Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Pronađite razliku između Srpske i Federacije

Jedna od razlika između dva bosanska entiteta je ta što je Republika Srpska, zapravo, korporacija u vlasništvu njenog predsjednika Milorada Dodika, dok je Federacija u vlasništvu one korporacije koja puše u guzicu predsjedniku SDP-a BiH, izbornom pobjedniku i autoru najveće političke krize u toj zemlji od Daytona do naših dana, Zlatku Lagumdžiji.

Jedna od sličnosti, a ima ih bezbroj, između dva bosanska entiteta je što se nigdje, od Trebinja do Bihaća, od Save do mora, golim okom ne može vidjeti gdje je granica između politike i kapitala, kapitala i morala, morala i budala.

Druga od razlika između dva bosanska entiteta je ta što se u RS-u gluposti rade i govore principijelno, dok u Federaciji oni što na silu pokušavaju biti principijelni obično ispadnu priglupi.

Druga od sličnosti, ima ih, rekosmo, bezbroj, između dva bosanska entiteta je u definiciji slobode govora, koja na srpskom i bosanskom, pisana latinicom ili ćirilicom, znači isto: “Svako ima pravo na slobodno izražavanje vlastitih stavova, sve dok ti stavovi nisu u suprotnosti sa interesima onih koji su privatizirali i slobodu.”

Sve to može na najboljem, vlastitom primjeru, potvrditi Boris Dežulović.

Ko je tu ćelija

Jednoga je dana, ima od toga podosta, zazvonio telefon suosnivača “Feral Tribunea”, kolumniste “Globusa” i ljubljanskog “Dela”. Banja Luka calling, dakle, sa poslovnim prijedlogom: je li taj i taj – jeste; hoćete li vi to i to za toliko i toliko eura po tekstu – hoću; doviđenja Marijana – doviđenja Sandokan. I tako je Dežulović postao kolumnist “Nezavisnih novina”, dnevnika u vlasništvu Željka Kopanje, bliskog Dodikovog prijatelja, medijskog mogula čiji status i bogatstvo rapidno rastu otkako je u eksploziji bombe koja mu je podmetnuta pod automobil izgubio obje noge. Ni motiv ni počinitelj nikada nisu otkriveni, a Kopanja je postao američko čedo, vlasnik računa za donacije financijera balkanskih sloboda.

U međuvremenu, Dodik je privatizirao srpstvo i Srpsku, stvorivši od svoje vlasti i Kopanjinih medija holding za provedbu diktature. Dežulović se u tu shemu, naravno, nikako nije uklapao, ali kako se novine prave i da bi ih neko čitao, “Nezavisne” su teška srca i čistog interesa našle stranicu za splitskog saradnika. Mogla je ta ljubav, ko zna, trajati do dana današnjeg da direktor RS-a nije bio tako principijelan u izgovaranju gluposti, pa u mikrofon i kameru rekao: “Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života. Bez Srpske ostaju prazni prostori, Bosna i Hercegovina nikom ništa ne garantuje.”

Kolumnist “Nezavisnih novina” je udahnuo duboko, malo raširio noge, koncentrirao se kao Zidane pred slobodni udarac i uhvatio prvu od dvije Dodikove rečenice na volej: “Džabe su krečili svi antropolozi svijeta, žali Bože papira što su ga ispisali i Morgan i Malinowski i Friedrich Engels: po novome, od 9. januara 2011. nije više obitelj osnovna ćelija društva, već je, eto, društvo osnovna ćelija obitelji. Ili je barem tako u Dodikovoj Republici Srpskoj, prvoj ljudskoj zajednici u cjelokupnoj historiji čovječanstva koja je u osnovnu ćeliju društva strpala ljubav prema državi. Bez nje, države, Republike, nema ni porodičnog života.”

Tekst “Mama, tata, pas i Srpska” nikada nije objavljen u “Nezavisnim novinama”. Banja Luka calling, dakle: je li taj i taj – jeste; mi znate više ne možemo plaćati toliko i toliko eura po tekstu, upravo radimo resistematizaciju, pa – dobro, dobro; zbogom Marijana – zbogom Sandokan. I tako je Dežulović nakon angažmana dobio degažman.

