiše Savića, poznatijeg kao Mauzera iz Bijeljine za Bošnjake i Hrvate nastaju dani užasa: mučenja, silovanja i ubijanja – genocid. Edhem je odveden u autobusne hangare Poduzeća za prijevoz putnika i stvari „Laser“ Brčko. Tu je ostao tri dana. Tvrdio je da ko god je od Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata imao osobnu iskaznicu bivao je pušten na slobodu (tako se to nazivalo, a to je značilo da se negdje skloni u gradu). Ćudić međutim nije posjedovao ovaj kobni dokument, te je nakon tri dana prebačen u logor „Luka“.

Od 7. do 20. maja bio je pritvoren u logoru „Luka“ Brčko. U logor je doveden sa još 300 Bošnjaka. U isti logor dovedeno je iz hotela „Posavina“ 200, iz geta Brezovo Polje 250, te iz DTV „Partizan“ oko 300 logoraša. Samo iz ovih pet logora, računajući i geto Brezovo Polje, u logor „Luka“ je dovedeno više od 1.200 logoraša.

Edhem Ćudić je tada posjedovao plavu košulju, ručni sat marke SEIKO, te Nur-dovu, koju je nosio sa sobom kao zaštitu. Svome ocu Salihu Ćudiću koji ga je posjetio u „Luci“, predao je sat SEIKO. Razlog takvoj odluci je bio što je zločinac uzimao sve što je vrijedno. Sudbina Nur-dove završila je u ustima ovog čovjeka. U strahu od zločinca, prilikom redovnog pregleda stvari koje logoraši posjeduju, on ju je progutao.

Pitanja koja su postavljana logorašima uvijek su bila ista: „Poznaješ li neke članove SDA, HDZ, MBO, SDP?“ „Od kada si član neke od stranaka?“ „ Imaš li oružje?“ „Ko je prodavao oružje?“ „Poznaješ li koga od funkcionera SDA?“ „Poznaješ li nekog Ramića, Bahora, Čauševića… gdje su oni sada?“ U sobi za saslušavanje stalno je bio Goran Jelisić, poznat i kao Srpski Adolf, koji je na kratki mig isljednika izvodio žrtve. Zbog batinanja prilikom saslušavanja žrtve često nisu mogle hodati. Tako je jednom prilikom „Srpski Adolf“ izveo Seada Ćerimovića (1952-1992), te ga tjerao da se kreće ubrzanim koracima prema šupi (mjestu stratišta). Međutim, Sead se zbog zadobivenih batina teško kretao. Iznervirani „Srpski Adolf“ ubio ga je na pola puta „škorpionom“ u potiljak.

20. maja D.V. je Edhema izvukao iz Luke, i istog dana on je prebačen u Brezovo Polje, mjesto gdje mu se nalazila zatočena porodica. Prema pričama D.V., Edhem nije vjerovao da mu je porodica još živa. Prema tvrdnjama Ćudića, u Luci su također ubijane žene i djeca. Tih mjeseci Brčko je postao pust grad. Puste ulice, mahale, sokaci. U vazduhu se osjećao pritisak pun mržnje i zloslutnosti. Život više nije postojao. Od tada u Brčkom postoji samo pijani četnik koji je „oslobodilac i branilac“. On tokom noći u mahalama i sokacima traži nove žrtve. Bošnjaci i Hrvati koji nisu na vrijeme napustili grad, ostali su prepušteni koljačima koji su svakodnevno tražili nove ljudske živote.

20. maja – 17. juna Ćudić je sa porodicom bivao zatočen u Brezovom Polju. Ovo mjestašce nadomak Brčkog je također bilo logor, iako se zvanično nije govorilo o takvom statusu. Bošnjacima je bilo predviđeno da, u slučaju bilo kakvog bježanja ili preplivavanja rijeke Save, cjelokupna porodica će biti streljana. Edhem je bio osuđen da i posljednje dane provedene sa porodicom vjeruje u svoju ideju – ideju pravde, iako nije bio siguran u svoju budućnost.

17. juna 1992. godine Ćudić je ponovo prebačen u logor „Luka“. U njemu ostaje sve do njegovog zatvaranja. Na ovom mjestu je zatekao veliki broj Brčaka koji su zatvoreni još početkom maja 1992. Međutim, po njegovom dolasku, Bošnjaci i Hrvati se raspoređuju u radne jedinice. Tako je jedna grupa Brčaka odmah po zatvaranju „Luke“ radila na „šminkanju“ ovog logora. Sve zgrade su očišćene, zidovi okrečeni, otpad i smeće spaljeni. O tome je i Srpski radio Brčko 7. augusta 1992. god. u svom dnevniku objavio: „…danas je u Brčkom boravio ministar informisanja Velibor Ostojić sa grupom novinara svjetskih agencija koji su došli da pronađu tobožnje konc-logore za Muslimane i Hrvate. No, ono što ne postoji, zakon prirode kaže – ne može se ni pronaći.“

Brčaci, a s njima i Edhem Ćudić, nakon „Luke“ prebačeni su u logor Batković kod Bijeljine (datum nije poznat). Tu je bilo zatočeno i oko 120 staraca iznad 60 godina i 50-ero maloljetne djece. Kada bi se najavio dolazak neke humanitarne organizacije, ove mučenike su sakrivali u obližnje šume. Tu su se nalazili i mnogi leševi, ali zatočenici o tome nisu smjeli nikome pričati. Da bi čovjek uopće razgovarao sa srpskim vojnicima u logoru morao je reći: „Gospodine, srpski vojniče, dozvolite da se obratim.“ U suprotnom uslijedilo bi batinanje do smrti. Po batinanju su se posebno isticali Gligor od Goražda, Veselin od Bijeline, i zatočenik Džemal Zejnilović Rajcer, čija je specijalnost bila udaranje motkom i kamenjem. Na taj način je umoreno jedanaestero ljudi.

