Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Zlatnim tragom prošlosti

Vidim. Čujem. Osjećam. Kad u sitne sate osame sjedinim sva čula pomislim da nisam ovdje. Nije ovo vrijeme kojem sam sam se nadala. Nisu ljudi kakve sam željela sretati. Poslije svega.U praskozorje 23. jula 1995 godine na pragu slobode poginuo je Nijaz Šahinović Nize. Sin. Brat. Zlatni ljiljan svoje domovine. Na Treskavici je posljednji put odsanjao svoj san. San slobodne Bosne.Bio je dijete čaršije, vrijedan radnik u KTK, sportista. Mogao je biti vrhunski umjetnik, ali ne prašta to čaršija svakom. Znao je to. Svoje zlatne ruke poklonio je zanatu i nikad se pokajao nije.Kad su se nad Bosnom nadvili tamni oblaci zla odmah je stupio u prve redove Armije BiH.

Ni teško ranjavanje nije ga spriječilo da se vrati u borbu protiv agresora.

Mi ćemo pisati historiju.

Ne mogu oni nama ništa.

Pobijedit ćemo ih.

Govorio je. Uvijek nasmijan. Ponekad bio je strog, ali pravedan.

Kad su mu dodijelili Zlatnog ljiljana, u monografiji „ Šehidi i poginuli borci općine Visoko“,

greškom je navedeno da je to primio posthumno, nasmijao se blago i rekao tiho:

„ Mah, idemo dalje!“

Ako postoji ona nit koja spaja dva svijeta i u neko doba dana ona je najtanja, mislim da oni što izginuše za ovu lijepu Bosnu i Hercegovinu nisu srećni.

Nije ovo zemlja o kakvoj su sanjali.

Nisu se borili da Bosna bude jedna velika narodna kuhinja. Nisu se borili za političare koji se zalažu da njihov saborac ostane što dalje na margini života i jedva preživljava, a oni će se uštirkani naslikavat.

Nisu se borili da majke Srebrenice svakog jedanaestog u mjesecu izlaze u koloni da ih se ne zaboravi.

Nisu se borili za Bosnu koja će poslije dvanaest sati poslije pola noći postati zemlja opasnog življenja.

Nisu se borili za zaborav, a zaboravljeni jesu.

Tek nekolicina boraca sjeti ih se na dan pogibije. Država. Nikad.

Svi oni koji su dobar dio života proveli u Jugoslaviji i koji su svakog trenutka spremni popljuvat sve ono što vezano je za nju i lijepo i ružno, nisu znali iz nje izvući ono najbolje.

Majkama poginulih boraca u NOB se ustajalo. Imena njihovih sinova i njihove biografije učile su se u školi, u štampi i televizijskim emisijama ustupljen im je značajan prostor.

Priče iz rata su se s poštovanjem slušale.

Na mjesta njihovih pogibija išlo se organizovano. Historija se učila na licu mjesta.

Danas?

Ako porodica poginulog nije u mogućnosti da organizuje odlazak na mjesto pogibije, državi odnosno političarima koji je vode ne pada na pamet da se ikog sjete.

Mediji ih uzgred spomenu. Ako!!!

Daleko je važnije kako Ceca provodi dane u kućnom pritvoru,hoće li se Željko Joksimović oženit i je li peder, ima li Miloš Bojanić rak!?

U onoj državi imena umjetnika koja su podržavala agresiju i pjevali četnicima ne bi smio ni ime da spomeneš, a kamo li poster da zalijepiš na zid svoje sobe u prirodnoj veličini.

Izgubili smo se u vremenu.

Mladiću, djevojko, dječače, djevojčice idi zlatnim tragom prošlosti u budućnost. Ponesi miris ljiljana u svako jutro što osviće. Sva ljubav vratiće ti se!

Dokaži da ništa nije uzalud.

Uči. Radi.

Imena Zlatnih ljiljana pamti i pričaj generacijama koje će doći o njihovom herojstvu. O njihovom snu koji ti živiš. Ipak!

Kakva su nam ogledala takva će nam i lica biti otisnuta u budućnost!