Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

“Povratak antifašizmu”

Kada ste i pod kojim okolnostima otišli iz Bosne?

Namjeravao sam još 1981. napustiti tonuću Jugoslaviju, zbog nezaposlenosti i sveprisutne hipokrizije. Iz Bosne sam otišao u maju 1992. konvojem Vojne akademije iz Rajlovca i pridružio se porodici u Vojvodini.

Kako ste dospjeli u Izrael? Kakva su Vam bila očekivanja i predrasude prema ovoj zemlji, šta Vas je dočekalo? Kako danas nakon višegodišnjeg života tamo, posmatrate Izrael? Koliko ste se ukorijenili u toj zemlji?

O Izraelu sam imao neprecizne predstave, a odlučio je usud. Stigli smo u junu 1993. godine, uz pucnjavu iz arapskog naselja Abu-Goš, u dolini ispod dodijeljenog nam kibuca. Prava dobrodošlica za izbjegle iz rata. Imali su svadbu, ali mi to nismo znali. Nikada se nisam adaptirao, a i ne želim. Bez ideala nema ni motiva. Staro drvo se ne presađuje. Danas je nesamjerljivo teže nego kada smo stigli. Izrael nema niti jednog pravednog političara, vizionara. Nobelova nagrada za mir dodijeljena Šimonu Peresu ne spašava ga takve moje ocjene. Poznata mu je iluzornost mirovnih opcija, ali nagradu nije odbio.

U svom jednom tekstu spominjete epizodu kada grupu učenika pred rat vodite na Titov grob iako su u to vrijeme takve aktivnosti već vrlo nepopularne. Možete li malo opisati taj događaj, atmosferu, svoje viđenje tadašnjeg Beograda? Da li ste tada slutili nadolazeću apokalipsu?

O apokalipsi sam govorio još 1985. Sazvao sam Akcionu konferenciju SK u Visokom. U dramatičnom emotivnom gradacijskom tonu, tri puta sam vikao: Ako tako nastavite, imaćete Bejrut! Bio bih neuporedivo srećniji da se nije obistinilo. Dominirala je privilegiranost po nevidljivim nacionalnim receptima. Imao sam troje male djece i pobunio se onog trenutka kada je nekom zasmetalo što vodim đake na planine, u Istorijski muzej revolucije u Sarajevu, na Partizansko groblje u Mostaru. Kada sam osnovao ferijalnu družinu s namjerom da putujemo na Titov grob, vođena je prava hajka protiv mene da se to spriječi, a ja sam ipak na opće zadovoljstvo 165 učenika, vodeći ih sam, uspješno realizirao taj put. Posjetili smo i Kalemegdan i položili cvijeće na grob Lole Ribara. Bila su to romantična vremena, ali već bremenita mračnim slutnjama. Beograd je gubio karakter metropole, psihologija rasula se opažala na bezizražajnim licima. Nedugo zatim zaposlio sam se kao profesor na VA u Rajlovcu. Drugom izboru usud me nije vodio, planski me stavljajući u delikatnu i opasnu poziciju, u kojoj, u svom stilu, ne samo da nisam bio pasivni statist već sam izbacio iz SK svog šefa, načelnika Katedre IPP, pukovnika za kojeg će se ispostaviti da je vojvoda, Vukotu Vukovića, odgovornog za još uvijek nesankcionirane zločine. Ne manje izopačen i zao u Katedri IPP je bio budući komandant četničkih hordi u Bratuncu i Zvorniku Slavko Ognjenović, a s njima i treći član komandne trojke, nekada nadređeni nam šef Savo Sokanović, koji će postati najbliži saradnik Ratka Mladića. Svi žive u slobodi. Dok sam predavao, mene su ti isti u Gestapo-stilu smijenili na času, pred pitomcima. Vodio sam ogorčeni rat, šest godina prije rata. U samom epicentru JNA doživio sam veleizdaju, slijetanje Belih orlova i početke razaranja Sarajeva.