Sarajevo, naravno, nije Banja Luka, Federacija nije Srpska, niti su Bošnjaci Srbi, pa je jednoga dana, nema tome dugo, zazvonio telefon suosnivača “Feral Tribunea”, kolumniste “Globusa” i ljubljanskog “Dela”. Sarajevo calling, dakle: je li taj i taj – jeste; hoćete li vi to i to za toliko i toliko eura po tekstu – hoću; doviđenja Marijana – doviđenja Sandokan. I tako je Dežulović postao kolumnist “Oslobođenja”, najstarijeg dnevnog lista u BiH, u vlasništvu bosanskog kralja piva, vode, kruha, trgovine i novina, Muje Selimovića.

“Kapital je pitar cvita demokracije”, kaže TBF. Mujo Selimović, beskrajno bogati tvorac korporacije Mims je, prvo, kupio “Oslobođenje” – kako bi se odbranio od reketarenja bošnjačkog medijskog mogula i njegovog “Avaza”, Fahrudina Radončića – da bi na vrijeme počeo zalijevati svoj cvijet: Lagumdžiju i njegov SDP. U nekadašnjem listu godine u svijetu Lagumdžija je tako postao ono što je Mustafa efendija Cerić u “Avazu”: bezgrešnik, vođa, Tito, Alija i Bog, čije je pojavljivanje u novinama često kao i impressum.

Selimović, ipak, nije Kopanja. On ne proizvodi samo podršku predsjedniku, već i vodu. Baš tu vodu sa etiketom Sarajevske pivare koristi marokanski nadriljekar Mekki Torabi, poznat po tome što H2O učini ljekovitom prenoseći u nju energiju dobivenu od svemiraca. Elem, spremio se Mekki za Bosnu, da liječi od raka i depresije, kamena u žuči i praznog stomaka, Islamska zajednica zatražila da ga se zaustavi, a “Oslobođenje”, normalno, da ga se pusti da sve izliječi od svega.

Nindža kornjače

Kolumnist “Oslobođenja” je udahnuo duboko, malo raširio noge, koncentrirao se kao Zidane pred slobodni udarac i uhvatio i Mekkog i Torabija i vodu i Lagumdžiju na volej: “Stoga bi Predsjedništvo, da je imalo političke pameti u zemlji Bosni, na onom svom smiješnom eurovizijskom glasanju za mandatara Vijeća ministara izabralo Mekkija Torabija, visokog izaslanika SDP-a- Sa Dalekih Planeta – jedinog čovjeka na cijeloj kugli zemaljskoj kojemu Bosanci vjeruju. Milijuni bi izašli na izbore s obiteljskim pakovanjima Sarajevske vode, i padali u trans dok im predsjednik Vijeća ministara zavlači ruke pod bluze i košulje. Jer potpuno je ovakvoj Bosni svejedno jesu li u Vladi po dvojica ministara iz SDP-a, HSP-a, SDA, NSRB-a i SDS-a, ili po dvojica kornjačolikih bića sa pet planeta, je li dakle na vlasti Torabijev ili Lagumdžijin SDP, i tjera li šejtana iz Sulje ili iz Federalne televizije: jedina je razlika u tome što bi Bosanci mislili da im je bolje. A smisao politike – to ste do sada već shvatili – jest u tome da glasač misli da mu je bolje. Kako bi to rekao jedan suvremeni marokanski teoretičar, da ‘nasjednu na iluziju’.”

Tekst “Nindža kornjače spašavaju BiH” nikada nije objavljen u “Oslobođenju”, a ni dan-danas nije jasno zašto. Nakon kratke pauze, “Oslobođenje” je nastavilo objavljivati Dežulovića, otvorivši mu prostor da publici lijepo kaže kako je od svih budalaština ovoga svijeta, jedna od najvećih: kupovina obične vode u dućanu. Makar se ta voda proizvodila u pivari! I makar ta pivara imala istog vlasnika kao “Oslobođenje”!

Eto, to je ta razlika između dva bosanska entiteta: jednog u kojem se gluposti rade i govore principijelno, i drugog u kojem oni što na silu pokušavaju biti principijelni obično ispadnu priglupi. Suosnivač “Feral Tribunea”, kolumnist “Globusa” i ljubljanskog “Dela” ostaje, izgleda, saradnik najstarijeg dnevnog lista u BiH: to je najmanji mogući znak zaslužene zahvalnosti za nekoga ko je na najboljem, vlastitom primjeru, dokazao da nismo kao oni. A šta čovjeku više treba od potvrde da se razlikuje od onih na koje tako prokleto sliči?

Tekst prenosimo iz Novosti