Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Opsesija nacionalizmom

Tema o nacionalizmu, danas i ovdje, nije nimalo slučajna. Ona je teorijski, ali konkretno-politički i egzistencijalno aktuelna i interesantna, a naš odnos spram nje bitno determinira stanje svijesti i duhovnu situaciju vremena zajednice u kojoj obitavamo, kao i sliku o nama i njoj i to ne samo sada i ovdje, nego i ubuduće i izvan nje.

Nacionalizam[1] je takav oblik nacionalne svijesti koji stalno ističe razlike između svoje i drugih nacija, predstavljajući svoju naciju kao superiornu u odnosu na druge. Nacionalizam počinje sa ispoljavanjem predrasuda prema drugim etničkim grupama i sumnjičenjem u njihove namjere u komunikaciji i kontaktima sa “mojom” etničkom grupom (nacijom). Nacionalizam je stalno nipodaštavanje i obezvrjeđivanje kulturnih tvorevina i karakteristika drugih nacija u okruženju.

„Za osobu je bitno identifikovanje sa grupom zbog osjećanja pripadnosti, članstva, diferenciranja od drugih te, konačno, zbog sopstvene, subjektivne identifikacije.“[2] Iako je opštepoznata višeznačnost i višestrukost kolektivnog identifikovanja svake individue, za ovo razmatranje potrebno je zanemariti sagledavanje različitih identiteta upravo zato što su u bosanskohercegovačkom društvu etnički i religijski principi kolektivne pripadnosti toliko dominantni. Kao takvi, upravo oni ometaju razvoj nacionalnog identiteta, koji se obično izražava kroz politizovano ostvarenje etničkog identiteta u uspostavljenju samoodređenja. Upravo ova odrednica nacionalnog identiteta je problematična za Bosnu i Hercegovinu kao državu, jer tri etnije imaju vrlo različite tendencije u samoodređenju. Naime, već je dugo vremena kao opštekulturno dobro (naravno, planetarnih razmjera) prihvaćena istina da ekskluzivno pravo na BiH mogu polagati samo i samo praljudi iz pećine Badanj kod Stoca u Hercegovini. Njihova nacionalnost je ostala obavijena velom misterije.

Problem nacionalizma je prisutan danas u mnogim društvima. Njegova pojava i manifestovanje stvorili su brojne probleme, uslovili pojavu građanskog rata u nekim zemljama u kojima je propao socijalizam. Nacionalizam je posebno prisutan na prostoru Jugoistočne Evrope, pa i cijele Evrope. Najkarakterističnije se ispoljio (i dalje se ispoljava) na prostoru bivše Jugoslavije. Oko ove pojave i problema vode se brojne teorijske i političke rasprave. Suština tih rasprava je da ne postoji razumijevanje same suštine nacionalizma. Mnogi smatraju „da postoji blagi i oštri nacionalizam, tvrdi i meki nacionalizam, pozitivni i negativni nacionalizam, nacionalizam niskog i visokog intenziteta i slično. Mešaju se pojmovi patriotizam i nacionalizam.“[3]Moje je mišljenje da je nacionalizam negativna pojava u svojoj suštini, negativan oblik nacionalne svijesti, da nema blagog, mekog, benignog nacionalizma. Nacionalizam je uvijek negativan oblik etničke svijesti i etničke aktivnosti. Blag, mek, benigni i pozitivan oblik nacionalne svijesti je etnocentrizam, bolje reći etnocentričnost.[4]

Gledajući današnje vodeće političke lidere i njihove podanike koji su blizu vrha Golgote, ne mogu da ne primijetim da se iza trenutne demagoške demokratije krije jedan oligarhijski sistem. Krije se jedna teatrokratija jer sve počiva na imitaciji i praznoj retorici. Nije teško doći do tog zaključka, jedino ako niste slijepi pa ne vidite da ovdje postoji izabrani stalež koji je to postao zahvaljujući privilegijama i povlasticama koje uživa.

Kulturne tradicije u Bosni i Hercegovini nisu ništa jače nego bilo gdje drugdje u svijetu. No, one su doživjele svoju iskrivljenu interpretaciju zarad „viših” nacionalnih, {jcomments off}religijskih, ideoloških, palanačkih, ili sitnosopstveničkih interesa, mitomanije… Čini se da svi oni materijalni i idejni oblici kulture na ovom prostoru, kako bi to Krleža rekao „očekuju još uvijek svoje apologete koji ne bi bili palanački politikanti, prošlostoljetni romantici, dobri rodoljubi u najkompromitantnijem smislu ove riječi”.[5] Ti politikanti s lijeva i zdesna, uspijevali su da najveća dostignuća talenta duha ovog podneblja prikažu u iskrivljenom ogledalu, stavljajući ih u funkciju ostvarenja svojih plemenskih ili sitnosopstveničkih interesa.

Tako su kulturu premetnuli u nekulturu, tradiciju u antitradiciju, lijepo u ružno, slobodu u neslobodu, i obratno…


[1] „voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost, znači služiti ne samo svom narodu nego i svim narodima i općem napretku“ – B. Klaić „Rječnik stranih riječi“, Zagreb, 1990

[2] Moore, M., „Identity Claims and Identity Politics: A Limited Defence“, Burlington, 2006 str. 28

[3] prof. dr Ivan Šijaković „Postoji li “meki” i “tvrdi” nacionalizam?“, www. 6yka.com

[4] „nazor po kojemu je vlastita nacija centar svijeta, nacionalni individualizam“ – B. Klaić „Rječnik stranih riječi“, Zagreb, 1990

[5] Krleža Miroslav, „Deset krvavih godina”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.