Vrlo je interesantno Vaše ambivalentno viđenje Josipa Broza Tita i njegove historijske uloge. Secirate njegove mane ali mu pripisujete i određene zasluge? Većina ljudi danas u tom slučaju bira uprošteno za ili protiv…

Kao vegetarijancu prihvatljivije mi je od seciranja pristup temi o Titu nazvati antropološko-spektralnom analizom karizme. A možda i promišljanjem karme. Jednoj od studija dao sam podnaslov za ili protiv. Namjeravao sam markirati put poimanja problema apodiktičke isključivosti. Za određenje profila prosječnog lika potrebna je multidisciplinarna analiza. Šta onda reći za Tita koji je obilježio cijelu jednu epohu? Simpatije i mržnja ne predstavljaju adekvatan instrumentarij vrednovanja. U osnovi uobičajenih animoziteta glavni stub panteona izdaje predstavlja – zavist. Zavidjeli su Titu inferiorci čak i dok su ga sa don-corleoneovskim suzama ispraćali na drugu obalu, priželjkujući njegovo žezlo. Bio je nenadmašan scenograf, maestro privida. Lakomi i prosti vulgarizatori vidjeli su samo vanjski sjaj iluzije. Bio je kralj, diktator, ali igrao je šah protiv najvećih monstruma, Hitlera i Staljina, i dobio je te partije koje su obojica pamtili do svog mizernog kraja. Ambivalentnost je suština dijalektike. Tito je stasao na pozornici ovaploćenog dijalektičkog materijalizma kao jedan od najvećih vitezova, pa se i o njemu nužno mora promišljati dijalektički. A umijeće održavanja dijalektičke ravnoteže nad ambisom pretpostavlja laviranje u kom svaki naredni trenutak znači opstanak na tankom užetu, ili pad u propast. Hazarderi kojima je povijest povjerila karizmu obično nose motku za balansiranje, ili polugu kojoj negdje u nekoj zamišljenoj idealnoj tački u kosmosu traže uporište da bi pomjerili Globus. Tito je nosio mač, jer takva su bila piratska vremena. Ili on, ili ja. Bio je maestralan. Hegelijansko-eshatološki gledano, ne odlučuje pojedinac o svojoj karizmi, ona je uvjetovana i ta koja uvjetuje i odlučuje. Tito je u dosluhu s njom znao lavirati i steći naklonost i ugled. Providnost ga je izabrala da prevrednuje nacizam i staljinizam, afirmirajući se u aktu pobune, u činu velike drame konkretne revolucije, najveće i najstrašnije koja se morala dogoditi, i koju je trebalo beskompromisno voditi. Dijalektika dopušta i druge varijetete, kao, biti i za i protiv. Ili, ne biti ni protiv, ni za. A za takav stav treba imati rafiniran osjećaj, širok uvid, i lično poštenje. Oni koji su samo za, ili samo protiv, propuštaju da sagledaju kompletnu predstavu.

Zamijerajući Augustu Wilhelmu Shlegelu na stavu o Euripidu, Goethe je pisao:

“Ako moderan čovjek poput Shlegela namjerava kuditi mane uzvišenog starog pjesnika, onda pristojnost zahtijeva da to čini – na koljenima”!

Isto se može poručiti vulgarnim interpretima lika i zasluga Josipa Broza Tita. Mogu njegovi neprijatelji da ruše njegovo revolucionarno carstvo, zlonamjerno zagledani samo u materijalnu sferu, ali on je nepotamnjiva legenda. A oni, zavideći, rušeći, reanimirajući aveti, samo ubrzavaju dolazak Novog Tita, nemilosrdnog prema zlima upravo sukladno njihovom genocidofilnom klepto-piromanstvu.

Odnos prema antifašističkom nasljeđu NOB-a u današnjoj Bosni i Hercegovini je sraman: spomenici su devastirani ili svjesno zaboravljeni, zarasli u travu, tekovine borbe protiv fašizma brišu se iz kolektivnog sjećanja. Kako Vi vidite današnji odnos Bosne prema NOB-u? Zbog čega je, po Vašem mišljenju, nacionalistima važno potiranje sjećanja na rat u kojem je Jugoslavija, konačno, bila na pravoj strani?