Prema tvrdnjama logoraša, Ćudić je sve ove jade i neljudske radnje dugo trpio.

To jutro, dok su seljaci čekali na kapiji logora da dobiju zatvorenike za rad na svojim imanjima, Ćudić je istrčao i prvom seljaku opalio šamar. Bio to je pouzdan znak da je Ćudić prežalio vlastiti život, te je želio da mu se skrate muke što je stražar jedva i dočekao. -Zatvorenik je udario Srbina, nasrnuo na srpstvo. Odjeknuo je rafal. Ćudić je pao, ali je smogao snage da se pridigne i vikne:

Pucajte, ne možete me ubiti!

Odjeknuo je još jedan rafal, a onda je ugašen život Edhema, zvanog Ekrema Ćudića.

Ovo je samo jedna od priča koje su kružile o njegovoj smrti. Logoraši ovog logora piscu ovog teksta tvrde da nisu ni prisustvovali ubistvu, te da ne znaju kako je ubijen ovaj, za njih, heroj. Edhem, zvani Ekrem Ćudić je ubijen 13. oktobra 1992. godine, u 09.00h ujutro. U 12.00h istog dana, trebao je izaći na slobodu putem razmjene.

Međunarodni Crveni križ je 02.09.1994. godine u Zagrebu (Republika Hrvatska) potvrdio svojom Potvrdom (Certificate) da je od strane ove organizacije redovno posjećivan od 18. 08. do 07.10. 1992. godine, te da je u tom vremenu bio psihički stabilna osoba. Bio je treće dijete od osmero djece Have i Saliha Ćudića. Odrastao u Brčkom, u naselju Prnjavor (uži centar grada). Za grad je bio usko vezan, tako da ga nikada na duži period nije napuštao.

Ovako je ostala njegova nepobjediva ideja za istinom, borbom i tragom najveće pobjede. Pobjede nad svakim oblikom čovjekovog nipodaštavanja.

MOJ BOŽE, OJAČAJ NJIM MRTVIM SNAGU MOJU

Porodica od uspomena posjeduje samo sat SEIKO, čija kazaljka još uvijek stoji na datumskom broju 6, dvije fotografije i plavu košulju. Iza sebe je ostavio suprugu Seniju i dvoje djece Dijanu i Edvina. Izvršilac ovog zločina možda i danas korača njegovim gradom, a možda mu i porodicu poznaje. Edhem zvani Ekrem Ćudić nikada nije pronađen, niti je tijelo otkriveno. Ne zna se ni gdje su ga krvnici sahranili, niti se zna gdje se nalaze mezarovi ostalih poubijanih u logoru „Batković“. Prema nekim tvrdnjama, većina tijela je bačena u Savu.

Međutim, zakon prirode nam govori da je čovjek živ sve dok se ne pronađe njegov leš…

Možda mi nikada nećemo otkriti gdje su ubijeni i zašto su smetali zločincima. Međutim ubijeni će za nas biti heroji našega doba. Oni koji su činili zločin, pali su. Oni koji su poginuli, poginuli su dostojanstveno. Oni koji su ubijali ostali su nečasni. Svaki trag za istinom veći je i od same historije. Historija nas uči da je nešto bilo, a trag da je nešto se zbilo protiv nečega i da je direktno oštetilo nas.

Ratko Mladić uhapšen, a brčanski krvolok Goran Jelisić (Srpski Adolf), sa uživanjem svojih 40 godina kazne služi u Italiji. Još uvijek se dobro služi internetom, pa tako ima i svoj profil na socijalnoj mreži Facebook. Prema iskazima posljednjih koji su ga posjetili, Jelisić piše knjigu o suživotu. Mladiću se Zapad obezbijediti 15-kvadratnu ćeliju, sa televizorom i internetom. Možda će mu nedostajati jagode (koje je tražio u beogradskom zatvoru), a moguće da će mu Serž Bramerc i to omogućiti.

Ovim ubistvom, još jednim od 525 civila ubijenih na svirepi način u hotelu „Posavina“, koncentracionom logoru „Luka“, logoru „Batković“ DTV „Partizan“, Policijskoj upravi Brčko, ostala još jedna smrt zagonetna.

Porodici Edhema zvanog Ekrema Ćudića, kao i većini porodica žrtava, odjekivat će u ušima tupe riječi Meše Selimovića: Sinovi Ademovi… Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam, zna samo za tugu. Moja žalost pripada samo meni.

Planski su ubijali da jedan Bošnjak bude manje, da se krvolok može stidjeti što je kročio nogom na tuđu zemlju. Nama ostaje dostojanstvo, a njima ruke uprljane krvlju nedužna čovjeka. Lakše mi je sad, podijelio sam je sa vama…