Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Underground visočka kultura

Došao Zejd Šoto u Visoko, za vrijeme Visočkog ljeta, da pokaže svoje umijeće. Neka ga, nemam ništa protiv njegove muzike, niti njega lično. Isto tako Visoko su pohodili i drugi “umjetnici” kalibra Dado Polumenta, Aca Lukas i slični. Blago nama, koliko uvozimo i trošimo kulture, na nos će nam početi izlaziti.

Prestiž kulturnog i učenog Visokog je nadaleko poznat, širom našeg kantona i imanentan je u zraku i svijesti stanovnika, pa kulturni gurmani i drugih opština žele da uživaju u istom. “Sine moj, kad odrasteš, babo te vodi na školu bontona i koncert Pade u Visoko“, česta je rečenica roditelja Kaknja, Breze, Olova i Zenice upućena svom nemirnom i nekulturnom evladu.

A kako i nećemo biti prijestolnica svega kulturnog i učenoga kada ćemo ubrzo postati i univerzitetski grad. To je logičan slijed naše kulturne evolucije, ali da budem iskren Visoko je zaslužilo i puno više, da bude centralni univerzitetski grad, daleko poznatiji i prestižniji od jednog Sarajeva.

Visočanin je po rođenju svjetski čovjek, renesansi čovjek po uzoru na Leonarda da Vinčija. Njegov um nikada nije podređen partikulisanju niti su njegove ambicije i interesovanje usmjereni samo na jednu jedinu materiju, fenomen, naučnu disciplinu, on razmišlja o svemu i želi da spozna sve – od zemljoradnje do kibernetike, od teologije do medicine, od ontologije do egistencijalizma, od filozofije do kvantne mehanike, od kulture do politike itd.

Kulturni nadčovjek

Pa tako Visočanin vješto bira svoje umjetničke, političke i duhovne autoritete, ali uvijek sa potajnom željom da ide dalje, unaprijedi svoj kulturni i socijalni svetonazor. Visočanin beskompromisno odbacuje maliciozne namjere sarajevske jezičke uleme da ga preimenuje u “Visočaka”, dok u isto vrijeme obožava svoj bosanski jezik, te mjesto “lako” sasvim efikasno upotrebljava gramatički ispravan termin “lahko”.

Kao što rekoh svestranost i nespokojni istraživački um su sastavni djelovi ličnosti svakog Visočanina, pa tako on se nikada neće zadovoljiti slušanjem samo jednog izvođača turbo-folk muzike, već će u koraku sa vremenom fanatično pratiti rad svih izvođača turbo-folka, od Pade do Ace Lukasa, od Maje Marijane do Seke Aleksić. I nikada mu neće biti dosta, u njegovoj duši uvijek ima mjesta da upije još krkanskih stihova, više (ne)moralnih pouka, još sablažnjivih melodija. Kao bunar bez dna, mozak Visočana ima neograničenu sposobnost da upamti milione stihova turbo-folk  pjesama.

Kantonališen ubermensch (njemačka parafraza) ili kantonalni nadčovjek – Visočanin je najblistaviji primjer lokal-patriote u BiH. Neprikosnovena privrženost svemu što je domaće i što je izraz njegove tradicije i običaja koju posjeduje Visočanin, teško da se igdje još na svijetu može naći. Pa stoga i je logično da je Visočanin pristalica svog, autohtonog, autentičnog visočkog bontona i propisa ponašanja. Jer nemilosrdno je glupo imitirati neku Evropu, neki Pariz, neki London, prepisivati i mimicirati njihove kodekse ponašanja. A,pored toga što je neopisivo glupo, to je i anti-patriotski i sramotno, ravno prodaji obraza i okretanju leđa vjekovnim običajima naših pradeda.

Stoga Visočanin jeste sublimacija čitave zapisane i nezapisane visočke kulture, koja je sa koljena na koljeno, sa psovke na psovku, sa masovne havarije i belaja na masovnu havariju i belaj, sa mahalanja na mahalanje opstala i danas dan u svojoj kolijevci – Visočkoj kasabi. A o takvoj kulturi, koliko god da se knjiga napiše, opet nije dovoljno, i zaista je strašno i nepravedno to da sarajevska ulema nije prepoznala bitnost takvih knjiga i odbija da ih napiše.

Unatoč toj centralističkoj duhovnoj despotiji koju Sarajevo ispoljava prema njemu, Visočanin nezajažjivo živi svoju kulturnu baštinu i vjerno poštuje kodekse svog autohtonog bontona. Lijepa je svaka psovka, svaki trač, svako ogovaranje, svaki mangupluk, svaki otpadak bačen pored kante, svaka tuča, svaki krkanluk koje Visočanin pokloni svom gradu. Lijepo je jer je autohtono, poštovanja vrijedno jer je naše.