Stanje je na korak do očaja. Kako pomoći narodu koji je već potonuo u beznađe? Iz porodice sam koja je odru antifašističke revolucije prinijela velike žrtve. Ipak, nije to jedini razlog moje opredijeljenosti za očuvanje sjećanja na NOR. 90% poginulih za Jugoslaviju pali su kao nevini ljudi, civili. Nisam siguran da je u Jugoslaviji izvršen detaljan popis izginule djece. Svaka poginula djevojčica bila je jedna naša Ana Frank. Svaki dječak mogao je biti pronalazač, kompozitor, učitelj, agronom, redatelj… Zaboraviti njih, znači ne samo pristati na neosvećeni zločin, znači ubiti ih ponovo i stati uz rame njihovih ubica. Ko razuman da se pomiri sa rehabilitiranjem ustaštva i četništva? U pitanju je abolicija dogođenog i svakog mogućeg novog genocida. Posrnuće duha završava pred nemilosrdnim četničkim čudovištima, ili uglađenim krvoločnim ustaškim križodomoljupcima. Ko ima pravo da kapitulira pred još živućim nacizmom? Postoji nešto što se zove moral, savjest, humanost, ali i inat. Inat bosanskog čovjeka, njegova odvažnost koja traje već drugi milenij, mora ustati i reći Ne! Nećete proći! Neprijatelj je golijatski golem, ali ne i nepobjediv. Ne treba ga se plašiti, jer u posijanom strahu, urezivanom u podsvijest okrvavljenom kamom, već je pola njegove likujući moći. Poslije svega što je demonstrirao ne može se izgubiti više od onoga što je već izgubljeno. Pobjeda naših partizana, SKOJ-evaca, naroda, predstavlja u domenu polemologije (nauka o ratovanju) jednu od najsvjetlijih stranica povijesti i ne treba dopustiti da se teorijom o Bleiburgu potamni ili čak spali čitava knjiga herojske kronologije otpora genocidu. Treba se samo zapitati koliko bi preživjelo Bošnjaka da Tito nije zaustavio Dražu i Antu? Da li bi preživjeli ijedan Jevrejin i Rom? Zato se s pravom svi kojima savjest još nije ugasla i kapitulirala pred naletima novih oporavljenih bestijalnih bezumlja i teritorijalnih aspiracija trebaju zapitati: Smije li se dopustiti, ne samo pred domaćom, već i svjetskom antifašističkom javnošću, da uspomene na pobjedu nad iracionalnim nečovještvom pojedu buđ, nemar, korov, sitnodušje, sekundarno kapitulanstvo onih kojima je bitniji mali interes od ordenja čestitih ujaka, djedova, majki, humanih susjeda i neznanih junaka koji padoše za budućnost? O tome bi trebali razmišljati narodni tribuni prije nego naume progovoriti u ime svojih povjerenika. Nude li narodu razloge za optimizam i neke ideale? Tito i komunisti su povremeno pravili krupne greške, ali zar treba poreći sve tekovine revolucije i baciti se pred noge hiljadu puta gorima od Tita? Iz Izraela kao duhovnog centra svijeta kristalno jasno se vidi da Bosni ne nedostaju samo ideali, vide se i snage koje teškim olujnim oblacima prekrivaju horizonte. Što je još strašnije, nakon izdajničkog kompromisa zvanog Dayton, poklekli, zaplašeni, korumpirni, lamentiraju uglas sa svojim krvnicima o podjeli Bosne. U ime koga? Narod bez ideala je slomljen, izigran, prepušten nemilosrdnicima koji dopuštaju da se čuje glas jednom već osuđene i lakrdijaški puštene na slobodu zločinke Biljane Plavšić. Umjesto da su joj oduzeta sva građanska prava i onemogućen pristup medijima. Ono malo glasova razuma preplavlja cunami defetizma. Trebalo je u Našoj stranci prepoznati istinske snage progresa i zajedništva. Umjesto da se uspostavi jedna humanistički ustrojena, civilizirana i muževna politička organizacija, utemeljena na provjerenim principima antinacizma, pregovara se i ide u Banja Luku na prijem kod sljedbenika krvnika.

Tito sa nacistima nije pregovarao.

Pa, moji dragi Bosanci, Bošnjakinje i ostali patrioti, potomci antifašista, razmišljajte dugo i konsultirajte se sa svojom savješću prije nego što naredni put u biračku kutiju spustite glasački listić i zapitajte se niste li s njime u ponor nepovrata Pandorinog krčaga koji će eksplodirati bacili kompletnu civilizaciju. Probudite se iz kataleptičkog transa i promislite niste li tim papirićem potpisali izdaju nad poviješću, prepuštajući svoju sudbinu kabinetima specijaliziranim za makro-psiho-eksperimente, i iznijeli svoju djecu na brisan prostor pred ponovo uzdignute glave reciklirane bezdušne stare nemani. Možda ćete početi uviđati da vam je jedini način da opstanete ako se sjetite da su postojali negdje neki humanistički ideali, jedino efikasno oružje protiv brojnih aveti nadirućih po svim meridijanima i horizontima.

