Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Da li grad može biti grad ako nema gradske kafane?

Danas hodam Jalijom (nemoj da se ko naljuti, onako zvanično, što ulicu nazivam jalijom, njenim jedinim imenom, ostala su prezimena vremena i politike) tražeći sadržaje koji bi me mogli zainteresovati tokom manifestacije „Visočko ljeto 2011“. Moderna bina na trgu Džemala Bijedića svjedoči o nekim novim vremenima i tehničkom napretku u kojem bi sve trebalo biti  drugačije i bolje, ali gledajući sa stanovišta  proteklog vremena izgleda da je, u smislu dobrine sve dobro prošlo, posebno za one koji su zapamtili i bolje od ovog danas. Nema nekako radosti iako ima mladosti, jer u trenutku moje dokolice i tumaranja da nađem nešto zanimljivo ja naletim na ulične trke svih uzrasta i osobitosti koje pokrenu emocije  prošlog vremena.

Niko ne kaže da različitost ne smije postojati, ali razlika u događanjima i načinu događanja mora postojati, pa ih tako treba i doživjeti. Lijepo, rekli bi, da nije sjete na dane koji su nekad bili praznici grada kad je sve živo bilo na Jaliji, ne samo zbog svoje djece i unuka nego zbog zadovoljstva da se, eto, opet održavaju ulične trke. Da nije bilo naše sugrađanke, političke ličnosti i njene sestre, pomislio bih da je sve plod slučajnosti skupa nekoliko dječaka i djevojčica, jedno 70 posjetilaca učesnika u uličnim trkama, ukupno, nekoliko prodavača kuhanih kukuruza i veći broj zvaničnika organizatora manifestacije i svakako dežurnih novinara, bez  do skora nezaobilazne, koja neki dan lijepo sastavi je i be uz jednu polnu osobitost  koja se iz kulturnih razloga javno ne upotrebljava, predstavlja „milje“ u kom se sve dešava, te ja odlučih da krenem i ponovo, na miru, vidim izložbu u Zavičajnom muzeju. Pitaju me iz lijepo uređenog „Riplija“ gdje ću, pa kad im rekoh da ću u muzej, rekoše mi da ne idem jer je zaključan za noćas, a da je sinoć otvorena  izložba  posvađala preostale visočke porodice, ma koje vjere bile.

Krenuh onda u kafanu preko puta koju nekad opravdano zvaše „Gradskom kafanom“ i bi mi tužno što je ne nađoh, jer u njoj osim izgleda nikog ne zatekoh s kim bih koju „razbacio“ i nampade mi rahmetli Sirćo Akif kad je na sto pored'o sve lozu (lutriju) do loze i pomno pratio izvlačenje na rijetkom Kosmaj radiju i kad mu ni jedna ne dobi ništa on zagrnu rukav i golom snažnom ljevicom sve sjuri po uljem namazanom podu uz riječi: „ A, Akife zagrni rukave“ ne bi li naglasio narodnu da se lutrija može dobiti samo kad se zagrnu rukavi u bilo kom vremenu i političkom sistemu, posebno ako ima za koga ili bilo gdje. Ovlada me neka preteška sjeta i pade mi na um jedno opravdano pitanje:

„ Zašto to Visoko nema svoju Gradsku kafanu ko’ nekad“?

Kakva je to kafana bila koju ni jedna politika ne ukinu, ni jedan rat ne zatvori iz koje se u vojsku išlo i u koju se iz vojske nakon neku godinu vraćalo, u kino odlazilo i u kojoj se svačije mjesto znalo  i pazarom kao i ostalim danima, u kojoj su mnoga srca prestala da kucaju, što je nekad bila čast pa bi se  govorilo: „ Umro zdrav u kafani“ i mnogi zvanični zaključci donosilo tako da ih se ni u Opštini ni u sudu nije moglo mijenjati.

Kasnije, nakon dvasata, kad se vratih s treninga „Škole rukometa Visoko“ vidjeh mnogo više svijeta na trgu, pa se odjednom nađoh na starom „korzou“, ali i odlučih otići  zapisat’ utisak, jer me noć prije Hanka dotukla do kraja. Nešto čime smo se nekad oduševljavali zavisi od ponude i  shvatanja kvaliteta isto onakao kao što to važi i danas, a ako toga nema, onda daj šta daš.

Gledaj, mogao sam i zaboraviti. Ko mi zna išta reći o  spomeniku u bivšoj kasarni Ahmet Fetahagić ili da sam tražim?

Pišem, kad me trznuše poznate riječi: “Motori, motori” i sjetih se da sam vidio neke poznate likove oko bine, doduše prilično sijede pa se sjetih da nisam odgovorio Jaši  na pitanje: „ Jesam Jašo uživao i u Šabanovoj muzici, ali ne zaboravi da sam na straži u Novogradskoj u Zemunu mnoge noći slušao u sitne sate Bebekove konje bijele.

A, što je znao Zvonko Bogdan pustiti onu svoju: “Zaustavite Dunav i kazaljke stare”, a ja vojnik  u Zemunu.

Eto, sve mi to noćas ispuni stvarnost i bi mi drago što se sjetih jednog  vremena dosta drugačijeg nego sadašnjeg, ali, svejedno našeg.