I dok tako Visočanin živi lokal-patriotizam, prodavajuči svoje firme Kakanjcima, Tešanjcima, strancima, kupujući tuđi šećer i kafu, mjesto svojih, otvarajući firme po Sarajevu mjesto u svojoj avliji, pojedini hejteri i ljubomorni duhovni gmizavci ga ismijavaju. No zna Visočanin da su ljubomora i podsmijeh samo posljednji pokušaji očajnika da među njegov spokoj zasiju sjeme razdora. Zato ponosan i dignute brade kroči svojom kasabom, ne osvrčići se na lajanje kerova sa magistratima i doktoratima. “Ko su oni da mi sole pamet”, upitat će se Visočanin.

Visočki-lokal patriotizam je neviđeno čudo koje je ograničeno samo na sebe. Neki kjafiri bi to nazvali sebeljubljem, ali to je apsurd ogromnih dimenzija. Sebeljuban je jaran od Visočaka, a on je lokal-patriota, uviđate li razliku ? Pa tako Viosčanin obavezno mrzi sve svoje sugrađane koji su završili fakultete, imaju bolji posao, ljepšu ženu i više novca jer su sebeljubni, a takve egocentrike i trebaš da mrziš, ti koji si čitav život bio lokal-patriota, proveo život ispijajući kafe u borbi za opstanak visočke tradicije. Jaranstvo je jedno,a lokal-patriotizam drugo. A kako se boriti protiv egocentrika i neprijatelja visočkog društva ? Mahalanjem, spletkarenjem, ogovaranjem i mržnjom. To su metodi visočkih vitezova lokalnog patriotizma.

Dušmani iz sjene

Sva velika društva, blistave civilizacije, svi prototipi utopija imali su i velike neprijatelje, primitivne horde, barbarskih duša i tupih umova koji su premali da bi shvatili svu duhovnu veličinu, moć i snagu savremenijih i boljih od sebe. Stara je to priča, priča o vječitom ljudskom strahu od savršenijih od tebe. Kao što su barbari, plemena Huna, Ostrogota i Vizigota sravnili Rim, tako i na Visočku “Državu sunca” jurišaju kromanjonci bez truna prosvjećenosti i ljudskosti.

Previše je mržnje u očima i dušama tih barbara koji žele silom ugasiti kulminaciju svjetske kulture – Visoko. Ti otpadnici ljudskog roda, izopačena čudovišta nekulture i primitivizma uglavnom se kriju iza nekih tajnih organizacija, masonskog tipa, koja imaju čudna kaurska i semitska imena kao “Omladina”, “Total” i “Viking”. No Visočanin nije iznenađen njihovom beskrupoloznošću i gnjilom zlokobnošću, te neće pokleknuti i postati njihov rob.

Takve organizacije udaraju u same temelje, bazične vrijednosti visočke kulturne filozofije i tradicije. Udaraju na najsvetiji praznik Visočke kulture – Dane trgovine, kulture i sporta, koje Visočanin onako elegantno i narodski prefinjeno naziva “vašar”. Rat protiv vašara za svakog istinskog Visočanina je sveti rat, koji se doduše vodi poganim, nečovječnim sredstvima. Devijantna genijalnost i čudovišna pronicljivost tih tajnih organizacija u agresiji na visočku kulturu, je zaprepaštujuća. Fudbal na pijesku, pozorišne predstave, čišćenje rijeka, dani tolerancije i suživota, nemilosrdno granatiraju srce i um svakog iskonskog Visočanina. No nema tog udarca koji će visočku tradiciju baciti na koljena, niti te predstave,a niti te kulturne manifestacije koja će unijeti crv sumnje u duhovnu baštu Visočanina. Koliko god kulturnog zla te tajne organizacije ispalile iz svojih topova, Visočanin će pobijediti jer na njegovoj strani stoji sveta visočka tradicija lokal-patriotizma, visočkog bontona i mač mahalanja.

“Teško je biti Visočanin, ali nakon pete kafe svoju egzistenciju nekako uspiješ da iskuliraš.”

Ovo je rečenica koja je toliko puta zamišljena u umu svakog pravog Visočanina, pa opet nikad materijalizirana u glas, nikada rečena, a opet predstavlja “nepodnošljivu težinu postojanja” ,kao najbolji izraz za sve muke i sve nevolje koje Visočanin susreće hodeći putem pravednika.

Boemski život nije ljenost reći će vam svi koji poznaju historiju parnasovaca, simbolista i modernista. Boemski život je bijeg od surove realnosti, pa tako vjerovatno ni ljenost Visočana nije karakterna osobina već tek sredstvo oporavljanja od surovosti i nečovječnosti barbara koji nezasitno napadaju sve što je visočko. I vitezima je potreban odmor.

Teško je svaki dan mrziti svoje uspješne drugove, dok se istovremeno družiš sa njima, biti i nacionalista i lokal-patriota u jednom, i tradicionalist i modernist, i konzervativac i liberal, ukratko biti Visočanin.

Unesco spasi nas!