Izjašnjavate se kao zagovornik cjelovite Bosne i Hercegovine. Je li ona Vaša mitska zemlja djetinjstva i mladosti ili zemlja koju vidite kad ovamo doputujete?

Rušenje antifašizma je prilika tajkunizaciji i razvlačenju prirodnih bogatstava Bosne bez ikakve kontrole, što je i bio osnovni cilj rata protiv nje i njenog jedinstva. Zapadu trebaju sirovine, energenti, a ne oni koji nad njima bdiju. Politička decentralizacija omogućava slabljenje kontrole nad kapitalom. Ne mogu i ne namjeravam priznati i prihvatiti podjelu Bosne. Ako sam otišao kada sam joj bio potreban, sada sam ne samo formalno-verbalno spreman da se vratim i borim svim raspoloživim sredstvima, znanjem, iskustvom. To je zemlja mojih predaka i ona pripada meni i mojoj djeci. Vrbas i Neretva ne izviru ni u tzv. RS ni u tzv. HB i niko nema veće pravo od mene da se osjećam slobodnim bilo gdje na njihovim obalama. Te vode će se izbistriti i to mora biti sveti zavjet svima kojima su nešto značile i znače.

Kakvom zemljom Vam se čini današnja Bosna i Hercegovina (Vaš stav me i privatno vrlo zanima jer ste ipak neko ko živi u inostranstvu a iz Vaših tekstova je očito da vrlo aktivno pratite dešavanja u zemlji)? Kako Vam danas izgleda rodno Visoko? Koliko često dolazite? Šta Vas u budućnosti Bosne najviše brine? Izrabljivanje radnika (koje ste, po svojim tvrdnjama, i sami iskusili) i divlji kapitalizam i ovdje su stigli, ušli bez kucanja, odomaćili se…

Moraju se prevazići generalne zamjerke svima izbjeglima. Velike nas razlike dijele. Druga su vremena i biće potreban svaki istinski patriot. Da li smo mi manje patrioti od onih koji su rat proveli u kabinetima, ili prisvajajući tuđe? Organizirali smo i slali pomoć. Nismo odustali od propagiranja prava Bosanaca na svoju vjekovnu teritoriju. Bosna jeste mitska zemlja i ništa manje Obećana. Visoko je geografski centar Europe. Iako su mi egipatske piramide u blizini, radije par puta godišnje posjećujem Visočicu. Ljudi nisu svjesni blagoslova kojima su okruženi. Naviknuti, saživljeni, stopljeni, propuštaju da ih cijene i štite. Život u Izraelu zavisi doslovno od jednog potoka. Jordan se ne može nazvati rijekom. Da su Izraelci u Bosni, nijednog potočića ne bi nikome prepustili. A u Bosni, moram ovo izreći kao kritiku koju ću ponavljati, niko ne pomišlja zaštititi Miljacku, Vrbasom plutaju ostrva plastike, katastrofalno je da su u vodi sa Vrela Bosne fekalni bacili. Nema tog hotela kojeg ne treba dislocirati daleko od rijeke po kojoj se zove država stara tisućljeće. Ako tajkunima ništa bosansko nije sveto, mogu otići na Haiti.

U Izraelu obitavam fizički, duhovno sam neprekidno uz Igman, na Vrelu. Utoliko me više vrijeđa skrnavljenje prirode. Isto je ubiti čovjeka i rijeku.

U svom odlasku-bijegu nalazim i neke pozitivnosti. Saznao sam u Jerusalimu, urbanom metežu zvanom duhovni centar Planete, ko tačno i koje poteze vuče protiv Bosne. Nisu dobri šahisti, ali imaju šaptače u Sarajevu, Zagrebu, Banja Luci, Mostaru. Od Izraelaca se ima šta naučiti. Vrijedni su, rade, a neprijatelje ne zaboravljaju. Da nema jataka i opstrukcije malo koji nacist bi prošao bolje od Eichmana. Zato me čudi i brine olako prepuštanje zaboravu krvave bosanske jučerašnjice. Ozlojeđuje me to što niko ne postavlja pitanje hapšenja Alekse Buhe, Branka Kostića (bio je potpredsjednik krnjeg predsjedništva SFRJ, vrhovni komandant JNA i Kadijevićev šef, tvrdio je da će vojska ostati u prelaznom periodu u Bosni bar još pet godina), Ćosića, Draškovića i Mladićevih generala. Ne razumijem  zaboravljanje da su i tuđmanovci bombardovali Sarajevo.

Bosna ima povijesnu obavezu da traži ratne odštete od Srbije, Crne Gore, Hrvatske, čak i od Slovenije i od tog prava ne smije odustati.

Protivnici tradicija NOB-a napadaju temelje jednom dosegnute skoro idealne države, idealnije nego je mogao zamisliti Platon. Takva država nije mogla odgovarati mediokritetu, klateži, ološu, pedofilima, narko-bosovima, plaćenicima, petokolonašima… Bosna je zemlja idealnih mogućnosti. Posjeduje višestruko bogatstvo. Prvo je duhovno bogatstvo tradicije Dobrih Bošnjana. Drugo, posjeduje ogromno rudno i šumsko bogatstvo, plodnu zemlju, hidropotencijal, turističke destinacije. Ima svoju matičnu inteligenciju i preduzimljive i inventivne privrednike. Ima nevjerovatan kapital u dijaspori, ogroman broj stručnjaka u svim oblastima. Opredijeljenost za negaciju, opstrukciju, odbijanje, ksenofobiju, podozrenje i vječito ciničko sumnjičenje, ne vode nikuda. Da Izrael nije u stanju ratne pripravnosti, da može kapital usmjeriti samo na tehnološki i kulturni razvoj, autoritativno tvrdim, Singapur i Dubai ne bi bili pojmovi životnog standarda. Ali ako na nedužne izraelske privrednike odijum omraze šire slavodobitnici koji sebe vide kao bosanske lidere, žaleći se Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, a ne osuđuju divljačko bombardovanje Gaze fosfornim bombama, ugošćuju Libermana, moram se i sam staviti u poziciju onog Bosanca-starosjedioca koji pita: doista, da li je u interesu Bosne da se zbratime Banja Luka i izraelski grad Modi’in? I da još inicijativa potekne iz Izraela? Moram se distancirati i saopštiti da takve inicijative potiču od članova istog klana koji je dostavljao granate namijenjene ubijanju Sarajeva, i da stvar bude još gora, po mene, i još više po njih, da ih lično poznajem. I da im je i danas upravo Bosna izvor bogaćenja. I još nešto: nigdje španski Jevreji nisu bili toliko zaštićeni nakon progona, kao u Sarajevu. Gradio sam od početka Modi’in, a prvo sam ga upoznao ispod zemlje kao arheolog. Ako se taj novi lijepi grad trebao zbratimiti s nekim gradom u Bosni, to je trebalo biti Sarajevo. Sve drugo je prljava igra falsifikata, pljačke, nezahvalnosti i sramotnog lažnog zaborava.

Kakva Vam Bosna nedostaje?

Nedostaje mi Bosna i Hercegovina kojoj se nije dopustilo da zaživi. Već po rođenju je raniše. Ali, preživjeće Bosna, uprkos željama atentatora. Zbog njih osionih nedostaje mi atmosfera večernjeg povjetarca nad Drinom, sevdlinka sa Bikavca, Mostar nepodijeljene duše, kajak na Neretvi, pogled s Prenja, borovnice s Vranice, brzaci Une, cvat divljih kestenova u mojim Lukama u Visokom, pogled na stećke Dobrih Bošnjana. Nedostaju mi komšinice na jutarnjoj kafi i njihov smijeh i glasno bestidno ogovaranje muževa. Nedostaje mi sve, osim jezik za proklinjanje onih koji zapodjenuše rat. Ni poslije dvadeset godina ne znamo jedan za drugoga, ni gdje smo. Neki možda nikada neće ni pronaći ostatke svojih najbližih. Bosna je u vrijeme procvata europskih imperija bila obelisk kulture. Ne može se negirati da je u Bosni bilo odstupanja od moralnih normi, bezumnih ekstrema ima svuda, ali isticati u prvi plan posljedice i prikrivati stvarne klice razdora koje su donosile crkve, znači istrajavati na pozicijama one iste malicioznosti koja je rastakala zdravo tkivo, inplantirajući pomrčinu tuđeg vilajeta. Mislim prije svega na vatikansko-nemanjičko-prorusku urotu protiv Bosne. U svakom slučaju ne bih se složio sa Andrićem, ne prije nego bih razjasnio sebi i drugima pojam paklenog mentaliteta, u ovom slučaju jednog nobelovca, bez detaljnije psihobiografske analize razdirućeg pakla u njegovoj vlastitoj duši i bez bavljenja tragovima njegove zadivljenosti Hitlerom, o čemu se ćutalo, zbog lažnog “mira u kući”, kao i među diletantima Nobelove fondacije.

Wikileaks ovih dana objavljuje najave da se Izrael sprema na veliki rat. Kako izgleda život u Izraelu? Koliko su svih ovih godina u Vašem životu prisutni atmosfera rata i vanrednih okolnosti?

Tek sada objavljen Wikileaksov izvještaj napisan je prije dvije godine. Izrael je u stalnoj pripravnosti za izbijanje velikog rata. On mu ide u susret, ne zato što ga želi, već zato što mora, ugrožen i spolja i iznutra. Kao i Bosna. Nakon posljednjeg rata u Libanu učetvorostručen je broj raketa u posjedu Hezbollaha. Iran neprekidno prijeti da će uništiti Izrael. Iz nekih sjena pojavila se prije neki dan Margaret Thatcher sa svojim izjavama. Ništa u tome nije posebno senzacionalno novo.

Šta je tema romana koje pišete?

Privodim kraju pisanje tri knjige. “Kontrasti Izraela”, “Olujni Yu-hexagon”, i autobiografski roman “Posljednji”. Živim u prošlosti. Da nije nje, ja i moja generacija ne bismo imali načina da mislimo o budućnosti. Ne bismo znali šta je ponos, moral, prijatelj, učitelj, komšija, rad, zanos, milosrđe, blagost. Ne bismo se prepoznali kao baštinici svega onoga što su imale i čime su zračile naše majke Bogumile.

Kako vidite poziciju pjesnika danas u svijetu, koliko poezija danas nalazi publiku, koliko se glas pjesnika čuje?

Poezija je bila i ostaće najuzvišenija umjetnost, nadživjeće sve ostale. I sam pišem, od rane mladosti, kao autodidakt, ne slijedeći, ne ugledajući se, bez posebnog preferiranja. U predasima rado čitam pjesme svih poznatih pjesnika Ljermontova, Cesarića, Ahmatove, Hajjama, Baudelairea, Miljkovića, Tadijanovića. Volim haiku. Čitam pjesme mog dragog prijatelja Atifa Kujundžića. Moja supruga piše divne pjesme. Ipak, među svima nama, samo je jedan Mak. Najviše volim čitati stihove mladih, anonimnih, kojima se tek otvaraju stranice knjige života. Još kao gimnazijalci imali smo mali pjesnički kružok. U Izraelu sam organizirao večeri poezije.

Sve više “Pjesnici su čuđenje u svijetu”, jer su sve tiši. Ali to nije posebno zabrinjavajući trend. Dok je ljubavi, a nažalost i ratova, biće i pjesnika. Oni su savjest Planete. Prvi osjete, naslute, plaču glasno, ili gorko, nečujno, svojim bolom strujeći preko struna cijelog Univerzuma. Na nama je da pjevajući objasnimo i koja je to pjesma prava pjesma. Jer je mnogo i stihoklepaca. Da se ne prisjećam njihovih zlokobnih imena. Zato prave pjesnike treba znati prepoznati, čuti ih i uvažavati.

Može se neko pitati: Čemu pjesnici? Branko Miljković je dao lijep odgovor: “Tko ne umije da sluša pjesmu, slušaće oluju.”

A osim što osvjetljavaju put spasa i sprečavaju brodolome, pjesnici su prvi koji objavljuju radost življenja, svojim odama prirodi, zanosima mladosti, prijateljstvima, blagodarnosti istorodnih duša.

———————————————–

Zahvaljujem se koleginici Adisi Bašić i uredništvu magazina “Slobodna Bosna” za ovaj razgovor.

Marjan Hajnal

Posted in BiH